Sveta Anđela Folinjska rekla je da je molitva „škola božanske ljubavi”, mjesto gdje mi učimo kako ljubiti Boga. U molitvi nam naša ljubav prema Bogu – ili barem naši najbolji pokušaji da ljubimo Boga – omogućava da Mu uzvratimo ljubav. Ljubav se ne može nikome nametnuti protiv njegove volje. To vrijedi za ljudsku i za božansku ljubav, pa ako se ne budemo trudili ljubiti Boga najbolje što možemo, Njegov ljubav ne može silom ući u nas. Prisilna ljubav je jednostavno – proturječje.

Dakle, molitva je mjesto gdje idemo kako bismo nastavili pokušavati ljubiti Boga, znajući da Bog ne može odoljeti a da ne ljubi one koji ozbiljno žele ljubiti Njega, i tako dokazujemo da je ta želja iskrena. To se u prvome redu dokazuje tako da svakoga dana odvajamo vrijeme da Ga ljubimo, a u drugome redu tako da Mu za to vrijeme neprestano pokušavamo izraziti svoju ljubav. Kada su apostoli pitali našega Gospodina kako trebaju moliti, On je odgovorio dajući im molitvu Oče naš. U toj molitvi Boga se moli da učini da Njegov svijet savršene ljubavi, Njegovo kraljevstvo nebesko, bude po nama prisutno ovdje na zemlji. Zato molimo da nam se oproste naši grijesi – kako naša sebičnost ne bi bila preprjeka, i zato molimo za Njegovu svakodnevnu duhovnu hranu i okrjepu, da nas podržava i okrijepi nas u ovome djelu ostvarivanja Njegova plana da Njegov raj na nebu učini rajem na zemlji.

1. Jutarnje prikazanje

Mene je moja majka naučila učiniti jutarnje prikazanje svakoga dana, i prije nego što se obučem. Rekla mi je da prikazujući Bogu sve što ću reći i učiniti u danu koji je preda mnom mogu postati, kako je ona to formulirala, mali svećenik, koji obične stvari pretvara u nešto dragocjeno, kako je jedan lik iz bajke slamu pretvarao u zlato. Kada bi naša obitelj svake nedjelje išla na svetu Misu, vidio bih svoju majku posve unesenu u sve ono što smo mi vrlo lako uzimali zdravo za gotovo. Moja je sebičnost značila da sam imao veoma malo toga za prikazati, a ona je prikazivala tisuću i jedan čin samopožrtvovnosti, što ih je činila za mene i ostatak obitelj kroz cijeli protekli tjedan. Svakoga je dana sebe podsjećala na to, svoj sveti poziv, čineći svoju jutarnje prikazanje, kako su njezini preci, progonjeni engleski katolici (Recusants, op. prev.) činili stotinama godina prije nje. Kada bih ja zaboravio učiniti svoje prikazanje, ona bi me obično podsjećala kako je sveti Ivan Vianney običavao reći: „Sve što učinimo bez prikazivanja Bogu jest protraćeno” – i bio je u pravu.

2. Sjedinjenje s Kristom

I ovome dijelu molitve poučila me moja majka, i nikada ga neću zaboraviti. Rekla je da, čak i ako činim svoje jutarnje prikazanje sam, pokraj svojega kreveta, nisam sam. Moja će molitva uvijek biti učinjena u Isusu, s Isusom i po Isusu, a tako i sa svim drugim kršćanima – gdje god bili. Veliki isusovački liturgičar o. Joseph Jungmann rekao je da „Krist ne prikazuje sam – Njegov je narod sjedinjen s Njim, i prikazuje s Njim i po Njemu. Uistinu, oni su dio Njega, i sačinjavaju jedno tijelo s Njime, po Duhu Svetome, koji živi u svima.”

To znači i da se možemo moliti svim svecima (i moliti s njima) koji su živi u Kristu, kao što smo i mi – ali i za svoje rođake i prijatelje (i s njima), i žive i mrtve, koji su živi u Njemu. Moja me je majka naročito učila isto tako moliti za duše u čistilištu. Rekla mi je da je to također odlična prilika da molim za druge, posebno one koji su me zamolili da molim za njih.

Rekla mi je da se, kada čujem – na radiju, televiziji, u novinama – za ljude koji pate po cijelome svijetu, mogu njima približiti u molitvi, jer molitva nije ograničena mjestom i vremenom, kao što smo mi ograničeni. Predivna stvar u vezi s molitvom za druge ujutro jest to da ih se može uključiti u molitvu koja postaje ostatkom našega dana.

3. Razmišljati o danu koji je pred vama

Jutarnje prikazanje nije čarobna formula. To neće automatski preobraziti čitav dan koji je pred nama, i zato je potrebno još nešto. Provedite nekoliko minuta razmišljajući o danu koji je pred vama, čineći nekoliko odluka koje će vam omogućiti da pokušate svaki trenutak dana posvetiti ljubavi prema Bogu.

To može biti zastajanje tijekom dana radi kratkih trenutaka molitve, kako je prve kršćane učio sam Isus, ali i obavljanje monotonih zadataka koje stalno odgađamo, poput mijenjanja posteljine, napuhivanja guma na automobilu, odmrzavanja zamrzivača, ili nečega još važnijega.

Uvijek postoji neki prijatelj ili rođak koji je bolestan ili u potrebi, koga bismo trebali nazvati, ili čak nakratko posjetiti. Možemo odlučiti da ćemo se ispričati nekome članu svoje obitelji, prijatelju ili nekome na poslu zbog toga kako smo se prema njemu ponašali prethodnoga dana.

Veoma je teško zauzeti se za nekoga koga zlostavljaju osobe od autoriteta na poslu ili drugdje, ili reći istinu kada je nitko ne želi čuti, ili se zauzeti za ono što znamo da je ispravno. Ali to su ipak neke od važnijih stvari koje bi trebale okupirati naše misli kao dio jutarnje molitve.

4. Djelo vjere

Naša vjera nije samo vjerovanje u korpus istina, moljenje nekog tradicionalnog iskaza vjere, ili čak ispovijedanje vjerovanja u svaki članak Vjerovanja ili u svaku dogmu koju Crkva naučava, nego vjerovanje u Tijelo koje je na prvo uskrsno jutro bilo prepunjeno ljubavlju.

Još od uskrsnuća Isusova Božja se ljubav izlijeva iz Isusa u svakoga tko tu ljubav slobodno odlučuje primiti, kako bi ih privukla u puninu života, koji je u potpunosti utjelovljen u Njegovome uskrsnulome tijelu. Samo ovdje smo svi predodređeni da „živimo, mičemo se i jesmo” (usp. Dj 17,28), i iskusimo nešto od onoga ekstatičnoga blaženstva koje Isus doživljava sada i kroz cijelu vječnost.

Postoji još jedan razlog zašto je riba u prvoj Crkvi postala simbolom kršćana. Oni su shvatili da je ljubav Božja za njih ono što je ribi more – okoliš za život, izvan kojega ne bi mogli opstati. Sveti Augustin tu je analogiju nastavio još jedan korak dalje, zamjenjujući ribu živom spužvom, kako bi pokazao da mi – ne samo da smo svo vrijeme okruženi ljubavlju Božjom – nego nas Njegova  prisutnost koja sve obuhvaća posve prožima.

5. Predanje Bogu

Onda kada se sve uzvišene istine Kristove trajne, neprestane prisutnosti u nama ostvare, tada postoji samo jedna stvar koju osoba može učiniti, a to je – učiniti djelo potpunoga predanja Bogu. Problem je u tome što smo odrasli u svijetu gdje je jako mnogo nominalnih kršćana ili kršćana „na pola radnoga vremena”, a činjenica je da smo među njima vjerojatno i mi. Prvim kršćanima nije bio problem potpuno se predati Bogu, onako kako je čovjek kojemu su se obvezali činio tijekom cijeloga svojega života na zemlji. Od samoga su početka znali što se od njih traži. Dok su nekoliko puta tjedno imali vjersku pouku, i molili pet puta dnevno, gledali su druge kršćane kako daju svoj život za svoju vjeru u Isusa, i bili su spremni pridružiti im se.

I doista, tada čovjek nije postajao kršćaninom ako nije uzeo u obzir cijenu toga, a ta je cijena mogla značiti gubitak svega svoga imanja, bogatstva i zdravlja, i to u strašnim zatvorskim uvjetima. Čovjek je očekivao da će ga mučiti, i da će iza toga uslijediti neki od najgorih zamislivih načina smrti. Ukratko, nitko nije postajao kršćaninom ako nije odlučio svoj život posve predati Bogu, bez obzira na cijenu.

5. Sve na slavu Božju

Kada je svetome papi Ivanu Pavlu II. pristupio mladi bračni par s petero djece i veoma popunjenim rasporedom, postavili su mu pitanje. Postavljali su ga i sami sebi, ali nisu pronalazili odgovora. „Kako bismo mi trebali pronaći vremena za molitvu?”, rekli su. „Dani su nam tako prepuni.” Nikada nisu zaboravili odgovor Svetoga Oca. „Tako što ćete svaki dan započeti jutarnjim predanjem”, rekao je, „i tada će cijeli vaš život moći postati molitvom, baš kao što je cijeli Isusov život bio molitva, jer je On sve što je govorio i činio prikazivao svojemu Ocu na nebesima.”

Manje od 10 godina prije nego što je car Konstantin dopustio vjersku toleranciju u cijelome Rimskome carstvu, jednoga od posljednjih prvih kršćana, svetoga Euplija, mučili su i bičevali poput Krista, a zatim su mu odrubili glavu. Dok su ga ispitivali, svetoga Euplija su pitali zašto ne želi prinositi žrtve bogovima. On je rekao da je cijeli njegov život bio žrtva Bogu, baš kao što je Isus Bogu prikazivao svaki trenutak svojega života. Od Kristovih se sljedbenika tražilo to isto, a to se odnosi i na nas. To znači prikazivati sve što kažemo ili radimo, bez obzira kako veliko ili maleno bilo. Sveti Pavao je to ovako rekao: „Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.” (1 Kor 10,31)

6. Zahvaljivanje

Učinimo djelo zahvale, kako bismo zahvalili Bogu na svemu što nam je dao i što nam nastavlja davati. Ako budemo zahvaljivali Bogu samo na onome što je učinio za nas ili za ono što smo uspjeli dobiti od Njega, onda mu nećemo zahvaljivati onako kako bismo trebali. Njemu trebamo zahvaljivati zato što je Bog, što je dobrota, pravda, istina i ljepota, što je očitovao svoju vlastitu nutarnju slavu u slavi stvorenja koja nas okružuju. Trebamo Mu zahvaljivati za remek-djelo stvaranja, našega uskrsloga Gospodina, u kojemu i po kojemu smo neprestano privučeni, kako bismo imali udjela u Njegovom vlastitom unutarnjem životu i ljubavi, što počinje već u ovome životu, a zatim se nastavlja u Njegovoj vječnoj slavi, u sljedećem životu.

Uzmite svoju najdražu molitvu ili himan zahvaljivanja ili hvale, kao što je na primjer „Slava” iz svete Mise. Izgovarajte to polagano i pobožno, i naći ćete da ste izvedeni izvan samih sebe, izvan ovoga svijeta, i dovedeni u Božji svijet, gdje ćete Ga hvaliti, zahvaljivati Mu i davati Mu slavu sa svima onima koji su naučili zahvaljivati Bogu jednostavno zato što je Bog.

Zahvaljivati Bogu što je Bog vodi u vrhunce molitve, gdje zahvaljivanje vodi do hvale, a hvala do slavljenja Boga. Zatim slavljenje Boga vodi do klanjanja, gdje jedino želimo promatrati Ga s krajnjim poštovanjem i strahopoštovanjem, što nas izvodi iz nas samih, pa makar na kratko, i dovodi u kratke trenutke blaženstva.

I ne shvaćajući potpuno što se događa, naše zahvaljivanje, hvaljenje, slavljenje i klanjanje popločat će put do uzvišene duhovne „brze ceste”, kojom će naša ljubav ući u Boga, a Njegova ljubav u nas, na način i na razini na kojoj se to nikada prije nije događalo.

7. Sveta pričest

Za nas je možda najsvetiji trenutak u svetoj Misi, onaj koji nas posve obuzima i duhovno najviše ispunjava onaj sveti trenutak nakon što smo primili samoga Krista. Tada mi u tišini razmišljamo kako „velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1,49).

Taj se trenutak može ponavljati svakoga dana, u trenutku u našoj svakodnevnoj molitvi kada zastanemo, nakon što smo iz svega srca zahvalili Bogu, kako bismo uživali u onome što nam neprestano daje, u onome što se naziva duhovnom svetom Pričesti. Tada je vrijeme da promišljamo i uživamo u dubokim otajstvima koja djeluju duboko u nama, i da posve usvojimo u sebe njihov uzvišeni smisao, i njihovu važnost za nas sada, i za našu budućnost.

Tada je i vrijeme da tim istinama dopustimo da „kruže” kroz nas, da se probiju u naše srce i um, a zatim što je dulje moguće promatrati neopisiva otajstva koja je Isus došao podijeliti s nama.

8. Ispit savjesti

Na samome početku svete Mise mi počinjemo ispitujući svoju savjest. To činimo kako bismo mogli što jasnije vidjeti grijeh i sebičnost, a to je jedino što nas može spriječiti da se prikažemo Bogu s čistim i poniznim srcem, i sve što nas može spriječiti da primimo ljubav koju nam On pruža.

Ono što se događa onih dana kada polazimo slaviti svetu Misu sa cijelom katoličkom zajednicom trebalo bi se događati svakoga dana našega života. Jer, ako ćemo nasljedovati Krista i način na koji je On živio svoj život, moramo nastojati učiniti svaki dan svojega života žrtvom, kako je to činio Isus – prikazujući svojemu Ocu sve što je govorio i činio, primajući Njegov ljubav.

Dok sam jednom prilikom boravio u jednome cistercitskome samostanu, upoznao sam najsvetijega čovjeka kojega sam ikada sreo. On je mnogo godina proveo u duhovnoj tami. A onda se jednoga dana razbolio, i primljen je u samostansku bolnicu, gdje je svakoga dana primao svetu Pričest. U tri prigode kada se to događalo, upravo u trenutku kada bi trebao primiti svetu Pričest, čuo bi sljedeće riječi: „Ali ti mi nisi dopuštao da uđem.”

Ne zaboravimo svakoga dana ispitati svoju savjest, zastaneti nekoliko trenutaka, i promisliti o svojemu životu od posljednjega puta kada smo molili. To je vrijeme da zamolimo Boga da nam pokaže sve što smo učinili, ili nismo učinili, a čime Njemu nismo dopuštali da uđe.

9. Pokajanje

Nakon što smo to učinili, vrijeme je pokajati se, čineći djelo pokajanja za sve ono loše što smo u prošlosti učinili. Može se koristiti i molitvena formula djela pokajanja, ili možda možete nekoliko puta izgovoriti nešto što se inače naziva „molitvom Isusu” – „Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grješniku”.

No još bi bolji bio iskreni izraz osobne žalosti, svojim vlastitim riječima. Tada možemo čvrsto odlučiti popraviti se, iskreno odlučiti pokušati u budućnosti se bolje ponašati. Na kraju, kako postajemo pomalo svjesniji moralnih kamenja spoticanja na kojima zapinjemo, vrijeme je pokušati izbjegavati ih.

Ako imamo sklonost lijenosti, ili žestoku narav, ili smo skloni iznositi neljubazne primjedbe na račun drugih, vrijeme je poduzeti nužne korake kako bismo sljedećega dana izbjegli zapadanje u te iste mane, i moliti za Božju pomoć da učinimo ono što ne možemo učiniti bez Njega.

U drugu dimenziju

Sveti Padre Pio jednom je molio kada mu je jedan brat laik, misleći da ga nema, uletio u sobu. Svetac je zaustavio njegove isprike riječima: „Samo sam molio za sretnu smrt svojega oca.” „Ali vaš je otac umro prije dvije godine!”, rekao je brat, prilično iznenađen. Padre Pio pogledao ga je s nevjericom i rekao: „Znam da jest.”

Prava kršćanska molitva nije ograničena na svijet prostora i vremena u kojemu mi živimo. Ona nas vodi u drugu dimenziju, gdje ona, u mističnome Tijelu Kristovu, može sada dosegnuti i pomoći onima koji su u potrebi, na sve četiri strane svijeta, a jednako lako može doći i do potrebitih u prošlosti i budućnosti. Zato je Katolička Crkva proglasila svetu Tereziju iz Lisieuxa, mladu klauzurnu karmelićanku, zaštitnicom misija.

Govoreći na radiju, jedna liječnica, katolkinja, koju su mučili u čileanskome zatvoru, rekla je da je primila ogromnu pomoć od molitava svojih prijatelja kod kuće. Njihove je molitve usporedila s „valovima ljubavi”, koji su joj davali snage da izdrži neke od najmračnijih trenutaka svoje muke.

U istoj sam emisiji čuo priču o skupini kršćana koji su patili u kineskim logorima za indoktrinaciju, koji su riskirali svoj život kako bi prokrijumčarili snimku na kaseti svojoj braći na Zapadu, koja su ih preklinjala da mole za njih. Ljude duboke vjere patnja čini osjetljivima za iznimnu moć molitve.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.