Osobito su značajna mjesta u Isusovoj oproštajnoj besjedi, nakon Posljednje večere, u Ivanovu evanđelju. Toga je Duha udahnuo svojim učenicima u svome prvom uskrsnom susretu (Iv 20, 22).

Duh Sveti je u Crkvi, i po njoj u svijetu, “Životvorac”, stvaratelj onoga elana po kojemu se trajno obnavlja lice zemlje. On “divno raspoređuje” u tijelu Crkve i ljudskoga društva različita zvanja i različite službe (usp. 1Kor 12-14). On “nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete”. (GS 38)

Duh Sveti je onaj koji u Crkvi uvijek budi pažljivost i pronicljivost prema Božjoj riječi koja je uvijek “bogoduha” (2 Tim 3,16), inspirirana i inspirativna. U svjetlu te riječi Crkva i svaki vjernik, štoviše i svaki čovjek dobre volje – pozoran je na glas svoje savjesti, izvježban u razmišljanju i potreban savjeta drugih – razabire što je Božja volja, baš u ovome času, u ovome danu, u ovome našem vremenu.

Duh Sveti je onaj koji poziva mlade ljude, mladiće i djevojke, da se posebno posvete Bogu – mnogi po zavjetima siromaštva, posluha i Bogu darovana djevičanstva – te ih Crkva može upotrijebiti za založenije služenje ljudima svoga vremena (usp. GS 38).

Duh Sveti je onaj koji našoj vjeri daje nutarnju čvrstinu i popratni zanos. Tim Duhom oduhovljen, po vjeri, “čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje, stavljajući mu na raspolaganje… potpuno i odano služenje uma i volje”. (DV 5) Taj nas isti Duh čini pozornima na “znakove vremena” te se zalažemo “da ljudskom životu na službu navrnemo sve zemaljske energije” i tako se vinemo “prema onoj budućnosti kad će cijelo čovječanstvo postati ugodan prinos Bogu”. (GS 38)

Taj Duh Sveti oduhovljuje svaku našu Euharistiju. Kao što je oživotvorio krilo Djevice Marije u utjelovljenju Sina Božjega, tako oživotvoruje naš euharistijski prinos, kruh i vino, da postanu tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista. Taj isti Duh čini da mi sami, primajući to presveto tijelo i krv, sami postanemo “živa žrtva Bogu”.

Taj Duh Sveti nadahnjuje sve ljude dobre volje – različitih vjera i različitih rasa i naroda – da ne sustanu težiti da se ostvari novi, bolji. Božji svijet u kojemu će se svi ljudi sve više osjećati sinovima i kćerima jednoga nebeskoga Oca, a međusobno braćom i sestrama.

Taj Duh Sveti, Duh je vjernosti – vjernosti ženidbene, vjernosti svećeničke i redovničke, svake druge vjernosti. On daje svjetla i snage ženidbenim drugovima da ostanu, i uz cijenu križa i žrtve, vjerni jedno drugomu prema onoj jedinstvenoj, pred Bogom zadanoj riječi. On im daje novih nadahnuća da i sami – oživotvoreni Duhom Svetim – budu životvorni, plodni roditelji Crkvi i narodu, Bogu.

On je Duh mladosti, koji trajno pomlađuje Crkvu Božju (LG 4). On svima mladima u ljudskome društvu nadahnjuje velike i velikodušne ljudske i vjerničke ideale i podržava u njima beskompromisnu odlučnost da vjeru ostvare i odjelotvore u svim situacijama svoje mladosti. Tako im mladost postaje radosna i svrsishodna priprava za mnogostruke životne angažmane – u obitelji, u društvu, u Crkvi.

Duh Sveti trajno u Crkvi i u svijetu podržava eshatološke nade u novi, bolji. Božji svijet. On u svima vjernicima budi želju da se okonča ovaj prolazni, zlu podložni, ljudski vijek te Isusom Kristom Proslavljenim uspostavi konačno Božje Kraljevstvo: “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20) No taj isti Duh Sveti ne daje im da prije počinu: dok traje ova povijest. Duh Sveti u svim Isusovim vjernicima i svima ljudima dobre volje “budi brigu za izgradnjom ove zemlje”: ovozemni napredak “ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskoga društva, od velike je važnosti za Božje kraljevstvo”. (GS 39) Tim darom Duha podržani, “ljudi se po cijelome svijetu pobuđuju na živu nadu” da će napokon svi biti “primljeni u mir i blaženstvo domovine koja blista Božjom slavom”. (GS 93)