„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7) Zbog tih riječi i dalje molimo krunicu, zavjetujemo devetnice i molimo iz svojih molitvenika. No bolesti i dalje bjesne, voljene osobe ostaju daleko od Crkve, gube se poslovi, brakovi propadaju. Pa zašto onda mi i dalje padamo na koljena i uvijek iznova prikazujemo svoje molitve?

Možda je to tako zbog drugoga dijela predivnoga obećanja našega Gospodina o molitvi: „Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!” (Mt 7,9-11)

Dakle, što se događa kada ne dobijemo ono što smo željeli, ili kada nam se čini kao da nam je netko pružio kamen umjesto kruha, ili zmiju umjesto ribe? Mislimo li da su naše molitve protraćene? Želimo li, poput djece koja se dure, otići na svoju stranu i izjaviti da više ne vjerujemo u to „više biće”? Ili nam se čini da nam je dana neka druga dobra stvar? Pred vama je sedam istina koje treba imati na umu kada nam se čini da naše molitve ostaju neuslišane.

1. Mi nismo Bog

O molitvi moramo razmišljati kao o poniznome traženju, a ne kao o razmaženome zahtijevanju. Naš je posao služiti Bogu. Nije njegov posao raditi za nas. Na sreću, blagoslovljeni smo Bogom koji nas ljubi i voli nam davati dobre stvari. No moramo zapamtiti da je uvijek On glavni. On je onaj koji zna sve. On zna što je najbolje za nas, čak i ako se nama neka situacija čini bolnom i nerazumljivom.

Kada molimo, pomaže imati u mislima sliku Isusa kao našega Dobroga pastira. Mi smo ovce, a ovce su poprilično glupe životinje. Ne znaju što je najbolje za njih, i ne znaju kojim putem ići, i zato im uvijek treba pastir. Moramo ponizno priznati da smo mi ovce, a ne pastir. Naše ideje o tome što mi trebamo ili što mislimo da drugima treba možda su pogrešne ili nerazborite.

Bog je mudri Otac. On zna što je najbolje za nas. Poput djece, mi često dolazimo svojemu Ocu s nerazumnim zahtjevima. No, nije Božji posao da nas razmazi. On nam se smiješi poput dobrodušnoga roditelja, koji strpljivo sluša nevjerojatne prohtjeve maloga djeteta. A ponekad, iz velike i vječne ljubavi, on pristane na naše pojednostavljene i kratkovidne ideje. No ponekad kaže: „Nema šanse! To neće ići.” A mi, nerazumna djeca kakvi jesmo, ne shvaćamo zašto ne smijemo svakoga dana za doručak jesti sladoled. Ne možemo imati sve što želimo, iako je Bog najvelikodušniji otac na svijetu, otac prepun ljubavi.

Molitva nam pomaže predati se Božjoj volji. Lakše je prihvatiti Njegovu volju onda kada znamo da smo ponizno zamolili, On je s ljubavlju poslušao, a sada konačni ishod nije u našim slabim rukama, nego u Njegovim velikim i moćnim rukama.

2. Bog možda ima bolji plan

Ponekad, kada se osvrnemo na svoj život, shvatimo da bismo trebali Bogu zahvaliti za neuslišane molitve. Možda sada znamo da onaj automobil, posao ili kuća za koje smo nekada molili ne bi bili dobri za nas. No najznačajnija neuslišana molitva jest Isusova molitva u Getsemanskome vrtu: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42)

Time što nije uslišao ovu bolnu molitvu svojega vlastitoga Sina, Bog je spasio sve nas. Ako Bog nije uslišao molitvu svojega Sina kada je ovaj bio u smrtnoj muci, mi zasigurno ne možemo očekivati od Njega da će uslišati svaku našu molitvu. No On će uvijek činiti dobre stvari za nas. Samo se moramo sjetiti da svaka molitva mora sadržavati ono upozorenje koje nas je Isus naučio moliti: „Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja” (Mt 6,10).

Bog nam preko proroka Jeremije kaže da je Njegova volja uvijek dobra: „Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam’ – riječ je Jahvina – ‘naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jr 29,11) Katekizam Katoličke Crkve to potvrđuje ovako: „Ne žalosti se ako odmah od Boga ne primiš što od njega tražiš; On hoće da ti učini još više dobra po tvojoj ustrajnosti da budeš s njim u molitvi.” (KKC § 2737)

Kako bismo vidjeli načine na koje Bog uslišava naše molitve, moramo otvoriti svoje srce za neočekivane odgovore. To može biti drugačiji smjer odvijanja događaja. To može biti neka usputna riječ koja će nas nadahnuti. To može biti pojava nekoga tko uspije riješiti naš problem na način na koji to nama nikada nije padalo na pamet.

Uvijek se moramo prisjetiti da je Božji plan od svakoga od nas učiniti sveca. Njegov način da to učini može biti različit od naših vlastitih planova. Majka Terezija jednom je zapisala: „U Loretu sam dvadeset godina žarko molila da budem zaboravljena, da budem ništa svijetu, da budem ignorirana i smatrana za ništa – i evo kako je Gospodin uslišao moju molitvu.”

3. Trpljenje je nužno

Mi često molimo kako bi prestalo trpljenje. To može biti naše vlastito trpljenje, trpljenje voljene osobe ili trpljenje u svijetu. To može biti tjelesno trpljenje u bolesti, ili duševno trpljenje u lošoj situaciji. To su sve dobre i časne zamolbe. A kada nam se učini da te molitve ostaju neuslišane, zbog toga neki ljudi okrenu leđa Bogu.

Nema laganih odgovora zašto trpimo. Trpljenje je jedan od najvećih izazova u našoj vjeri. No ako je sam Božji Sin trpio, zašto onda mislimo da bismo mi trebali biti pošteđeni? U svojoj knjizi „O nadi” papa Franjo podsjeća nas da Isus nije trpio kako bismo mi mogli „otići u raj u kočiji”. Naš je Gospodin trpio kako bi nam pokazao put.

Ne možemo očekivati da će Bog otkloniti sve naše trpljenje, ali znamo da će On prijeći s nama svaki korak našega puta, baš kao što je prešao svaki korak do Kalvarije. Dokle god Bog hoda pokraj nas, što nas priječi da tada razgovaramo s Njime? Dodatne molitve koje prikažemo u vremenima trpljenja mogu nas privući k Bogu i u ostatku našega života. Papa Franjo nam kaže: „Trpljenje se ne može otkloniti, ali može imati smisla.” (enciklika Lumen Fidei, br. 56).

Naše trpljenje može biti molitva koju prikazujemo za druge koji su u još većoj potrebi nego mi. Baš kao što je Isusov križ nas spasio, naše vlastito trpljenje može pomoći drugoj osobi. Čak i bol pri nečemu tako jednostavnome kao što je vađenje krvi može se prikazati kao molitva za nekoga tko nosi mnogo teže breme.

No kada bi svaka naša molitva bila uslišana, ne bismo imali trpljenja za prikazati, i ovaj bi život bio raj, ali nije. Ovaj je život pun oblaka. Oblaci mogu biti dobri. Zalazak ili izlazak Sunca uvijek je ljepši kada ima nešto oblaka na obzoru da se od njih odražavaju zrake Sunca. Tako je i s trpljenjem – ono odražava slavu Božju.

4. Postoje pouke koje trebamo usvojiti

Bog je rekao proroku Jeremiji: „Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.” (Jr 33,3) To je istina o molitvi koje se trebamo i danas prisjećati. Bog nije rekao da će nam dati to što želimo, no jest rekao da će nam odgovoriti i dati nam novo znanje! Tako nas naše molitve često stvarno dovedu do važnih novih uvida.

Razmislite o tome što smo naučili za vrijeme pandemije COVID-a. U idealnoj situaciji virus bi bio nestao odmah nakon što je papa Franjo podijelio svoj izvanredni blagoslov urbi et orbi, no to se nije dogodilo, no svi smo ipak naučili nešto novo. Možda obraćamo više pozornosti na svoje bližnje, susjede, ili potrebite. Možda smo shvatili koliko smo nekada rasipali. Možda se bolje slažemo sa svojim ukućanima. Možda sada više cijenimo blagoslove koje imamo. U svojoj propovijedi prilikom blagoslova urbi et orbi papa Franjo rekao je kako nas Bog možda poziva da obratimo pažnju na probleme koje smo predugo ignorirali. Rekao je da nismo „slušali plač siromašnih ili vapaje našega bolesnoga planeta. Nastavili smo se ponašati uobičajeno, misleći da ćemo ostati zdravi u bolesnome svijetu.”

Ne treba nam velika svjetska kriza kako bismo izvukli pouke iz svojih molitava. Čak i mala iskušenja mogu nam otvoriti oči da bismo vidjeli kako Bog djeluje u našemu životu. Umjesto da tražimo od Boga da ukloni svaki kamenčić u našoj cipeli, mogli bismo ponekad pitati: „Gospodine, čemu me ovdje želiš poučiti?”

Jedna pouka koju možemo izvući iz neuslišanih molitava jest zahvalnost. Radost često više i dublje cijenimo poslije nekoga teškoga razdoblja. Razmislite samo koliko ćemo više sljedeće godine cijeniti svaki uskrsni običaj nakon što su nam ove godine bili uskraćeni. (Članak je napisan 2020. godine, op. prev.)

5. Bog neće oduzeti našu slobodnu volju

Drugi razlog što nam Bog možda neće dati to za što molimo jest jedna mala stvar zvana „slobodna volja”. Bog nas nije natjerao da ga volimo. On je htio da izaberemo ljubiti ga, i zato nam je dao slobodnu volju. Ta slobodna volja na dva načina utječe na uslišanje naših molitava.

Kao prvo, Bog ne oduzima slobodnu volju jedne osobe samo kako bi uslišao molitvu nekoga drugoga. Na primjer, Bog neće oduzeti slobodnu volju jednoga šefa da dadne promaknuće onome kome on želi čak i ako je neki zaposlenik više molio za taj posao od nekoga drugoga. Bog ne oduzima volju osobe da previše pije čak i ako je to štetno za nekoga drugoga. To je žalostan razlog zašto se, unatoč našim molitvama, dobrim ljudima događaju loše stvari. Bog ne zaobilazi naše loše odluke.

Drugi način na koji naša slobodna volja utječe na molitvu jest to što Bog nikada neće uslišiti molitvu na neki „nevjerojatni” način koji bi nas apsolutno natjerao da povjerujemo u Njega. Vjera znači vjerovati u ono što se ne može dokazati. Kada bi Bog koristio dinamična očitovanja moći kako bi ispunio naše molitve, mi bismo bili prisiljeni vjerovati u Njega – ne zato što ga ljubimo i uzdamo se u Njega, nego zbog njegove „čarolije”. Bog ne želi da dođemo k Njemu zbog njegovih čudesnih „trikova”. Želi da mu dođemo zbog Njegova nježnoga i blagoga milosrđa. Želi da mi izaberemo Njega kao što je i On izabrao nas. I zato su čuda koja najčešće viđamo u svojemu životu ona malena čuda – čuda nadahnuća ili slučajnosti, čudo otkrića lijeka, čudo kiše koja ugasi šumski požar, čudo stranca koji nam pomogne u potrebi. Kako je jednom rekao Albert Einstein: „Slučajnost je Božji način da ostane anoniman.” Ipak, gledajmo na to kao na Božji ponizni način da nam dopusti da mu dođemo slobodno, a ne na bilo koji način prisiljeni.

6. Naš konačni cilj je nebo

Kada je Isus čudesima uslišavao molitve za vrijeme svojega života ovdje na zemlji, pokazao nam je da je vječno spasenje važnije od tjelesnoga izlječenja. Slijepcu Bartimeju rekao je: „Vjera te tvoja spasila.” (Mk 10,52) Vidio je vjeru prijatelja uzetoga čovjeka kojega su spustili kroz otvor na krovu. (usp. Lk 5,20)

Činilo se da kamo god ide, Isus uslišava molitve. Liječio je ljude. No gdje su svi ti ljudi? Oni više odavno ne hodaju ovom zemljom. Čak ni čudesni dodir našega Gospodina nije im omogućio da žive zauvijek. Stvarnost je da svatko od nas mora umrijeti. Smrt je naša vrata u raj, a raj je mjesto gdje svi želimo biti.

Iako su naše molitve često molitve za tjelesno izlječenje, materijalne stvari ili postignuća, Isus je jasno istaknuo da to nisu najvažnije stvari. Ono što nam treba jesu vjera i opraštanje. Ono što nam treba jest jasniji i čistiji put u nebo, a ne lakši put ovdje na zemlji.

U svojim molitvama mi često preklinjemo Boga da odgodi smrt – da izliječi bolest, da mladoga vozača očuva od opasnosti, da oluja prođe, a da ne našteti nama – a onda kada smrt ipak dođe, možemo se osjetiti izdanima. No u Psalmima slušamo što bi trebala biti naša najveća želja: „Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam.” (Ps 27,4) Bog uslišava sve druge molitve samo kao „odskočnu dasku” za uslišavanje ove najvažnije molitve. Kada netko od naših najdražih dođe do te konačne nagrade, prirodno je da poželimo da se vrate. No moramo naučiti radovati se što su oni postigli onu najvažniju stvar za koju svi moramo moliti i tražiti je.

7. Bog nije ograničen našim poimanjem vremena

Pierre Teilhard de Chardin, svećenik, isusovac i filozof iz dvadesetoga stoljeća, napisao je: „Iznad svega vjerujte u polagano djelovanje Božje.” Mi možemo misliti da On sporo odgovara, ali Božje poimanje vremena nije isto kao i naše. Za Boga je vrijeme vječno. Nema ni danas, ni jučer, ni  sutra.

Knjiga Postanka kaže da je Bog stvorio svijet za šest dana, no znanstvenici nam kažu da je za oblikovanje svijeta onakvoga kakvoga ga poznajemo – s biljkama, životinjama i ljudima – bilo potrebno milijarde godina. Tako će biti i s našim molitvama. Božje će vrijeme biti drugačije od našega vremena. Bog neće uslišiti naše molitve prema našemu rasporedu. Moramo biti strpljivi s Bogom onako kako je On strpljiv s nama.

Evo jedne čudesne stvari. Bog može uslišiti molitve i prije nego što smo ih mi uopće izmolili. Ili se može vratiti u prošlost i uslišiti neku staru molitvu kako bi odgovorio na trenutnu potrebu. Na primjer, može se činiti da je jedan mladi otac čudesno spašen od užasne nesreće, a to je zapravo Bog uslišio molitve njegove majke, koja je molila nad njime prije mnogo godina, dok je on bio malo dijete. Mi ne dajemo Bogu ni približno dovoljno zasluga za sve molitve koje On usliši svake minute  svakoga dana.

Vjera koja se oslanja samo na to da molitve moraju biti uslišane prema nekome našemu rasporedu, nije nikakva vjera. Ne možemo se prema Bogu odnositi kao prema čarobnome duhu iz boce koji će istoga trenutka udovoljiti svakoj našoj želji. Moramo ga poznavati kao Oca punoga ljubavi, koji će nam dati sve što nam treba, onda kada nam treba. Papa Franjo kaže nam da Bog „ima moć zaštititi nas u svakome vremenskome okviru u kojemu On to hoće”.

Svejedno molite.

U konačnici, naša bi molitva trebala biti mnogo više od toga da samo tražimo od Boga nešto što želimo. Umjesto toga, naučimo s Bogom razgovarati kao što razgovaramo s prijateljem. Postavljajmo pitanja, iznosimo frustracije, hvalimo ga i zahvaljujmo mu. Jednostavno kažite „hvala”. Izrazite svoje nade i snove, pa čak i prigovarajte. U knjizi „O nadi” papa Franjo nam kaže da je „prigovaranje Bogu još jedan način molitve”.

Što više budemo upoznavali Boga kroz jednostavne razgovore, više ćemo ga voljeti i pouzdati se u Njega. A kada nam se bude činilo da nema ničega drugoga što bismo mogli učiniti, naša molitva bit će najvažnija vrsta djelovanja koje možemo poduzeti. Pronaći ćemo mir znajući da će Bog blago uzeti problem iz naših ruku i učiniti pravu stvar, čak i ako mi to ne razumijemo, ili ako nam se ne sviđa.

On možda neće uslišati svaku našu molitvu onako kako bismo mi to htjeli, ali kada ga zazovemo, On će biti tu. On će hodati s nama, On će plakati s nama, On će nam dati snage i hrabrosti koje nam trebaju, On će nam udijeliti milost i mir da prihvatimo Njegov odgovor.

Kada je papa Franjo podijelio svoj izvanredni blagoslov urbi et orbi u vrijeme pandemije COVID-19, uvjerio nas je da molitva stvarno čini razliku. Rekao je: „Trebamo Gospodina kao što su pomorci u davnini trebali zvijezde. Pozovimo Isusa u brod svojega života. Predajmo svoje strahove Njemu kako bi ih On mogao nadvladati. […] S njime na brodu neće biti brodoloma, jer ovo je Božja snaga: pretvarati u dobro sve što nam se događa, čak i loše stvari. On donosi smirenost u naše oluje.” A to je najbolji odgovor na svaku molitvu.

Molitva kada nam se čini da naše molitve ostaju neuslišane

Dragi Bože, molim te, uzmi me za ruku i hodaj sa mnom dok ti govorim o svojim brigama i žalostima.
Blago mi pokaži da je Tvoj plan uvijek bolji od mojega.
Daj da shvatim pouke koje moram izvući iz svake situacije.
Otvori moje srce da vidim kako me svako iskušenje uvijek dovodi bliže Tebi.
Pomozi mi prihvatiti i cijeniti veliku mudrost, suosjećanje i milosrđe
s kojima ti slušaš sve moje zahtjeve.
Daj mi da razumijem da molitva nije tu samo da dobijem ono što želim,
nego da naučim prihvatiti ono što Ti želiš.
Podsjeti me da Ti ljubiš svaku osobu više nego što ja mogu ljubiti i samo jednu osobu.
Tako ćeš Ti uvijek s najvećom pažnjom čuvati mene i moje najdraže.
Pouzdajući se u to, prikazujem ti sve svoje molitve, svoje želje i nade.
Znam da ćeš Ti učiniti ono što je najbolje, čak i ako se to meni sada čini pogrešno.
Hvala ti što si uslišio moje molitve upravo onako kako one trebaju biti uslišane.
Amen.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.