Slika o Isusu u našoj je predodžbi okružena nizom prisnih osoba i zato nam valja pravilno razumjeti njegov odnos prema njima. O bolesnicima smo već govorili. Vidjeli smo da im On prilazi isključivo iz soci­jalnih i karitativnih namjera; da su Isusova pomoć i liječenje objava živoga Boga, da je to u biti isto što i naviještanje svete istine, te poziv na predanje Bogu u vjeri. Pored bolesnika i opsjednutih zlim silama tu su još i “carinici i grešnici”. Ni njih Isus ne izbjegava, dapače, s njima vodi čak prijateljske razgovore. Tako im je blizak da ga jedan od njegovih protivnika nazvao “prijateljem carinika i grešnika” (Mt 11, 19). To je pogrdni izraz koji stoji uz dvije još pogrdnije riječi: izjelica i vinopija. U svakom ophođenju s ljudima bilo je nečeg upitnog; i ako malo pažljivije razmotrimo kako se danas gleda na Isusa, bilo u pozitivnom ili negativ­nom smislu, vidjet ćemo da se velik dio te upitnosti prikrao i u naše vri­jeme. I zato moramo biti načisto s tom upitnošću, moramo točno znati o čemu se zapravo radi.

Prvo Evanđelje izvješćuje nas u devetoj glavi o sljedećem:

Odla­zeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: ’Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njego­vim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: ’Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?’ A on, čuvši to, reče: ’Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike (Mt 9, 9-13).

Evanđelist govori o samome sebi; izvješćuje nas zapravo o povi­jesti svog vlastitog gorkog i blaženog iskustva.

Carinik ili poreznik bio je vrlo omrznuti lik u Rimskom carstvu. Nije postojala državna porezna uprava; ubiranje poreza ili carina u sva­koj je provinciji davano u zakup privatnoj osobi koja je jamčila ubiranje unaprijed određenog iznosa. Porezni obveznici plaćali bi toj osobi porez ili carinu na ruku. Ali carinik bi od njih ubirao višestruko veći iznos od unaprijed određenog, a pored toga imao je i pravo pljenidbe. Svoja ovlaštenja prenosio bi, u pravilu, na svoje podređene u mjesnim porez­nim područjima, koji su također vodili ponajprije brigu o svojim džepo­vima. Ubiranje carine ili poreza vršilo se nemilosrdno okrutno, tako da to najčešće nije bilo ništa drugo do zakonski omogućena pljačka naroda. Takav sustav ubiranja poreza vrijedio je i u Palestini; ubiratelj poreza bio je izrabljivač naroda. A pored toga i saveznik Rimljana; dakle, izda­jica i neprijatelj, kojega su svi mrzili i izbjegavali.

I upravo je takvog čovjeka, koji je sjedio u carinarnici, Isus pozvao da pođe za njim kao pripadnik najužeg kruga njegovih učenika. I ne samo što gaje pozvao i “govorio s njime”, što je već samo po sebi bilo nešto nečuveno. On je otišao i u njegovu kuću te sjeo za stol da blaguje zajedno s njime. Tu se nađoše i prijatelji tog čovjeka. “Carinici i grešnici”, mnogo njih, sve u svemu i te kako prezreno društvo za istim stolom s Isusom. Naravno da je to izazvalo najgori revolt, budući da je zajed­ničko blagovanje imalo religiozni karakter, daje pripadalo kultu i zasni­valo se na jedinstvu sa Svetim. Zajednica za stolom zadire u egzistenciju. Jesti s nečistima značilo je sudjelovati u njihovoj nečistoći i sam postati nečist. U tom smislu dopire do nas ogorčeno pitanje: ”Vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?”

Zašto je Isus to činio? Čovjek bi mogao u tome naslućivati neprija­teljsku romantiku građanske klase koja je prezirala dobrostojeće pripadnike društvenog poretka, a stvarne ljude vidjela jedino u autsajderima. No, takva naslućivanja pripadaju isključivo novome vijeku. U Isusovo vrijeme nije se o tome zacijelo ništa znalo; a ponajmanje bi se On obazi­rao na to. “Socijalno” u modernome smislu riječi bilo mu je općenito da­leko; osobito daleko bili su mu osjećaji koji potječu od novovjekovne profinjenosti i umora. Njegove riječi i djela potječu iz sasvim drugog iz­vora i upravljeni su na nešto sasvim drugo. On misli na čovjeka i njegov odnos prema Bogu. Nikada ne bi Isus cijenu društvene organiziranosti kao takvu smatrao nečim vrijednim, niti bi poredak ljudskih stvari kao takav smatrao štetnim po svoju vlastitost. Svaki odnos može biti put koji vodi k Bogu, ali i stranputica koja odvodi od Boga. Ono do čega je Isusu stalo najbolje je izrečeno sljedećim riječima: ”Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima”. Ovdje imamo jednog “bolesnika”, čovjeka kojemu je potrebna pomoć; prema tome liječnik ga je posjetio. Potom slijede riječi izgovorene možda s vrlo ozbiljnom ironijom: “Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike”. Dakle, preispitajte sebe, želite li uisti­nu biti “pravedni”! U tom slučaju nisam došao k vama! Kad sam već tre­bao doći k vama bilo bi dobro da se prepoznate kao grešnici – i u čemu je onda razlika između vas i ovih ljudi za stolom u carinikovoj kući? (…)

Ponovimo još jednom: Isusa ne vodi nikakav ressentiment protiv moćnika. A upravo mu se to predbacivalo, Govorilo se kako mu nedo­staje neslomljivost bića, dobra savjest zdrave volje za vladanjem. Govo­rilo se da je postao slab ili suviše profinjen da bi se mogao ubrajati među velikane. Tako se našao u raspuklini sa samim sobom, za malene je na­stupao protiv onih kojima je u biti i sam pripadao. I to su izmišljotine na­šeg vremena: pogrešne već naprosto s čisto povijesnog vidika, a kako li tek pogrešne u usporedbi s onim što je Isus uistinu bio i što je htio! Njega nije vodila nikakva potajna zavist, nikakva mržnja iz nemoći, nikakvo nepovjerenje protiv zemaljske veličine; on naprosto nije poznavao nika­kav strah, jer je bio slobodan svim svojim bićem. Zato se zauzimao za one koji su bili prezirani i napušteni, za koje se nitko nije zauzimao, dak­le, za male ljude, siromašne, autsajdere. On ih nije smatrao vrijednima zato što su takvi, već je htio da se i oni domognu svojih prava. A onima koji su priznati od sviju, uglednicima i moćnicima, okreće leđa, ne zato što bi veličina i moć bile same po sebi neko zlo, nego zato što njihovi no­sitelji zaboravljaju na Boga. On se ne obazire na razlike koje dolaze iz svijeta, a govori samo ono što je zajedničko velikim i malim ljudima, a to je čovjek: ”Nije li i on sin Abrahamov!” Tako je Isus od Oca poslan ljudima: ”Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!”

Osma glava Ivanova Evanđelja dočarava nam pak zgodu s preljub­nicom:

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredi­nu i kažu mu: ’Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Moj sije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?’ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspra­vi i reče im: ’Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.’ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nit­ko ne osudi?’ Ona reče: ’Nitko, Gospodine.’ Reče joj Isus: ’Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.’

Ovdje moramo opet odstraniti privid koji bi mogao sve pokvariti. Naime, površno razmatranje ove situacije moglo bi Isusovo ponašanje tako shvatiti kao da se on zauzima za grešnicu protiv kreposti; za osobu koja se u svom životu usudila prekinuti s običajem, suprotstaviti se Za­konu. Ali takvo razmatranje bilo bi u velikoj zabludi. Isus nije nikakav revolucionar srca. On se ne zauzima za pravo strasti naspram krutog reda i prijetvorne ćudoredne strogoće. Ako tu situaciju malo bolje pro­mislimo, vidjet ćemo da je težište tog događaja ondje gdje su bila i težišta naprijed navedenih susreta. Farizeji ponajmanje dolaze zbog pra­vednosti, već dolaze ne bi li mu uspjeli namjestiti zamku. A što se tiče njihove osobne ćudorednosti, ona je iznevjerena, budući da sami ne čine ono što traže od drugih. I pošto se stvarno tako ponašaju, to u tolikoj mjeri učvršćuje njihovu umišljenu pravednost i moć da postaju slijepi i gluhi za samu bit Kristove poruke. Zato Isus šuti, a iz njegove šutnje diže se glas istine. Vjerovanje da je Zakon u pravu uopće se ne dovodi u pitanje; tužitelji jednostavno postaju svjesni zašto optužuju i tko su oni sami. Počinju se stidjeti samih sebe i stanu “odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih”. Počinjeno djelo preljubnice nije nipošto opravdano. Ona je “grešnica” i Isus joj se kao takvoj obraća. Ali naspram dotičnog duha Zakona i dotičnih tužitelja ona je zadobila svoje pravo. Na taj način ostvaruje se pravednost koja dolazi od Boga te otvara širom srca, “iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga” (Tit 2, 13), pravednost u kojoj su i svi “izgubljeni” pozvani pravednom i mi­losrdnom Bogu.

A zatim ona božanski lijepa pripovijest Lukina Evanđelja o grešnici:

Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna daje Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: ’Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: daje grešnica’. A Isus, da mu odgovori, reče: ’Šimune, imam ti nešto reći.’ A on će: ’Učitelju, reci!’ A on: ’Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?’ Šimun od­govori: ’Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.’ Reče mu Isus: ’Pravo si prosudio.’ I okrenut ženi reče Šimunu: Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.” A ženi reče: ’Oprošteni šuti grijesi.’ Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: ’Tko je ovaj da i grijehe oprašta?’ A on reče ženi: ’Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!”’ (Lk 7, 36-50).

Ne želimo ovome ništa dodati ni oduzeti; Želimo samo biti pozorni u smislu da ništa sentimentalno ne padne na ovu svetački lijepu zgodu. Tko ovaj tekst čita na pravilan način, tome nije potrebno nikakvo objaš­njenje. Ta je grešnica bila možda jedna od vrlo rijetkih osoba koje su stvarno povjerovale – je li osim Majke Gospodinove, dotične grešnice, Marije iz Betanije, i dakako Ivana apostola, uopće još tkogod stvarno povjerovao Isusu?

Ona ulazi u kuću gdje se okupilo veleodvažno i hladnokrvno druš­tvo; pogledi i držanje svih okupljenih jasno su govorili daje ta žena tre­bala ostati napolju. Kad je počela suzama kvasiti Isusu noge te ih otirati svojom kosom, a potom ih cjelivati i mazati pomašću, farizej, vidjevši da Isus sve to prihvaća, pomisli u sebi: ”Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica!” Rečenica želi biti pogibeljna za Isusa: kad bi On bio prorok, znao bi daje to bludnica i od­gurnuo bi je od sebe. On to očigledno ne zna, što znači da nije nikakav prorok. Ukoliko pak zna kakva je to žena i podnosi je, onda ni on nije bolji od nje. Povezuje li se to Isus s bludnicama protiv farizeja? Zauzima li se za nečasnost protiv odgoja i reda? Zacijelo ne. On samo razotkriva tužitelju koji umišlja sebi pravednost, tko je zapravo, da je skroz-naskroz zemaljsko stvorenje; podložno razlikama ovoga svijeta, hladnokrvno, okrutno i slijepo. Istovremeno Isus jasno pokazuje gdje se nalazi optužena žena: u dubokom pokajanju i velikoj ljubavi koja je čini drukčijom od ostalih i po kojoj pripada Spasitelju. Ta, koju ti nazivaš grešnicom nije više grešnica otkako je unišla u kuću; jer tako ljubiti kao što ona ljubi može samo netko kojemu se opraštaju vrlo veliki grijesi.

To nije nikakva romantika grijeha; nikakav nastup u prilog strasti, a protiv reda i Zakona, nego je Spasitelj dao jasno do znanja što mu je važno: čovjek. Zvao se on Marija Magdalena ili Simon farizej. Obratio se i jednome i drugome; ali s one strane ovozemaljskih razlika, u njiho­vu položaju pred Bogom.

Isus se ne zauzima za slobodnog pojedinca protiv društva. On ne zagovara srce i njegove prohtjeve protiv Zakona. On se ne povezuje s autsajderima protiv poretka odanih i uglednih ljudi. On ne smatra grešnike kao takve vrednijima od kreposnih ljudi. Bila bi to doista romantika i moderni ressentiment. Isus traži čovjeka, njegovo mjesto pred Bogom.

On odlazi beskućnicima i osramoćenima zato što su prezirani i što im nitko ne pomaže u njihovoj nevolji. On pristupa njihovoj zajednici ne zato što bi sam bio dekadentan, što bi sebe pokazivao kao slomljeno biće, nego zato što posjeduje moć božanske slobode da se svima može obratiti. Siromašnima i izgubljenima na ovome svijetu tako što ih prih­vaća naprosto kao ljude kojima naviješta Božju poruku – a uglednima tako što im dovodi u svijest činjenicu da sebe pogrešno precjenjuju te se nalaze u opasnosti da upropaste svoje spasenje.

Sada, nakon svih navedenih primjera, moramo kazati i nešto dru­go. Isus je došao – On sam i nitko drugi – da učini veliko “prevrednovanje vrijednosti”: time što se Bog obratio svijetu i privukao ga k sebi. U tom pogledu Novi zavjet naglašava da su siromašni, prezreni, grešnici i carinici otvoreniji za Božju poruku i približavajuće se Božje kral­jevstvo od jednostranih zagovornika poretka i moćnika. Njihov instinkt nalaže im da održe svijet onakvim kakav jest. Oni ne žele ni­kakvo “prevrednovanje”; dok su ostali manje navezani, ali su zato uto­liko spremniji. I premda ne smijemo smetnuti s uma da siromaštvo može čovjeka također udaljiti od Boga i tjerati ga na pobunu protiv Boga, ipak ostaje činjenica da siromašni i autsajderi mogu lakše i du­blje iskusiti obmanu ovozemaljske stvarnosti. Svijet se sam pobrinuo za to da oni vide kako stvari stoje s njima. Siromaštvo može čovjeka učiniti tupim i sumnjičavim; pa ipak ostaje duboka srodnost između “carinika i bludnica”, “malenih i nedoraslih” i radosne vijesti o Božjem kraljevstvu, naviještane po Onome koji je i sam bio siromašan i bez zavičaja.

Pošto smo razmotrili sve što je potrebno za sprečavanje svakog iskrivljavanja Isusove slike, moramo na kraju dodati da postoji misterij siromaštva, odbačenosti u svijetu, ludosti u ime Boga, misterij koji je sa­svim blizak Isusu, a to je misterij križa.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Gospodin”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.