(Sv. Baptista iz Varana piše kao da joj sam Isus govori u obliku nagovora)

“Razmišljaj, dakle, kćeri moja, kakvo je bilo moje mučeništvo, kad su se od mene rastavljali moji udovi, naime, duše koje će zauvijek biti osuđene. A to sam mučenje osjećao toliko puta koliko je puta svaka duša smrtno sagriješila. A toliko je ovo kidanje duhovnih udova bolnije od tjelesnih, koliko je duša uzvišenija od tijela. A koliko je duša uzvišenija od tijela, to nisi u stanju ocijeniti ni ti, ni itko živ; jer samo ja znam koliko je duša plemenita, a tijelo neznatne cijene i bijedno; ja sam, naime, tvorac obadvoga. Upravo radi toga je shvatljivo da ni ti, ni bilo koje drugo stvorenje, ne možete shvatiti moje preteške muke!

A sada ću govoriti samo o osuđenim dušama. Budući da postoje teži od teških načina griješenja, to se prema tome ocjenjuje kakvoća i težina muke. Tako sam i ja osjećao veće ili jače boli kod rastavljanja tih udova. Znao sam da će te osobe ostati trajno okorjele u svojoj zlobi; bilo mi je poznato kako će njihove muke biti vječne. A pošto su jedne griješile više, a druge manje, zato će i njihove muke u paklu biti različite.

Ali što me je još više mučilo bila je pomisao da se svi oni bezbrojni udovi, to jest sve osuđene duše, nikada, nikada, nikada više neće sa mnom, njihovom Glavom, sjediniti. Ovaj nikada jest ona vječna muka koja će neprestano mučiti one nesretne i jadne duše, i to više nego sve ostale muke, što ih trpe i što će ih trpjeti. I ovaj nikada tako me žalostio, da bih bio odmah spremno pristao trpjeti sve ono što sam onda trpio; i ponovno bih trpio sva ona rastavljanja, na sve različite načine, kakvi su bili, jesu i moraju biti: i to ne samo jedan put, već bezbroj puta, samo da mogu, ako ne sve, a ono barem jednu vidjeti da se priključila u puno zajedništvo mojih živih udova.

To su udovi izabranika, koji će vječno živjeti duhom života, što izlazi od mene, Života koji po sebi živi i daje život svemu onom što živi. Ovdje uvaži koliko mi je draga duša, da sam bio pripravan tolike muke bezbroj puta podnijeti, samo da je ponovno sjedinim sa sobom? Znaj i to da onaj strašni nikada tako žalosti i muči one duše, a taj nikada je djelo moje božanske pravde, da bi prihvatile tisuću neizmjernih muka, samo kada bi bile u stanju nadati se, da će se sjediniti sa mnom, svojom Glavom.

I tako sam ja odredio za svaki grijeh, da kakvoća i količina patnje što je moraju podnositi duše grešnika, odgovara kakvoći i količini patnje, što su mi je zadale. Pa kao što je mene najviše žalostio onaj nikada, nikada, tako ja činim i hoću da i njih taj nikada, nikada muči i žalosti iznad svih muka, što ih trpe i što će ih vječno trpjeti. I ovdje razmišljaj i uvaži koliko tešku duhovnu bol sam osjećao u svom Srcu do svoje smrti, a radi duša osuđenika.”

Monfortanci.com | Bitno.net