Pitanje se nameće samo po sebi kada pogledamo slučajeve poput Hitlera, Nerona, Pol Pota i druge manje važne osobe koje nas tjeraju da se pitamo jesu li to bili grešni ljudi ili mentalni bolesnici.

Prije svega, treba jasno razlikovati mentalni poremećaj i grijeh. U moralnom zlu osoba odlučuje činiti zlo. U patologiji mentalnoga promijenjena je sposobnost rasuđivanja pa um donosi pogrešne zaključke. U bolesti, um mimo svoje volje donosi pogrešne zaključke. Bolesnik pokušava dosegnuti istinu razumom, a razum ga vodi u pogrešku. U moralnom zlu osoba donosi točan zaključak – to je zlo. Ali želi učiniti zlo, bilo zato što misli da je ono opravdano, bilo radi vlastite koristi bilo iz nekog drugog razloga.

Bolesnik ima problem s razumom. Grešnik ima problema s voljom. Obojica mogu činiti zlo, ali jedan čini zlo zato što je pogriješio, a drugi zato što to želi. Ponavljam, moguće je da onaj tko čini zlo zato što to želi, čini to radi novca, radi ucjene, zbog ljubavi prema domovini, zbog čega god, ali zna da čini zlo.

Razlika između obje stvarnosti oštra je i jasna. Problem je u tome što zlo, kada dođe do najgorih granica, podrazumijeva izobličenje uma. Odnosno, razum se polako izobličuje zbog volje. Na kraju je rasuđivanje uma zamračeno, izobličeno, uništeno. Osoba je čvrsto uvjerena da čini ono što mora, da nije kriva ili da je njezin čin neutralan itd. Kada ti krajnji slučajevi dođu na sud, postavlja se pitanje je li pred nama bolesnik ili zločinac. Ostvarivanje zla do njegovih krajnjih granica vodi do takvog izobličenja uma da se izvana u mnogo pogleda izjednačuje s patologijom.

Po mome mišljenju, jedini način otpetljavanja toga gordijskog čvora jest proučavanje je li to izobličenje razuma nastalo kao plod slobodnog i namjernog postupka u kojemu je osoba postupno činila sve veća zla ili je, s druge strane, od početka sve bilo plod nenamjernog lošeg funkcioniranja uma, koje se sve više povećavalo. Mislim da je to prava srž pitanja – proučavanje procesa zbog kojega je osoba učinila to što je učinila.

Može se činiti da doticanje ovoga pitanja o jednoj konkretnoj osobi ima više povijesnu nego duhovnu zanimljivost, ali to je pitanje strogo duhovne prirode, čiji je zaključak očit – zlo koje je dovedeno u krajnost, sliči ludosti.

Već sam rekao da mentalni bolesnik nije odgovoran za svoja djela, ili barem ne potpuno. Ali, malo je mentalnih bolesnika. Treba podsjetiti ljude da zlo nije plod društvene neprilagodljivosti, traume iz djetinjstva, podsvjesnih problema ni društvenih uvjetovanja, nego je prije svega plod slobodne odluke. Ako želim, činim zlo, ako ne želim, ne činim ga. Tako jednostavno.

A opet tako komplicirano.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Summa Daemoniaca” o. Joséa Antonija Fortee. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.