Oci i učitelji moji, pitam se: “Što je pakao?” Sudim ovako: “Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti.” Jednom, u beskrajnom postojanju koje se ne može izmjeriti ni u vremenu ni u prostoru, dana je nekom duhovnom biću koje se pojavilo na zemlji sposobnost da kaže samo sebi: “Ja postojim, i ja volim.” Jedanput, samo jedanput dan mu je trenutak djelatne, žive ljubavi, a radi toga i zemaljski život, a s njim vremena i rokovi, i što se dogodilo: to je sretno biće odbilo taj neprocjenjivi dar, nije ga znalo cijeniti, nije ga zavoljelo, podrugljivo ga pogledalo i ostalo ravnodušno prema njemu. I takav, kad je već napustio zemlju, gleda krilo Abrahamovo i razgovara s Abrahamom, kao što nam je ispripovijedano u priči o bogatašu i Lazaru, i promatra raj, i može se vinuti do Gospodina, ali ga upravo to muči što će se vinuti do Gospodina a da nikad nije volio, i stupiti u doticaj s onima koji vole i kojih je ljubav prezreo. Jer on jasno sve vidi i govori sam sebi: “Sad već posjedujem spoznaju i, premda sam žudio za ljubavlju, moja ljubav neće biti nikakav veliki pothvat­ ni žrtva, jer je došao kraj zemaljskom životu, i neće doći Abraham da bar kapljom žive vode (to jest ponovnim darom zemaljskog života, prijašnjeg i djelatnog) ugasi plamen žeđi za duhovnom ljubavlju od koje sad gorim, a na zemlji sam je prezreo; nema više života i neće više biti vremena! Iako bih i svoj život rado dao za druge, ne mogu to više učiniti jer je prošao život koji sam mogao prinijeti kao žrtvu ljubavi, i sad zjapi ponor između tog života i ovog mog postojanja.” Govori se da postoji materijalni pakleni oganj: ne istražujem tu tajnu i bojim se, ali mislim, kad bi doista postojao taj materijalni plamen, da bi mu se mnogi zaista obradovali, jer držim da bi pod materijalnim mukama ljudi bar načas zaboravili one strašnije, duhovne muke. Pa i ne možete im oduzeti te duhovne muke jer to mučenje nije izvanjsko nego unutarnje. A kad bi im ih i mogli oduzeti, mislim da bi onda bili još nesretniji. Jer, ako bi im i oprostili pravednici iz raja koji promatraju njihove muke, i pozvali ih u svojoj beskrajnoj ljubavi k sebi, samo bi im još više povećali muke jer bi još jače raspalili u njima plamen žeđi za uzvratnom, djelatnom i zahvalnom ljubavlju koja je za njih već nemoguća. Ipak, strepeći u srcu, sve mislim da bi im sama spoznaja o toj nemogućnosti bila napokon pravo olakšanje, jer bi, primajući ljubav pravednika a da na nju ne mogu uzvratiti, u toj pokornosti i u učinku poniznosti napokon stekli neki oblik te djelatne ljubavi, koju su prezreli na zemlji, i nekakvo djelovanje slično njoj… Žao mi je, braćo, i prijatelji moji, što se ne umijem bolje izraziti. Ali jao si ga onima koji su sami digli na sebe ruku na zemlji, jao si ga samoubojicama! Mislim da nitko ne može biti nesretniji od njih. Grijeh je, kažu, moliti se za njih Bogu, i crkva ih se javno odriče, ali ja mislim u dubini duše da bi se i za njih trebalo moliti. Neće se Krist naljutiti na nas zbog pretjerane ljubavi. Priznajem vam, oci i učitelji moji, da sam se ja za njih oduvijek molio, pa da se i sad svakog dana molim.

O, ima i onih koji i u paklu ostaju oholi i okrutni, uza sve svoje nedvojbeno znanje i poimanje nepobitne istine; ima i onih jezovitih koji su se posve predali Sotoni i njegovu oholu duhu. Za njih je pakao nešto dragovoljno čega se ne mogu zasititi; to su sve dobrovoljni mučenici. Jer oni su, proklevši Boga i život, prokleli sami sebe. Hrane se svojom opakom ohološću, kao kad bi gladan putnik u pustinji počeo sam sebi sisati krv. Ali oni ostaju nezasitni na vijeke vjekova, odbijaju oprost i proklinju Boga koji ih zove. Ne mogu bez kivnosti gledati Boga živoga i najradije bi da ne bude Boga živoga, da Bog uništi sama sebe i sve što je stvorio. I vječno će oni gorjeti u ognju svoga gnjeva i žudjeti za smrću i nepostojanjem.

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.