Nakon kraja II. svjetskog rata i Vijetnam je trpio ista progonjenja i mučeništva kakva je komunizam donio u Kinu i Koreju. Upravo tada počela je duhovna priča koja pokazuje kako milost djeluje i u najužasnijim trenucima. Marie-Michel Marcel Van, rođen 1928. u selu Ngam Giao, između Hanoja i Hajfonga, imao je vizije u kojima je razgovarao s Terezijom iz Lisieuxa. Poput Terezije, na zapovijed svog poglavara zapisivao je svoja iskustva. Većina tih vizija učila ga je uvježbavanju volje za ljubav i poslušnost. Te su ga pouke u konačnici dovele do smrti, ali su u isto vrijeme zacrtale put opraštanja i pomirbe kojim Vijetnam tek treba zakoračiti.

Vanovo djetinjstvo nije bilo lako. Dolazio je iz obitelji priprostih uzgajivača riže, koji su mu usadili čistu, djetinjsku vjeru. Rano je osjetio poziv da postane svećenikom. Nažalost, njegovi su prvi vjeroučitelji bili okrutni sadisti. U sjemeništu ga je jedan opaki vjeroučitelj često tukao. Taj isti vjeroučitelj pokušao je zlostavljati dječake, koji su se srčano odupirali. Prijetio bi im da će ih žive zakopati. U župama u kojima je kasnije išao u školu svećenici su često bili pokvareni.

Nevjerojatno je kako mladi Van nije dopustio da ti odvratni poroci promijene njegovo mišljenje o dobroti Crkve. Od početka je pokazivao iznimnu duhovnu i moralnu zrelost. O tom razdoblju svog života piše: “Što više otkrivam površnost ljubavi u ovom svijetu, to me više privlači sigurnost srca Božjeg.”

Kad mu je bilo 12 godina, pobjegao je, i živio na ulici, snalazeći se kako je znao. Neka žena, koja se pretvarala da joj je stalo do njega, umalo ga prodala za roba. Došao je u dodir s vijetnamskim revolucionarima, koji su nastojali zemlju osloboditi od francuskih kolonizatora. Unatoč tome što je imao duboku vjeru i što je bio zahvalan Francuzima što su donijeli vjeru u Vijetnam, Van je mrzio francuske snage i nadao se njihovom povlačenju. Smatrao je da je došlo vrijeme da Vijetnam ostvari samostalnost. Spavao je pod vedrim nebom, razmišljao na brdima, i preživljavao uz oskudne obroke – jeo je i vosak što je kapao sa oltarskih svijeća. Tada je iskusio veliku poniznost, i malenost u svemu. Još i prije nego što je pročitao spise sv. Terezije, njegova su ga iskustva usmjeravala na način kako su slična iskustva usmjeravala i nju. Dražesna nježnost bila je prisutna u njegovoj usamljenosti i velikim teškoćama.

Kad je konačno primljen u sjemenište sv. Terezije iz Lisieuxa u Lang-Sonu, slučajno mu je u ruke došla svetičina duhovna autobiografija “Povijest jedne duše”. Svetičin ‘put malenosti’ učinio mu se kao stvorenim za njega. Od 14. godine uvijek je tu knjigu imao sa sobom. Uskoro se dogodila neobična stvar: kroz molitvu počeo je razgovarati sa sv. Terezijom, koja ga je počela savjetovati. Naučila ga je kako svladati strah i nadostatak povjerenja. Rekla mu je da je daleko od Boga zato što ima pogrešnu predodžbu o Svevišnjem. Bog nas voli. “Nemoj se bojati Boga. On samo može voljeti.” Razgovori su se nastavili godinama. Terezija je kritizirala zlo što su ga činili Francuzi, no savjetovala mu je da umjesto oružja koristi ‘taktiku molitve’. Jedino kršćanski pristup, molitva za neprijatelje, da im Bog prosvijetli srca da uvide kakvo zlo čine, može donijeti uspjeh.

Van je cijelog života htio biti svećenik. Doznao je još jednu istinu koju je bilo teško prihvatiti – bit će samo brat laik u samostanu redemptorista u Hanoju, jer Bog želi da Mu služi upravo na taj način. Upozoren je da će doživjeti velika iskušenja. Počeo je doživljavati mistična iskustva i razgovarati sa samim Isusom. Isus je jednom čak zamolio Vana da mu ispriča neku smiješnu priču.

Marcel Van

Tijekom jedne svete mise imao je viziju milijuna ljudi kako svojim grijesima napadaju Isusa, a On može samo podnositi to i ljubiti ih. U toj je gomili bilo svakakvih ljudi – muškaraca i žena – ali “najteže je bilo gledati nevinu djecu kako bacaju kamenje na Isusa”. Kasnije mu je rečeno da ima posebno poslanje za rad s djecom.

2. rujna 1945. komunistički vođa Ho Ši Min proglasio je neovisnost Vijetnama. Van je pobjegao na jug, u Sajgon. Položio je svečane zavjete kod redemptorista, i posvetio se obavljanju raznih svakodnevnih poslova. Kad je nakon pada Dien Bien Phua zemlja podijeljena, ogroman broj ljudi, katolika i ostalih, pobjegao je na jug, no Isus je inzistirao da Van bude tamo gdje su najveće nevolje. Pobjegao je na sjever 14. rujna, na blagdan Uzvišenja sv. Križa. Rekao je: “Idem zato da među svim tim komunistima bude netko tko voli našeg dragog Gospodina”.

Marcel Van je mirno vršio svoje dužnosti. Jednog je dana izašao nešto kupiti. Čuo je kako ubačeni provokatori šire laži o tome što se događa na jugu zemlje, i izletjelo mu je: “Ja sam nedavno došao s juga, i vlada tamo nije ništa od toga učinila!”. Odveli su ga u glavni policijski stožer. I kako to već biva, nekoliko su ga dana ispitivali od sedam ujutro do ponoći, tražeći od njega da prizna – nije bilo jasno što. Proveo je pet mjeseci u samici, pod vrelim suncem.

Nakon toga su ga premjestili u glavni zatvor u Hanoju, i zatvorili ga s drugim ‘reakcionarima’. Pisao je bilješke, koje su nekako prokrijumčarene izvan zatvora. U jednoj, upućenoj svom poglavaru, pisao je: “Ima jednostavan način da preživim – samo bih trebao vas optužiti. Ne bojte se, ne bih to nikad učinio… Odupirat ću se do smrti.” Zatvorski čuvari koristili su se tehnikama ispiranja mozga kako bi ga slomili i spriječili ga da umre herojskom smrću.

Kad mu je kraj bio blizu, uspio je poslati poruku: “Danas sam lešina koja još diše… Ja sam žrtva Ljubavi. Ljubav je moja radost, neuništiva radost.” Uslijedilo je lažno suđenje, gdje je pokazao iznimnu mirnoću i dostojanstvo. Osuđen je na 15 godina zatvora zbog širenja propagande. Ostali su se zatvorenici okupljali oko njega zbog njegove duhovne snage.

Možda je upravo zbog takvog učinka na druge zatvorenike prebačen u drugi zatvor – logor 2 u Yeh Binhu. Tamo je pretrpio najgore muke: dvije su ga godine držali u mračnoj ćeliji i tukli, a početkom 1958. bio je tri mjeseca u okovima, bez dodira s izvanjskim svijetom. Kad su ta mučenja konačno prestala, imao je tuberkulozu i beriberi, i bio je mršav poput kostura.

10. lipnja 1959. godine Marcel Van uzdahnuo je i u tišini napustio ovaj svijet, u nadi da će Vijetnam jednom usvojiti duhovne pouke njegovog života.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.