Na Cvjetnicu – Nedjelju muke Gospodnje koja uvodi u Veliki tjedan i pripremu za najveći kršćanski blagdan Uskrs, 28. ožujka u splitskoj prvostolnici Sv. Dujma, euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.

U koncelebraciji su bili pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić, katedralni župnik don Ante Mateljan, kapelnik splitske prvostolnice mo. Šime Marović i nadbiskupov tajnik don Nikola Šakić. Za vrijeme mise pjevao je katedralni zbor uz orguljašku pratnju mo. Ivana Urlića.

„Gospodin danas svečano ulazi u svoj grad Jeruzalem, a mi se želimo pridružiti onima koji su ga svečano dočekali prostirući svoje haljine i mašući palminim i maslinovim grančicama. Ove godine okolnosti su takve da su naše vanjske manifestacije ograničene, ali vjerujem da ćemo dobiti na osobnoj i zajedničkoj dubini duhovnosti i da ćemo Gospodina osobnije i dublje doživjeti. Ponudit ćemo mu svoju skrušenost, iskrenost, pobožnost da može slobodno ući u naše srce i naše životne prostore“, kazao je nadbiskup u uvodu nakon čega je blagoslovio maslinove grančice.

U prigodnoj je homiliji mons. Barišić istaknuo da je gorka čaša koju „Isus mora piti, nalivena do vrha i fizičkom i duševnom bolju. Nekada je fizička bol podnošljivija nego duševna. Isus je ranjen, a njegovi ga izdaju, izruguju mu se, ponižavaju ga i niječu“.

Podsjetio je kako Isus malo govori na procesu jer je već sve kazao kroz svoj život i djelovanje no na dva im pitanja odgovara. „Prvo je: ‘Jesi li ti Krist, Mesija?’ Na koje on odgovara: ‘Da, ja jesam. I vidjet ćete Sina Božjega kako dolazi.’ Isus ne niječe svoj identitet Spasitelja. Drugo pitanje postavlja mu Pilat: ‘Jesi li ti kralj, opasan za vlast, opasan za nas Rimljane?’ Isus mu odgovara: ‘To ti kažeš’. To vi tako mislite i oni koji me žele predati pod tim optužbama. Krist nije kralj nego Sluga, Patnik koji je sam sebe ponizio. Bog postao čovjekom, došao je služiti a ne biti služen“. U tom se svjetlu nadbiskup upitao: „Tko je za nas Krist Gospodin?“ te nastavio: „Slavni ljudi kada idu do svojih nagrada, svojih uvažavanja, svoje slave idu preko crvenoga tepiha. Evo tog crvenog tepiha satkana od pravednosti, nevinosti, poštenja i ljubavi, ali koja je zalivena krvlju i nepravdom. Tim tepihom pozvani smo svi ići. Poniziti se kaže se ‘tapeuo’. Od toga dolazi riječ ‘tepih’. Isus je, doista, postao tepih za nas da možemo ići tim tepihom do slave, ostvarenja, pobjede koju želi s nama dijeliti“.

Na kraju propovijedi nadbiskup je govorio o Isusu Kristu kao kamenu koji odbaciše graditelji a koji postade kamen zaglavni u Božjem naumu. „Graditelji onoga društva, sinedrij, rimska vlast, pismoznanci, farizeji gradili su svoj način života i suživota, religioznoga i društvenoga, odbacivši zaglavni kamen“. Međutim, nastavio je nadbiskup, „Gospodin je u svakoj generaciji i svim vremenima. Što mi činimo s Njime? I mi smo graditelji, gradimo osobni, obiteljski, društveni život. Ima li mjesta za njega u tim odnosima koje gradimo i u društvenom životu? Pogrešaka u povijesti ima puno i u osobnom životu, ali imamo mogućnosti svoje pogreške ispraviti i poći tepihom Spasitelja do spasenja. Recimo mu svoj: ‘Hosana!’“

Izravni prijenos euharistijskog slavlja iz splitske prvostolnice bio je na TV Jadranu i YouTube kanalu Splitsko-makarske nadbiskupije. Nakon mise započelo je 40-satno klanjanje koje završava na Veliku srijedu, 31. ožujka, kada će nadbiskup Marin Barišić u katedrali predvoditi misno slavlje u 11 sati.

Biskup Radoš: Muka Gospodina našega Isusa Krista srce je evanđelja

Varaždinski biskup Bože Radoš predslavio je misu na Nedjelju Muke Gospodnje u varaždinskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Proslavom Cvjetnice kršćanski put ulazi u otajstvo Velikog tjedna. U uvjetima strogih epidemioloških mjera izostao je tradicionalni blagoslov maslinovih i drugih grančica i cvijeća u parku iza katedrale uz procesiju vjernika. Stoga je biskup u samoj katedrali na početku euharistije blagoslovio grančice i cvijeće koje su vjernici ponijeli.

„Muku Gospodina našega Isusa Krista”, ove godine po evanđelistu Marku, čitali su po ulogama preč. Josip Koprek (evanđelist), vlč. Marko Domiter (Isus Krist), te koralisti varaždinske katedrale.

U svojoj homiliji malobrojnim vjernicima okupljenima u katedrali, ali i svima onima koji su bili u zajedništvu svojih obitelji ispred televizijskih ekrana posredstvom VTV televizije, biskup je razmatrao nad Božjom Riječi za koju je kazao kako želi postati domaćin naše nutrine. Posebno je biskup napomenuo kako je „Muka Gospodina našega Isusa Krista” srce Evanđelja. Cvjetnica je slavoluk kojim ulazimo u Veliki i sveti tjedan, ali ulazimo s onime koji ulazi na ta vrata slave, kazao je biskup Radoš te dodao kako Isus ulazi u Jeruzalem kako bi nama pokazao sjaj, ljepotu i život svoga Kraljevstva. I mi smo dio Isusovog križnog puta, poručio je mons. Radoš.

Biskup je u svojoj propovijedi naznačio tri ključna elementa iz liturgijskog čitanja. Prva slika koju naglašava evanđelist Marko je, napomenuo je biskup u homiliji, Božja solidarnost.

„Bog koji dolazi među nas je naš brat koji želi ući u sve ono što je ljudsko i svojstveno čovjeku. Ono najdublje u čovjeku što nas najviše potiče na razmišljanje su muka, bolest i trpljenje. Bog u sebi nema trpljenja ni patnje, on ne uključuje smrt jer je izvor života, ljepote i potpunog zdravlja. Ali solidaran je s nama ljudima koje naziva braćom i želi ući u prostoriju našega života te želi s nama dijeliti naše trpljenje i muku. Bog želi ući s nama u mrak te želi smrti dati novi predznak. Njega smrt ne može obuhvatiti te nama želi dati svjetlo života”, poručio je biskup Radoš.

Drugi osjećaj koji bismo uz svetkovinu Nedjelje Muke Gospodnje htjeli podijeliti s Isusom, a koji on dijeli s nama, je osjećaj potpune napuštenosti, ljudske osamljenosti i unutarnjeg trpljenja, dodao je biskup, naglasivši kako će Isusa svi napustiti, čak i apostoli.

„Svijet koji kliče ‘Hosana sinu Davidovu!’ već za koji dan će vikati ‘Raspni ga, raspni!’. Kristova potpuna napuštenost će se očitovati na križu gdje će zavapiti “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Ovo iskustvo ostavljenosti od samoga Boga, ali i bližnjih, prolazi svaki čovjek. Najdublji osjećaj osamljenosti je kada osjetimo da je Bog daleko od naših boli i patnji. Ali Isus nam se želi približiti u tim stanjima. Želi pokupiti naše suze i svu našu gorčinu u svoje tijelo i prinijeti tu žrtvu svome Ocu, čime nam želi poručiti da naša trpljenja i suze imaju svoj smisao. Kad tad Bog će nam otkriti taj smisao”, napomenuo je varaždinski biskup.

Nadalje je biskup naznačio kako je treća slika koja je na Cvjetnicu pred nama iskustvo duhovnoga hoda i rasta jednog učenika, satnika koji Isusa vodi na stratište i stoji pod križem.

„Onaj satnik ima aktivan udio u Isusovoj muci. Isusova rečenica s križa koju je čuo, “Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine”, probila mu je uši. Isusova predaja u Božje ruke, ujedno je predaja i smrti i života. Ali satnik vidi da Krist umire drugačije nego što umiru drugi vojnici koje je vidio. Njegova smrt je smrt iz ljubavi. To satnik još nije vidio, nije osjetio takvu smrt. Ako netko iz ljubavi ulazi u smrt i uništenje, tada otvara neka nova vrata, neki novi život. Hramska zavjesa koja dijeli svijet ljudske stvarnosti od susreta s Bogom u tom se trenutku razdire. I sada čovjek može vidjeti Božju slavu i ono što on donosi. Ovaj satnik vidi Božju slavu i u Raspetome vidi Kralja na prijestolju ljubavi, moći i slave. Satnik će tek na križu prepoznati da Isus ima božanske crte nebeskog Oca. Nitko ovako savršeno nije ispovijedao vjeru u Krista. U ovim suprotnostima otkriva se tajna pashalnog otajstva. Kristov hod prema smrti je otvorena knjiga koju vjernici mogu i trebaju pročitati da bi životom usklikom prepoznali i ispovijedali ‘Ovaj zaista bijaše Sin čovječji’. Veliki tjedan je za nas vjernike tiho vrijeme. Idemo za Kristom, očima gledamo, ušima slušamo, srcem prihvaćamo i ispovijedamo životom ‘Ovaj zaista bijaše Sin Božji’”, poručio je uoči Velikog tjedna vjernicima varaždinski biskup, mons. Bože Radoš.

Generalni vikar Katušić: Isus je stavio ljubav prema čovjeku ispred svog dobra

Na Cvjetnicu ili Nedjelju Muke Gospodnje središnje euharistijsko slavlje u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku predslavio je delegat s ovlastima generalnog vikara Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić, rektor crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. Koncelebrirao je don Marin Lučić, katedralni župnik, a asistirao trajni đakon don Tomislav Sikavica.

Vjernici su euharistijsko slavlje na Cvjetnicu mogli pratiti i putem interneta (YouTube kanal i Facebook profil Dubrovačke biskupije), te televizijskih i radijskih prijenosa.

Na početku misnog slavlja predvoditelj Katušić je na bočnom oltaru blagoslovio maslinove grančice i palme, a potom je katedralni zbor u smanjenom sastavu pod vodstvom Maje Marušić te dvoje solista na oltaru župnik Lučić i pjevač Zvonimir Cetinić pjevali Muku po Marku.

U propovijedi je rektor Katušić istaknuo kako postoje mnogi važni događaji u našim osobnim životima kojih se sjećamo, događaji u našoj povijesti i povijesti naroda koje prenosimo i koji su nas obilježili, no ni jedan događaj u povijesti nije tako obilježio čovječanstvo kao što je događaj izdaje i ubojstva Isusa iz Nazareta. Događaj Isusove izdaje, muke, smrti i na koncu uskrsnuća, dramatično je opisan u evanđeljima, ali u tom izvještaju pronalazimo i povijest ljudske zavisti, ljudskih interesa, povijest nasilja, povijest osude i smrti nevinoga. „Nažalost, kada o tome razmišljamo prepoznajemo da nema ničeg posebnog u tome, naša povijest je prepuna toga: zavisiti, osude, nasilja i smrti nedužnih. Ono što je osobito u izvještaju koji smo slušali, ono što je obilježilo čovječanstvo i naše osobne živote, svijet u kojem živimo, jest kako se Isus iz Nazareta, dok prolazi posljednje trenutke života, s time nosi”, rekao je propovjednik dodavši kako je ključan trenutak koji Isus prije muke provodi u molitvi.

Isus je sa sobom poveo najbliže ljude i povukao se u osamu, u molitvu sa svojim Ocem te mu zavapio da ga, ako je moguće, mimoiđe ta čaša, ali neka ne bude njegova volja, već Očeva volja.

„S pravom se možemo zapitati danas koja se to Očeva volja ispunila na kraju. Je li Otac htio da Isus bude ubijen, da ga na neki način žrtvuje? Duboko vjerujemo i Crkva nas uči da Očeva volja nije smrt, nije oduzimanje, nego davanje života. Očeva volja koja je opisana u cijelom evanđelju, a koja se opisuje i u cijelom izvještaju o muci, smrti i uskrsnuću, jest to da Bog poziva Krista, poziva Isusa, da ono što je propovijedao, što od početka navješćuje, a to je ljubav do kraja, prihvaćanje čovjeka unatoč svim njegovim slabostima, da to treba živjeti i unatoč patnji i križu. Otac poziva Sina da uzme svoj križ, da bude spreman prihvatiti i križ i patnju, ali ne odustati od ljubavi prema čovjeku. Isus to čini i zato Isus govori učenicima, prepoznajući njihove i naše slabosti: Svi ćete se o mene sablazniti, svi ćete me u jednom trenutku napustiti, a ja ću ipak ići pred vama u Galileju, ja ću vas i u svojoj smrti prihvatiti, neću vas odbaciti. Zato kada slušamo izvještaj o uskrsnuću, ne slušamo izvještaj o osveti i osudi, nego izvještaj o ljubavi. Ono što nam donosi kršćanstvo, ono čime pokušava obilježiti ljudsku povijest, ono na što nas poziva jest da ta ljubav ide do kraja, prema svakome, i onima najdaljima, uključujući i neprijatelje, i da ide i pod cijenu naše patnje i križa”, rekao je predvoditelj Katušić.

Dodao je i kako se nalazimo u svetom vremenu u kojem ćemo na sličan način kao i danas pokušati uroniti u otajstvo Kristove muke i ljubavi prema nama, no i ove godine nalazimo se u specifičnim okolnostima koje nam onemogućuju da se okupimo na misu i obrede Velikog tjedna kako smo naučili do sada.

„Te okolnosti nas pozivaju na patnju i da uzmemo svoj križ, no pozivaju nas i da stavimo ljubav na prvo mjesto, poput Krista koji je stavio ljubav prema čovjeku ispred svoga dobra, ispred vlastitih interesa, koji je stavio ljubav prema čovjeku pod cijenu vlastite patnje. Neka nam Kristov primjer i ovo sveto vrijeme bude poticaj da ga u tome nasljedujemo, da budemo spremni na vlastite žrtve, da budemo spremni i sami se odreći onoga na što smo naučili, a sve to radi ljubavi prema bližnjemu”, zaključio je Katušić.

Nakon mise započelo je 40-satno klanjanje u katedrali pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koji će biti izložen u nedjelju do večernje mise, te u ponedjeljak i utorak od jutarnje do večernje mise. Vjernici mogu doći tijekom ta tri dana i zadržati se u osobnoj molitvi poštujući epidemiološke mjere. Katedrali župnik obavijestio je vjernike o tome kada i gdje u gradskim crkvama mogu pristupiti sakramentu pomirenja.

Biskup Rogić: Božja svemoć oblači se u nemoć ljudsku

Šibenski biskup Tomislav Rogić na Nedjelju muke Gospodnje predvodio je svečano misno slavlje u katedrali svetog Jakova. Koncelebrirao je katedralni župnik don Krešimir Mateša.

Prije euharistije na Trgu Pavla Šubića tradicionalno su blagoslovljene maslinove grančice. Potom su se vjernici predvođeni biskupom u procesiji uputili u katedralu svetog Jakova. Ove godine zbog pandemije slavlje nije bilo zajedničko za grad Šibenik, nego samo za katedralnu župnu zajednicu.

U homiliji biskup Tomislav Rogić poručio je kako Isusova muka pokazuje na što je Bog bio spreman da bi čovjeku pokazao koliko ga voli, koliko želi njegovo spasenje. „Koliki je to za čovjeka znak da se Božja svemoć, svemogući Bog oblači u nemoć ljudsku, ljudima u ruke predaje, ulazi u samu smrt da bi nam podario život i oproštenje. Da bi izbrisao naše grijehe, da bi nas privukao k sebi očišćene, oslobođene od prolaznosti, sebičnosti i besmisla“.

Muka Gospodina našega Isusa Krista, kazao je biskup, pokazuje do kuda je čovjek sposoban ići u svojoj bezumnosti, oholosti, nadutosti – sve do suprotstavljanja Bogu. Pokazuje čovjeka u svoj svojoj prevrtljivosti i nestalnosti, a sa velikom željom živjeti po svoju a ne po Božju. Sam sebi biti bog. Kristova muka sudar je čovjekove oholosti i Božje poniznosti, čovjekove okrutnosti i Božjeg milosrđa, čovjekove zarobljenosti, ograničenosti i Božje beskrajne otvorenosti da pridigne palog čovjeka. Sudar je to mržnje i Ljubavi!

Biskup je kazao kako Muka Gospodina našega Isusa Krista pokazuje što Bog od čovjeka očekuje: da uvidi koliko je Bog na njegovoj strani, da ga poziva da se promijeni, ne silom zakona nego uzvraćene ljubavi, da čovjek nauči ljubiti, da čovjek nauči živjeti životom za drugoga jer ga tako ovaj život vodi u vječni život s Bogom gdje boli više nema, gdje je savršenstvo istine, Dobrote i ljubavi. Bože, daj da shvatimo vrijednost Muke tvoga Sina.

Svemogući, nauči nas naše nevolje i križeve nositi s pouzdanjem i ugradi ih u spasonosnu Muku Isusa Krista po kojoj smo spašeni.

Ako je Krist za mene toliko trpio I sam ću radosnije, ustrajnije, predanije nositi svoj križ za spasenje duše, za spasenje svojih bližnjih, najmilijih za spasenje svakog čovjeka, zaključio je biskup homiliju.

Biskup Košić: U nevoljama i kušnjama imamo nadu Uskrsa

Na Nedjelju muke Gospodnje, sisački biskup Vlado Košić predvodio je misno slavlje u dvorištu Pastoralnog centra katedralne župe u Sisku.

Misi je prethodio blagoslov maslinovih grančica ispred kipa bl. Alojzija Stepinca i kratka procesija preko trga do župnog dvorišta, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić i kancelar mr. Janko Lulić, a služio je đakon Damir Kunić. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su bogoslovi te katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.

U homiliji biskup je rekao kako ova nedjelja Cvjetnice nosi u sebi dvojakost kojom i mi susrećemo Gospodina: s jedne ga strane pozdravljamo i kličemo mu, poput Židova koji su pri njegovu ulasku u Jeruzalem to isto izvikivali, „Hosana!“, a s druge strane ga već gledamo pritisnuta lažnim optužbama, nevino osuđena na smrt, kako nosi svoj križ na Golgotu i kako na križu umire.

„Ta dvojakost se osjeća i u događajima u kojima mi, u Sisačkoj biskupiji, danas živimo. Za jedan sam intervju u Italiji na pitanje s kakvim osjećajem dočekujem Uskrs, odgovorio da usprkos potresu osjećam radost dolaska Uskrsa. Naime, Uskrs nas kršćane uvijek ispunja radošću jer slavimo Kristovu, ali s njim i svoju vlastitu pobjedu nad smrću. S jedne strane vreba na nas smrt i ne samo da su potresom pogođene zgrade, naše crkve – evo i katedrala u kojoj nećemo moći slaviti ovogodišnji Uskrs, nego smo potreseni i mi, vjernici i nevjernici, svi ljudi koji ovo proživljavamo. Ipak, s druge strane, u tim nevoljama i kušnjama imamo i veliku nadu: Uskrs koji nam dolazi u susret“, ustvrdio je biskup te poručio kako se danas kao i kroz čitav Veliki tjedan koji je pred nama, trebamo usredotočiti na Isusovu muku.

U nastavku biskup je skrenuo pozornost okupljenima na činjenicu kako se Isus u Getsemaniju molio svome Ocu, ali u tjeskobi prije odlaska u smrt, čega je bio posve svjestan, molio je i svoje učenike da mu budu blizu.

„Molio ih je da bdiju s njim. Oni na žalost to nisu poslušali, zaspali su. Ostavili su ga samog… Isus je u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori molio Oca da ga mimoiđe trpljenje i smrt, ali je tu svoju molitvu završio riječima: Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! Koliko smo mi spremni odustati od svojih želja i pokoriti se Božjoj volji? To je temeljno pitanje svih naših nastojanja i svih naših dvojbi: osloniti se na sebe ili na Boga. Isus nas je poučio, dao nam primjer kako se treba osloniti samo na Boga. A učenici su spavali. Isus je to predbacio Petru: Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? I sam to tumači kada kaže: Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo. Ali kad je i treći puta našao učenike kako spavaju, kao da se pomirio s time da nisu sposobni biti s njim kad mu je najteže pa im kaže: Samo spavajte i počivajte! Ipak on računa s njima kad im potom kaže: Gotovo je! Dođe čas! Ustanite, hajdemo! Očito je želio da u sljedećim događajima budu s njim.

Znamo da je izdajica došao s vojnicima i da su ga uhvatili, a učenici se razbježali. I oni koji su bili blizu, bojali su se, a Petar ga je i triput zatajio… Evo takav je čovjek koji ne može ustrajati uz svoga Spasitelja! Ali zato je Spasitelj taj koji ustraje uz svojeg učenika, koji je neprestano s nama, kako je i obećao: Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta! (Mt 28,20). Gospodin svojih ne napušta nikada, on je uz nas u dobru i zlu, on nam sve – pa i ono što je protiv nas – okreće na dobro. Zato su ovo dani, u kojima razmatramo muku Gospodnju, u kojima se utvrđuje naša vjera da je Bog u svemu s nama, ali koji i nas poziva da budemo s njim. Biti s nekim znači voljeti ga, znači osjećati njegove muke, nastojati razumjeti ga. To mi trebamo prije svega prema našim bližnjima, našim ukućanima, našim prijateljima: biti blizu, biti s njima. To nas uči muka Isusova, njegova samoća u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori, njegova agonija na križu, gdje je bio ostavljen. Ipak su njegova majka Marija i žene bile s njim. Bio je i apostol Ivan. Budimo i mi“, zaključio je biskup.

Biskup Križić: Cvjetnica djeluje kao dan pun paradoksa

Na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, 28. ožujka gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je misu u katedrali Uznesenja BDM u Senju.

Biskup Križić je u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, senjskim župnikom i kanonikom Richardom Pavlićem, župnim vikarom Marijom Kraljem predvodio obred blagoslova palminih i maslinovih grančica na Trgu Cilnica odakle je krenula procesija do senjske katedrale gdje je biskup nastavio svečano euharistijsko slavlje. Tijekom procesije i za vrijeme mise katedralni zbor sv. Cecilije predvodio je pjevanje pod vodstvom Ivana Prpića, uz glazbenu pratnju Milana Dučića.

Biskup je u propovijedi pojasnio da Cvjetnica u liturgiji izgleda kao dan pun paradoksa. Spominjemo se Isusovog  svečanog ulaska u Jeruzalem gdje ga mase čekaju s pjesmom i klicanjem, prostirući putem kojim je prolazio palmine grane i cvijeće. Nazivaju ga svojim kraljem i prihvaćaju kao onog koji dolazi u ime Gospodnje. Kliču mu „Hosana“, vapaj koji se upućivao samo Bogu i kralju, sa značenjem: „Spasi nas“. Ovaj svečani doček ostavlja dojam kako je narod prepoznao Isusa i prihvatio ga kao Mesiju kojega su stoljećima iščekivali da ih izbavi od ropstva. Isus je, na prvi pogled, mogao povjerovati da ih je uspio uvjeriti u svoje božansko poslanje i njegova misija je unatoč svih poteškoća, ipak uspjela. Međutim, na ovaj isti dan liturgija u evanđeoskom odlomku uprizoruje Isusovu osudu, muku i smrt – sve što se dogodilo samo pet dana kasnije. Otkud takav veliki obrat u tako kratkom vremenu? Možemo samo reći: ovo je slika života, ovo je slika čovjeka! Zar sve ovo, u nekom obliku, ne možemo vidjeti i u našem životu i u životu ljudi koji nas okružuju? Danas se neku osobu hvali, diže do nebesa, u njoj se vidi anđela, a za koji dan o njoj govore samo najgore, prikazuju je kao utjelovljenog đavla. Koliko, recimo, takvih situacija možemo vidjeti od supružnika pri rastavama! Ne tako davno, njihova ljubav izgledala je neuništivo kao da će im i vječnost biti kratka. I to je jedan od misterija zla, pojasnio je biskup.

Na Veliki petak Isus je ponovno u istom gradu, među istim ljudima, ali sada, iz usta tih istih ljudi, ne čuje „Hosana!“, nego grozni: „Raspni ga, raspni!“ Čime se Isus zamjerio tim ljudima u ovih pet dana? Ničim, jer tih dana nije ni boravio u gradu. Evanđelisti vele kako su vlastodršci nagovorili narod da od Pilata traže Isusovu smrt. Zašto se čovjek dade tako lako nagovoriti na zlo? Jasnog odgovora još nema. Možemo samo konstatirati kako je teško formirati čovjeka da bude sposoban imati svoj stav nasuprot različitim situacijama koje se događaju u društvu. Tko od nas nije pod utjecajem drugih? Dovoljno je spomenuti utjecaj medija: radija, televizije, novina, različitih internetskih portala, itd. Svi znamo da ove sile stvaraju javno mnijenje, stoga se tijekom svih političkih izbora, u svim zemljama troše nevjerojatne svote novca na propagandu putem masovnih medija, plakata, letaka… I đavlu je dobro poznat taj način utjecaja na ljude da promjene svoje mišljenje, a i kriterije vrednovanja u stavovima, na planu ideala i konkretnog ponašanja.

Zato se s pravom veli da naša formacija bitno ovisi od obitelji u kojoj živimo, a još više od društva u kojem se krećemo. Stoga je važno za sve, napose za mlade osobe, znati izabrati dobro društvo koje će im pomoći u ispravnom formiranju savjesti! Istina, ni ovo nije uvijek sigurno jamstvo dobrog životnog puta. Juda je bio u dobrom društvu, ali se nije dao formirati, nego je samo tražio sebe i svoje interese. Iznad svega je važno biti u društvu Boga, slušati njegovu poruku, dati se formirati od njegovih riječi, znati pred Bogom, u molitvi, provjeravati svoj životni put, svoje životne izbore i svaku imalo delikatniju situaciju koju nam život donese. To je najsigurnije jamstvo životnog ostvarenja. Ovdje nam nije upozorenje samo Juda koji je uz Isusa bio više iz razloga da se Isusom okoristi, nego li da ga sluša, od njega uči i njegove riječi u život provodi. Isusova blizina na takav način, nije mu bila od velike pomoći. Život mu je upropašten, pojasnio je mons. Križić.

Imamo i primjer apostola Petra koji je od početka uz Isusa, ali nije se toliko oslanjao na njega koliko na svoje snage. On vjeruje da ima sigurnost u sebi, uvjeren je kako sve dobro zna, pa čak i do te mjere da može i samoga Isusa savjetovati i poučavati. Njegova snaga i hrabrost očitovale su se kasnije kada su došle poteškoće, kada je Isus uhvaćen. „Hrabri“ Petar pobježe, a onda se u strahu pred jednom sluškinjom kune da Isusa uopće ne poznaje. Ovo je samo pokazalo istinu kako su Petar i učenici više slijedili Isusa iz osobne koristi, nego li iz ljubavi i jake vjere u njega. Kad su Isusa vidjeli nemoćna u rukama neprijatelja, učenici odoše, jer im takav Isus više ne može koristiti. Koliko ima ljudi koji su učinili jednako tako! Na koncu, zar se i sami ne možemo tu prepoznati? Izuzetno je važno ispitati se: koliko držimo do Boga iz čiste ljubavi, a koliko iz interesa zato što Boga trebamo u životnim tegobama? Ima podosta vjernika koji vjeruju u Boga, ali ga drže po strani sve dok ne upadnu u kakvu nevolju. To nije odnos prijateljstva s Bogom. S takvom vjerom nećemo nikada upoznati kakav je naš Bog, kazao je biskup.

Učenici su Isusa napustili jer su pomislili da od njega više neće imati nikakve koristi. Za Petra se veli da je tada Isusa počeo slijediti izdaleka. Takvo nasljedovanje Isusa neće nikoga učiniti pravim učenikom. Nažalost, ima puno kršćana koji baš na ovaj način slijede Isusa: izdaleka. S Isusom se rijetko susreću u molitvi, sakramentima, u crkvi, Božjoj kući i na euharistiji. To se dogodi, kako se veli, „svake prijestupne“. Nasljedovanje Isusa na ovakav način redovito završava, kao i kod Petra: zatajom. Petar je svoj život promijenio kada se približio Isusu i dopustio da ga Isus pogleda pogledom ljubavi i opraštanja. To mu je izazvalo suze i kajanje. Isus mu je potom, zaboravio zataju, prihvatio ga kao dragog prijatelja i povjerio mu najodgovorniju dužnost, protumačio je mons. Križić.

Ne bojmo se pristupiti Isusu bez obzira na grijehe s kojima smo ga razočarali. On je uvijek otvoren prijateljstvu. Među masom koja je vikala „raspni ga, raspni“, nesumnjivo su neki od njih poslije postali Isusovi učenici i Isus ih je rado prihvatio. Imamo slučaj Pavla koji je na početku bio Isusov progonitelj. Bog je naš dobar, uvijek spreman oprostiti i prihvatiti, bez obzira na prethodne uvrede. To je iskusio i razbojnik na križu koji je zamolio Isusa da ga se samo sjeti u svom kraljevstvu. Isusu je to bilo dovoljno i obećava mu da će s njim već istog dana biti u njegovom kraljevstvu. Evanđelja donose još puno osoba skandaloznog života koji su se u susretu s Isusom radikalno promijenili. Doživjeli su da ih Isus prihvaća i voli kada su ih svi drugi prezirali i ponižavali. Koliko je takvih bilo tijekom povijesti Crkve! Kako nam je drago da imamo takvog Boga kojemu možemo uvijek doći.

Isus je imao, nažalost, posve drukčije iskustvo ljudskog prihvaćanja i blizine. U njegovoj muci nitko od ljudi nije mu bio blizu. U Getsemaniju se krvlju znojio gledajući teško stradanje koje ga očekuje, a nema nikoga blizu s kim bi podijelio svoju patnju. Učenici spavaju, s njim nitko ne bdije. Kada dođoše neprijatelji s mačevima i toljagama, svi učenici pobjegoše. Isus opet ostaje sam. On ne pokušava pobjeći. S patnjom se sâm suočava. Isus ima iskustvo „biti sam u patnji“. Možemo li sumnjati da nas On ne razumije u našoj patnji i da nam tada nije blizu? Molimo ga u našoj patnji, ne samo da vjerujemo u njegovu blizinu, nego da je i iskustveno osjetimo, da tu blizinu osjete sva i naša braća i sestre koji danas imaju osjećaj samoće i jako iskustvo patnje koja im se čini da nadilazi njihove snage. Isus ih neće ostaviti same, zaključio je biskup Križić.

Kardinal Puljić: Čovjek strahuje pred smrću, Krist daje sigurnost

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, svečano euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem te uz koncelebraciju generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića i još četvorice svećenika, prenosi KTA.

Budući da se na Cvjetnicu Crkva spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem gdje će podnijeti muku i smrt te uskrsnuti, kardinal Puljić i koncelebranti obučeni u misno ruho crvene boje pošli su u predvorje katedrale. Pošto je pozvano okupljene vjernike „da s čitavom Crkvom započnu slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova“ te da „slijede Gospodina na križnom putu“, kardinal Puljić blagoslovio je palmine i maslinove grančice koje su na dar katedralnoj vjerničkoj zajednici donijeli iz Hercegovine gospodin Miljenko Sesar i đakon vlč. Tomislav Rajić. Zbog ograničenja u vrijeme aktualne pandemije koronavirusa nije bilo uobičajene svečane procesije oko katedrale.

Nakon što je katedralni župnik preč. Mato Majić navijestio evanđeoski odlomak o Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem, a bogoslovi Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu pročitali misna čitanja, nazočni su stojeći slušali Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku. Isusove riječi pjevao je kardinal Puljić, a tekst evanđeliste Marka njegov tajnik vlč. Fabijan Štedul. Sve ostale uloge pjevali su i liturgijsko pjevanje tijekom Mise animirali članovi Katedralnog mješovitog zbora „Josipa Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić napomenuo je da svi nazočni, nakon slušanja evanđeoskih izvješća o svečanom Isusovu ulasku u Jeruzalem te o njegovoj muci i smrti na križu, prebiru spomenute događaje u svojim mislim i svom srcu. „Zanimljivo je da narod, koji je u Isusu gledao kralja židovskoga i svečano ga dočekao u Jeruzalemu kličući Hosana i prostirući palmine grane i svoje prostirke, za nekoliko dana viče: Raspni ga, raspni!“, kazao je kardinal Puljić ukazujući na populizam odnosno kolektivnu svijest. „A Bog surađuje osobno. Vrlo je opasno kad čovjek izgubi vlastitu prosudbu“, upozorio je vrhbosanski nadbiskup pozivajući sve da uvijek traže sigurnost u onim stvarima koje čovjeka približuju Bogu i po Isusovu primjeru u poniznosti i prihvaćanju volje Očeve, a ne u euforiji, pljeskanju i oholosti. Potaknuo je da, razmišljajući o Isusovoj muci, nastoje otkriti smisao svoga životnog putovanja.

Napomenuvši da hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan u svojoj kolumni, objavljenoj u novom broju Katoličkog tjednika pod naslovom „Vrijeme nesigurnosti i neizvjesnosti“ lijepo razmišlja o ljudskoj (ne)sigurnosti upravo u vrijeme pandemije koju proživljavaju, kardinal Puljić kazao je da ne treba sigurnost polagati u oružje ili novac ili bilo što zemaljsko jer je to relativno i prolazno. „Čovjeka je blokirao strah pred smrću. Međutim, Isus daje sigurnost. Krist dostojanstveno prihvaća križ, nosi ga, biva na njemu raspet i dostojanstveno umire na križu. On – Bogočovjek“, rekao je kardinal Puljić dodajući da Isus nije krio svoju ljudsku dimenziju koja je bila posebno vidljiva dok se u Getsemanskom vrtu krvlju znojio. Pozvao je vjernike da „uđu“ u Isusovu dušu i srce u trenucima kada Gospodin prihvaća toliko poniženje i muku. Rekao je da je Isusa također mučila i svijest da će ta njegova muka u povijesti čovječanstva za neke biti uzaludna. Napomenuo je da je svakom teško kad podnese uzalud neku žrtvu za drugoga.

“Razmišljajući o muci Kristovoj, čovjek traži odgovor u svim nesigurnostima i strahovima“, rekao je karidnal Puljić potičući sve da ponove s Isusom riječi iz Getsemanija: Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! Kao i riječi s križa: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. „Taj Isusov stav treba biti stav svakog njegova učenika. To nas pripravlja da što dublje proživimo otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. „Neka ova nedjelja, koja je tako puno simbolike, u nama probudi tu vjeru: valja ići za Isusom, valja s Isusom reći: Oče. Budi volja tvoja!“, kazao je kardinal Puljić napominjući da je to lako reći, ali teško provesti u djelo jer se u čovjeku pojavi strah da će se izgubiti i nestati. „Gospodine, ojačaj nas u hodu za tobom da nas ne zavede populizam“, rekao je nadbiskup Vinko dodajući da su brojni ljudi radi vlasti i koristoljublja spremni žrtvovati istinu i pravdu. „Ne daj, Gospodine, da nas zavede takav duh nego daj da hrabro za tebe svjedočimo, da se ne bojimo žrtve i križa i da budemo vjerodostojni dvoji učenici“, kazao je kardinal Puljić na kraju svoje propovijedi.

Nuncij Eterović: I u naše su vrijeme mnogi kršćani pogubljeni nedužni

Na Nedjelju muke Gospodnje papinski nuncij u Berlinu nadbiskup Nikola Eterović predvodio je misno slavlje u Župi sv. Jeronima u rodnim Pučišćima na Braču kojim je vjernički puk uveo u Sveti tjedan Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Zbog epidemiološke situacije ove godine obredi Cvjetnice bili su ponešto izmijenjeni u odnosu na redovito održavanje liturgijskih obreda. Izostalo je tako okupljanje vjernika kod nekadašnje prve župne crkve Gospe na Batku i procesija do župne crkve, pa su se vjernici odmah okupili u župnoj crkvi, dok je većina obrede pratila na trgu pred crkvom.

Predvodeći Cvjetnicu u župskoj crkvi sv. Jeronima nadbiskup je okupljenima posvijestio kako je Veliki tjedan obnova onoga što je Isus Krist učinio za spasenje svakoga čovjeka.

“Ne radi se samo o jednomu povijesnom događaju koji učimo kao i druge događaje iz crkvene i svjetske povijesti. Isus je živ jer je uskrsnuo i jer je među nama. On nam omogućuje da zajedno s Njim živimo dane Velikog tjedna”, rekao je na početku propovijedi nadbiskup Eterović, potaknuvši vjernike na sudjelovanje u obredima Svetoga tjedna.

Osvrnuvši se na navještaj Muke Gospodinove koji se čitao iz Evanđelja po Marku, primijetio je kako Muka i likovi koji se u njoj spominju nisu iznad kršćana već su duboko povezani s kršćanima.

“Svi smo mi aktivni sudionici drame Kristova života, njegove muke, smrti i uskrsnuća. U izvještaju smo čuli toliko osoba. Svaka od njih je posebna, a kroz povijest se obnavlja. Juda tako izdaje Gospodina, Petar također izdaje Isusa, ali se kaje i vraća Isusu. Većina ljudi, doznajemo iz izvještaja, neprijateljski je raspoložena prema Isusu, dok je mala grupa vjernih te slijede Isusa i ostaju s Njime do kraja”.

“U toj maloj grupi nalazi se majka Marija i nekoliko pobožnih žena. I tijekom križnoga puta nalazimo također dobre ljude, osobito jeruzalemske žene koje oplakuju Isusa i njegovu sudbinu. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, možda na početku nevoljko, ali kasnije je i on spoznao da se radi o pravedniku nevino optuženomu na smrt. Na kraju nalazimo i rimskog satnika koji potaknut svim onim što se događalo priznaje da je Isus ne samo čovjek, a Bog i njemu otkriva svoju snagu i spasenje”, pojasnio je mons. Eterović.

U razmišljanju upućenomu Božjemu puku osvrnuo se i na ponašanje naroda, ukazavši na manipulacije koje se izvode s narodom i danas.

“Na početku narod pjeva ‘Hosana Sinu Davidovu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’, a malo kasnije viče ‘Raspni ga, raspni’. Iz Svetoga pisma znamo da je narod bio manipuliran, postojali su oni koji su znali kako raditi s narodom, kako da od prihvaćanja Isusa postanu njegovi protivnici. Samo jedna mala grupa, ostatak Isusovih učenika, bio je do kraja vjeran i nije podlegao toj manipulaciji. To se događalo prije dvije tisuće godina, ali tehnika ostaje uvijek ista. Danas je ona još i usavršena, zahvaljujući modernim sredstvima priopćavanja”, upozorio je nadbiskup.

“U ovom svijetu postoji borba između dobra i zla, između kulture života i kulture smrti. Pred kulturom smrti Isus nas poziva da budemo svjedoci kulture života. Nema nama kršćanima drugoga puta spasenja nego prihvatiti svoj križ, pretvoriti taj križ u izvor milosti, a to možemo samo ako smo povezani s Isusom Kristom”, poručio je na kraju homilije.

Nakon misnog slavlja u pučiškoj crkvi izloženo je Presveto na tradicionalno četrdesetsatno euharistijsko klanjanje. Nadbiskup Eterović zadržao se u kratkoj molitvi pred Presvetim. Osim u Pučišćima, takav oblik velikotjedne pobožnosti poznat je u još nekoliko župa na otoku Braču te je drevni običaj uoči slavlja Vazmenog trodnevlja.