Zvona postoje zato da nas podsjete da je samo Bog dobar, da njemu pripadamo i da ne živimo za ovaj svijet.

Ona “provaljuju” u naše brige s nakanom da nas podsjete da sve prolazi i da naše brige nisu važne.

Ona nam govore o našoj slobodi koju zaboravljamo zbog svojih obveza i prolaznih briga.

Ona su glas našega saveza s Bogom na nebu.

Ona nam govore da smo mi njegov pravi hram. Pozivaju nas da se izmirimo s njime u svojoj nutrini.

Kako bismo se prisjetili svega ovoga, na kraju blagoslova crkvenoga zvona naviješta se evanđelje o Marti i Mariji.

Zvona kažu: posao nije važan. Odmori se u Bogu i raduj se jer ovaj je svijet samo slika i obećanje svijeta koji dolazi i samo oni koji su nenavezani na prolazne stvari mogu posjedovati zbilju vječnoga obećanja.

Zvona kažu: stoljećima smo zborili sa zvonika velikih crkava. Zborili smo vašim svetim ocima u njihovoj zemlji. Pozivali smo ih, kao što i tebe pozivamo sada, na svetost. Kojom smo ih riječju zvali?

Nismo rekli samo: “Budite dobri, dođite u Crkvu.” Nismo rekli samo: “Držite zapovijedi”, nego prije svega: “Krist je uskrsnuo, Krist je uskrsnuo!” Rekli smo i: “Dođite s nama, Bog je dobar, spasenje nije teško, njegova ga je ljubav učinila laganim!” I ova je naša poruka uvijek bila za sve, za one koji dolaze i za one koji ne dolaze, jer naša je pjesma savršena kao što je savršen Otac nebeski i mi izlijevamo svoju ljubav nad svima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona Misli u samoći. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

A sad poslušajte “Zvona moga grada” i Vicu Vukova!