Što je to vječna smrt?

Svaki je duh (poput duše) neuništiv, ne pati od napasti, ne pati od slabljenja, ne može ga se podijeliti. Duh ne može umrijeti. Koliko god grijeha počinio, i dalje će postojati, koliko god želio umrijeti, život neće pobjeći iz njega. Ono što želimo reći izrazom „smrtni grijeh”, „vječna smrt” i sličnima jest to da nadnaravni život neke duše ili duha doista može umrijeti. Smrtni grijeh završava nadnaravnim životom. Duh postoji i dalje, ali samo s naravnim životom. Volja i razum sa svim svojim snagama i dalje su aktivni. Ali više nema života u milosti. Što se tiče milosti, duh je kao truplo. Taj izraz možda djeluje hiperbolički, ali je točan. Duh koji smrtno griješi jest poput neživa trupla, neživ je za posvetnu milost. Od toga trenutka živi samo za prirodu i svojom prirodom. Taj duh ne posjeduje nadprirodu.

Od trenutka u kojemu milost više ne obitava u duhu, događa se isto što i s tijelom u kojemu više ne obitava duša – počinje truljenje. Kao što se tijelo počinje mijenjati u pokvarenosti, tako se i duh počinje kvariti kako volja popušta.

Mnogi ljudi žive samo svojom naravi, potpuno zaboravljaju svoju nadprirodu koju im je Bog radosno dao. Jačina pokvarenosti vrlo se razlikuje od osobe do osobe. Kada bismo se mogli zagledati u duh nekih ljudi, vidjeli bismo da su to trupla koja odašilju isti smrad kao i pravo truplo koje se već odavno počelo raspadati.

Što činiti pred kušnjom?

Odmah je odbiti. Kušnja nam ne može ništa ako je odbijemo, bezopasna je ako ne razgovaramo s njom. Od trenutka kada počnemo razgovarati s njom, od trenutka kada počnemo vagati za i protiv onoga što nam kaže, od trenutka kada počnemo uzimati u obzir ono što nam predlaže, od toga trenutka naša se snaga lomi, naše protivljenje slabi. Jednom kada započnemo razgovor, trebat će nam mnogo više snage da je odbijemo.

Mi ispovjednici zapažamo i kako se neki pobožni pokajnici ponekad jako opterećuju mislima koje ih iskušavaju da počine teške grijehe. Te vrlo pobožne osobe ne mogu objasniti odakle im takve misli i imaju osjećaj krivnje i nemoći. Shvaćajući što je razumljiva vrsta koju demon unosi, dolazimo do zaključka da ćemo se protiv nje najbolje boriti ako se na nju ne obaziremo, ako činimo upravo suprotno od onoga što nam predlaže ili ako se počnemo moliti. Očajavanje ne služi ničemu. Ako osoba ne očajava, onda će demon očajavati.

Demon nam može uvesti misli, slike ili uspomene, ali ne može ući u našu volju. Može nas iskušavati, ali ćemo na kraju učiniti ono što želimo. Ni sve paklene sile ne mogu prisiliti nekoga da počini i najmanji grijeh.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Summa Daemoniaca” egzorcista Joséa Antonija Fortee. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.