“Molitva” je po svojoj biti duhovno događanje između Boga i čovjeka i naš bi “razum” na temelju svoje duhovne naravi po sebi bio u stanju moliti i bez tijela, kako nas uvjerava Evagrije. No konkretan se, povijesni čovjek sastoji od duše i tijela i budući da je tijelo vezano za prostor i vrijeme, čovjekova se molitva konkretno stalno događa u prostoru i vremenu. Stoga izbor odgovarajućega mjesta i najprikladnijih sati u danu, odnosno noći nipošto nisu nebitne pretpostavke za ono što oci nazivaju “pravom molitvom”.

Za mnoge današnje kršćane “moliti” znači samo sudjelovati na zajedničkomu, dakle javnome bogoslužju ili na nekoj pobožnosti. Osobna je, redovita molitva koju se obavlja više puta na dan uvelike iščeznula ili je ustupila mjesto raznovrsnim oblicima “meditacije” koji su često nekršćanskoga podrijetla. A za biblijskoga je čovjeka, jednako kao i za svete oce, samo po sebi razumljivo da ne samo redovito i u točno određeno vrijeme sudjeluju u zajedničkoj molitvi svih vjernika, nego da se povrh toga redovito povlače na osobnu molitvu.

Tako slušamo o našemu Gospodinu Isusu Kristu čije su zemaljsko djelovanje kršćani svih vremena promatrali kao uzor koji pokazuje put, da je redovito sudjelovao u subotnjim molitvama u sinagogama Palestine kao što je, još kao dijete, na velike svetkovine hodočastio u Jeruzalem. To po sebi nije bilo ništa neobično jer svaki se pobožni Židov u ono vrijeme slično ponašao. No ono što je ostavilo poseban dojam na učenike, i što su nam višestruko predali, bila je njegova posve osobna molitva.

Krist je očito imao naviku redovito moliti “u osami1. Za ovaj se posebno prisan razgovor sa svojim nebeskim Ocem rado povlačio “na samotna mjesta2 ili “nasamo na goru3. Dakle, za osobnu je molitvu Krist svjesno tražio samoću i zbog toga se redovito na neko vrijeme udaljavao od mnoštva, radi kojega je ipak bio poslan4, čak i od svojih učenika5, koji su ga inače stalno pratili. Čak i u Getsemanskomu vrtu, kamo ih je uzeo sa sobom kao posebne svjedoke, ostavio je svoje najprisnije učenike, Petra i dvojicu Zebedejevih sinova, udaljio se od njih “koliko bi se kamenom dobacilo” – to jest izvan dosega čujnosti – da bi posve sam u molitvi svoje do smrti potreseno srce predao Očevoj volji6.

Ono što je sam prakticirao za života tomu je izričito podučio i svoje učenike. Nasuprot raširenu pobožnu običaju da se u molitvi zastaje na javnim mjestima i uglovima ulica kada bi znak trublje najavio početak jutarnje i večernje žrtve u hramu, Krist određuje da se čovjek treba povući u najskriveniju “sobu” svoje kuće i ondje moliti, ondje gdje ga može vidjeti i čuti samo “Otac koji vidi u skrovitosti”7.

Tako su činili apostoli, a nakon njih i sveti oci. Vidimo Petra i Ivana kako zajedno, “na devetu molitvenu uru”, uzlaze u Hram8, kako se okupljala cijela prva zajednica “jednodušno postojana u molitvi”9, ali s druge strane vidimo i kako Petar sam “oko šeste ure uziđe na krov moliti”.10

Kako se vidi, može se moliti na bilo kojemu mjestu na kojemu se upravo nalazimo. Unatoč tomu, tko se hoće posvetiti osobnoj molitvi, potražit će prikladno mjesto za to. Petar je bio na putu i ostao mu je samo, kada je htio biti sam, izbor ravnoga krova kuće u kojoj je bio gost.

U doba kada je za kršćanina još bilo posve razumljivo da svakoga dana redovito moli, oci se bave i pitanjem primjerena mjesta za ovu osobnu molitvu.

Glede mjesta [molitve] mora se znati da je, samo ako se ispravno moli, svako mjesto prikladno za molitvu. Jer “na svakome mjestu, govori Gospodin, prinosite mi kad za žrtvu”11, i: “Hoću da ljudi mole na svakome mjestu”12.

No da bi svatko mogao u miru i bez rastresenosti obavljati svoje molitve, postoji i propis da se u vlasti­toj kući, ako je moguće, izabere najsvetije mjesto i [on­dje…] moli.13

Prvi su kršćani – a tako i anahoreti Egipatske pustinje – kad god im je bilo moguće, u svojim kućama nalazili prikladan miran prostor, orijentiran na utvrđen način, da bi ondje obavljali svoje privatne molitve. Oratorije ranih egipatskih pustinjskih otaca, primjerice one iz Ćelija, s kojih je posljednjih desetljeća skinut pijesak, može se lako prepoznati kao takve14.

Dakako, to nije priječilo kršćane da rado mole i ondje “gdje su se vjernici okupljali, kako je to i prirodno”, nastavlja Origen, budući da [ondje] pored mase vjernika stoje i an­đeoske moći, kao i “snaga našega Gospodina”15 i Spa­sitelja, nadalje i duhovi svetaca, i to, kako vjerujem, onih koji su već umrli, ali očito i onih koji su još živi, iako nije lako odrediti “kako”.16

Ovo sjajno svjedočanstvo snažne, žive svijesti o onomu što nazivamo “zajedništvom svetih”, ali koje teško možemo iskusiti, potječe iz vremena kada kršćani kao progonjena zajednica vjernika još nisu smjeli graditi “crkve” u pravomu smislu i oblikovati ih u skladu sa svojim vlastitim predodžbama, nego su se većinom morali okupljati u dvoranama velikih privatnih kuća.

Dakako, sveti su oci istinski prihvaćali i Kristovu opomenu da se čuvaju svakoga javnog pokazivanja vlastite pobožnosti, to jest licemjerja, onoga suptilnog poroka upravo “pobožnih”.

Moliti na trgovima, na to potiče tašto častohleplje, ali tko ga pobjeđuje, moli u svojoj sobi.17

Znamo iz mnogih izvješća da su pustinjski oci sve činili da svoje asketske vježbe – a posebice svoju molitvu – obavljaju u skrovitosti. No iz Kristova se primjera i primjera nekih otaca može vidjeti da se pritom nije radilo samo o izbjegavanju grijeha taštine. Jer molitva je po svojoj najdubljoj biti “dijalog razuma s Bogom” u kojemu prisutnost drugih može dovoditi do rastresenosti.

Reče abba Marko abba Arseniju: “Zašto bježiš od nas?” Reče mu starac: “Bog zna da vas volim, no ne mogu [istodobno] biti i s Bogom i s ljudima. Tisuće i milijarde nebesnika imaju [samo] jednu volju18 , a lju­di imaju svaki svoju volju. Ne mogu, stoga, ostaviti Boga i otići među ljude.”19

No opasnost rastresenosti zbog prisutnosti drugih, na koju se moramo obazirati u zajedničkoj molitvi, još nije krajnji razlog čežnje pravoga molitelja za samoćom. U “biti s Bogom”, o kojemu govori Arsenije, događa se, naime, između Stvoritelja i stvorenja ono što po svojoj biti nije određeno za tuđe oči i uši.

Došao neki brat u ćeliju abba Arsenija u Skitiji i, zavirivši kroz vratašca, ugleda starca kako je čitav po­put plamena. Brat bijaše dostojan to vidjeti. Pošto po­kuca, iziđe starac i ugleda brata začuđena pa mu re­če: “Kucaš li već dugo vremena? Da nisi možda što­god vidio ovdje?” On odgovori: “Nisam.” I, nakon što je razgovarao s njime, otpusti ga.20

Ova nam je tajanstvena “žarka molitva” poznata i iz drugih izvora21. Evagrije govori o tomu22, kao i Ivan Kasijan23. Njezino je vrijeme poglavito noć, čija tama uskraćuje našim očima vidljivi svijet, njezino mjesto gola “pustinja”, visoka “gora” koja nas od svega odvaja, a gdje to nije moguće, tu je uvijek skrivena “soba”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Gabriela Bungea “Kako moliti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Footnotes

  1. Lk 9,18.
  2. Mk 1,35; Lk 5,16.
  3. Mt 14,23. Usp. Mk 6,46; Lk 6,12; 9,28.
  4. Mk 1,38.
  5. Mk 1,36s.
  6. Lk 22,41 par.
  7. Mt 6,5–6.
  8. Dj 3,1.
  9. Dj 1,14 i passim.
  10. Dj 10,9.
  11. Mal 1,11.
  12. 1 Tim 2,8.
  13. Origen, De oratione XXXI,4.
  14. G. Descœudres, Kirchen und Oratorien in den Ermitagen der Mönchssiedlung Kellia, Habilitationsschrift Zürich, 1994.
  15. 1 Kor 5,4.
  16. Origen, De oratione XXXI, 5.
  17. Evagrije, Octo spir. VII,12.
  18. Mt 6,10.
  19. Apophthegmata, Arsenije 13.
  20. Apophthegmata, Arsenije 27.
  21. Apophthegmata, Izaija Skitski 4; Josip iz Penefisija 6.7.
  22. Evagrije, 111.
  23. Kasijan, IX,15ss.