Nakon ulaska u posvećeni život, u Luciji je još više osnažila želja za molitvom, pokorom i žrtvama, iako su podatci o tome razdoblju još uvijek nepotpuni: zasigurno će se znati mnogo više kad se zaključi faza biskupijske istrage u procesu njezine kanonizacije, odnosno kada se kompletira dokumentacija za potvrdu njezina vršenja kršćanskih krjeposti u herojskome stupnju. Od malobrojnih zgoda koje su nam za sada poznate, jedna se odnosi na razdoblje koje je provela među dorotejkama. Dok je s jednom susestrom hodala poljskim putem, nabrala je stabljike brnistre s dugim i čvrstim bodljama i stavila ih u svoj krevet da na njima spava. Osim toga je posula plahte šećerom, a on se otopio i prodro u rane, zbog čega je dobila vrućicu. Morala je sve otkriti ispovjedniku i majci nadstojnici, tražeći oproštenje za pokoru koju je činila bez njihova dopuštenja.

U Tuyju je sve, čak i najodbojnije zadaće, prihvaćala u duhu žrtve. Jednom se začepila samostanska septička jama i sadržaj se počeo prelijevati. Lucija se ponudila da čisti zajedno s još dvije sestre. Jedna od njih, užasnuta odbojnom zadaćom, u jednom je trenutku rekla: „Ovaj je posao toliko nečist da je i sam Bog odavde otišao!“ No vidjelica joj je ljubazno odgovorila: „Oh, sestro, nemoj tako govoriti, jer Bog je posvuda!“. A kao potvrdu tih riječi, među svojim grabljama je ugledala komad trule krunice s koje je visio križić (poslije ga je dezinficirala i brižno čuvala), uzela ga je i rekla: „Gledaj, Bog je upravo ovdje.“

Jacinta ju je, malo prije svoje smrti, podsjetila: „Ti ostaješ ovdje kako bi rekla da Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Kad kucne čas da to kažeš, nemoj se skrivati. Reci svima da nam Bog podjeljuje milosti po Bezgrješnom Srcu Marijinu i neka ih svi traže od nje, jer Srce Isusovo želi da se uza nj časti Bezgrješno Srce Marijino. Neka traže mir od Bezgrješna Srca Marijina jer Bog ga je njoj povjerio. Oh, kad bih mogla u sva srca staviti vatru koja gori u mojim grudima i kojom toliko ljubim Srce Isusovo i Srce Marijino…!“

Srce i trnje

Dana 10. prosinca 1925. Luciji se u Pontevedri ukazala Djevica Marija i pored nje Dijete, lebdeći na sjajnom oblaku. Presveta joj je Djevica stavila ruku na rame i pokazala srce okrunjeno trnjem koje je držala u drugoj ruci. Dijete je reklo: ‘Imaj sažaljenja prema Bezgrješnomu Srcu svoje Presvete Majke, izbodenu trnjem, što ga svakoga trenutka u nj zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi ga pokorom izvlačio!’ Zatim je Djevica Marija rekla: ‘Kćeri moja, gledaj moje Srce okrunjeno trnjem što mi ga nezahvalni ljudi u svakomu trenutku zabadaju psovkama i nezahvalnostima. Potrudi se bar ti da me utješiš i reci da svima koji se kroz pet mjeseci na prvu subotu ispovjede i prime svetu pričest, izmole krunicu i četvrt sata ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obećavam svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!“

15. veljače 1926. „ponovno joj se ukazao Mali Isus. Pitao ju je je li već razglasila tu pobožnost u čast njegove Presvete Majke. Ona mu je izložila poteškoće koje je imao njezin ispovjednik, rekla je da je majka nadstojnica bila spremna razglasiti, ali da je ispovjednik rekao da ona sama ne može učiniti ništa. Isus je na to odgovorio: ‘Istina je da tvoja nadstojnica ništa ne može sama, ali s mojom milošću može sve’. Iznijela je Isusu teškoće koje imaju neke duše jer se ne mogu ispovjediti subotom i zamolila ga da ispovijed bude valjana tijekom osam dana. Isus je odgovorio: ‘Da, može biti i više, pod uvjetom da je duša u stanju milosti kad me prima te da ima nakanu činiti pokoru u čast Bezgrješnog Srca Marijina.’ Ona je upitala: ‘Isuse moj, a što ako netko zaboravi pobuditi tu nakanu?’. Isus odgovori: ‘Onda mogu to učiniti na prvoj sljedećoj ispovijedi, čim im se za to pruži prilika’“. Jednako je tako valjano „obavljanje ove pobožnosti u nedjelju koja slijedi nakon prve subote, kada to moji svećenici iz opravdanih razloga dopuste dušama“.

Dana 17. prosinca 1927., kada se vratila u Tuy, „prišla je svetohraništu i upitala Isusa kako može udovoljiti pitanju koje joj je upućeno: je li izvor pobožnosti Bezgrješnomu Srcu Marijinu uključen u tajnu koju joj je povjerila Presveta Djevica? Isus joj je jasnim glasom odgovorio: ‘Kćeri moja, zapiši ono što traže od tebe; zapiši i sve što ti je Presveta Djevica otkrila u ukazanju u kojem ti je govorila o toj pobožnosti (13. lipnja 1917., nap.a.); što se tiče ostatka tajne, o tome šuti’“.

Pet prvih subota

Na pitanje zašto baš pet subota, Isus joj je u noći između 29. i 30. svibnja 1930. odgovorio: „Kćeri moja, razlog je jednostavan: postoji pet oblika uvreda i psovki koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu: 1. Psovke protiv bezgrješnoga začeća; 2. Psovke protiv njezina djevičanstva; 3. Psovke protiv božanskoga majčinstva, zajedno s odbijanjem da je se prizna za Majku svih ljudi; 4. Javni pokušaji usađivanja u srca djece ravnodušnosti, prijezira i konačno mržnje prema bezgrješnoj Majci; 5. Izravno vrijeđanje Srca Marijina na njezinim svetim slikama.“ Ta je pobožnost 13. rujna 1939. bila službeno odobrena i proglašena u Fatimi, a u trećem izdanju Rimskoga misala 2002. u liturgijski je kalendar uvršten blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske.

Tema pokore Luciji je ostala uvijek čvrsto u srcu, s vremenom postupno rastući i sazrijevajući. Lucija je 20. travnja 1942. u jednom pismu biskupu Joséu Correiji da Silvi pojasnila: „Evo pokore koju dobri Bog sada traži: žrtva koju svatko treba sebi nametnuti da živi pravednim životom u opsluživanju njegova zakona. On želi da se taj put jasno pokaže dušama zato što mnogi, svodeći značenje riječi ‘pokora’ na veliko odricanje, a ne osjećajući se dostatno snažnima niti velikodušnima da se u to upuste, postaju malodušni i prepuštaju se životu u mlakosti i grijehu. Naš mi je Gospodin rekao: ‘Za svakoga pojedinca žrtvovati se znači vršiti vlastite dužnosti i opsluživati moj zakon: to je pokora koju sada zahtijevam i tražim’“.

31. svibnja 1949., polažući svečane zavjete u Karmelu u Coimbri, sestra Lucija zamolila je Gospodina da prihvati „žrtvu koju ti prikazujem kao ugodan miris žrtve prinesene za tvoju ljubav, za tvoju blaženu Majku, u beskrajnom himnu vječne hvale i zahvaljivanja. Za sebe te samo jedno molim: da živim i umrem u činu čiste ljubavi sve dok ne uronim u tebe za svu vječnost“. Već je 18. ožujka 1950., prigodom godišnjih osmodnevnih duhovnih vježbi, tražila od svog ispovjednika, nadbiskupa Coimbre Ernesta Sene de Oliveire „dopuštenje da svakodnevno koristim uže, te da sat odmora koji nam je odobren između povečerja i jutarnje molitve – od osam do devet uvečer – provedem u molitvi, u prostraciji ili rukama raširenim u obliku križa, moleći anđelove molitve. Nakon jutarnje molitve tražim dopuštenje da mogu ostati na koru u molitvi do jedanaest sati. To tražim, osim onih pokora utvrđenih propisima i zajedničkim običajima, i osim onih određenih pokora za koje sam prekjučer već tražila dopuštenje Vaše preuzvišenosti. Znam da pokora nije glavni aspekt duhovnih vježbi, ali osjećam da naš Gospodin želi pokoru; trebaju mu duše koje će se prikazivati“.

Molitva krunice

Vidjelica je uvijek na poseban način poticala na molitvu krunice, u skladu sa žurnim zahtjevom Blažene Djevice koja se u Fatimi predstavila upravo kao Gospa od Krunice te koja je 13. srpnja 1917., objavivši tajnu, preporučila pastirima: „Kada molite krunicu, nakon svakog otajstva kažite: ‘O moj Isuse! Oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.’“

U pismu majci Mariji José Martins, s kojom se družila u novicijatu sestara dorotejki u Tuyju, Lucija je 16. rujna 1970. napisala: „Nakon svete euharistije, krunica je molitva koja nas najviše uvodi u duh i otajstva vjere, nade i ljubavi. Ona je duhovni kruh za duše; tko ne moli, propada i umire. U molitvi se susrećemo s Bogom i u tome nam susretu on priopćava vjeru, nadu i ljubav, a to su krjeposti bez kojih se nećemo spasiti. Krunica je molitva bogatih i siromašnih, mudrih i neukih; uzeti dušama tu pobožnost bilo bi kao da im uzimamo svagdanji duhovni kruh. Ona potpiruje mali plamen vjere, koji se u mnogim savjestima još nije sasvim ugasio. Pa i za one duše koje mole bez razmatranja, i jednostavni čin uzimanja krunice radi molitve već je sjećanje na Boga, na nadnaravno. Jednostavni spomen otajstava u svakoj desetici druga je zraka svjetlosti što u dušama podržava stijenj koji još tinja. Zbog toga zloduh toliko ratuje protiv nje! Najgore je što je uspio zavarati i zavesti duše bremenite odgovornošću zbog službe koju obnašaju! To su slijepci koji vode druge slijepce! Žele se oslanjati na Koncil, a ne vide da je sveti Koncil odredio da se sačuvaju svi običaji koji su tijekom godina postojali u čast Bezgrješne Djevice, Majke Božje, i ne vide da je, imajući na umu odredbe svetoga Koncila i Vrhovnoga Svećenika, moljenje svetoga ružarija ili jedne trećine ružarija jedan od temeljnih tih običaja na koje smo obvezani, odnosno koje moramo sačuvati“.

U njezinu dnevniku O meu caminho nalazimo ove vrlo jasne riječi: „Ovo je pokora i molitva koju Gospodin sada najviše traži i zahtijeva: javna zajednička molitva i pokora, i ujedno uzdržavanje od grijeha jer upravo to najviše oživljuje vjeru u duhu, povjerenje u duši i rasplamsava plamen ljubavi u srcu. Pokreće ravnodušne, vraća vid slijepima i privlači nevjernike. Po tome, ako tako budemo činili, Gospodin će poslati svog anđela s plamenim mačem i rastjerati vojske zloduha koje preplavljuju svijet, zasljepljuju ljude i razaraju mir. Mir Crkve, mir naroda, mir obitelji u kućama, mir savjesti u dušama. Mira nedostaje zato što nedostaje vjere, nedostaje pokore, nedostaje javne zajedničke molitve. Molite krunicu svakoga dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata, to je Gospa rekla 13. svibnja 1917. Taj uporni zahtjev nije bio upućen samo trojici sirote i ponizne djece. Ne, to je poziv cijelomu svijetu, svim dušama, svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, zato što je vjera dar Božji koji se dobiva tražeći: tražite i dat će vam se. Ako nemate vjere, tražite od Boga i on će vam je dati, zato što i vi koji nemate vjere, imate dušu koju treba spasiti da ne bude zauvijek prokleta.“

Pobožnost pet prvih subota sastoji se u tome da se tog dana vjernici:

  1. Ispovjede i pričeste;
  2. Izmole jedno otajstvo Krunice;
  3. Razmatraju četvrt sata o otajstvima Krunice;
  4. Da imaju nakanu dati zadovoljštinu Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Saveria Gaete “Fatima – cijela istina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net