Kada kršćanstvo kaže da Bog ljubi čovjeka, to znači da Bog istinski ljubi čovjeka; ono ne kaže da se on nezainteresirano, u ravnodušno, brine o našoj dobrobiti, već da smo mi – i to je strašna i iznenađujuća istina – predmet njegove ljubavi. Tražili ste Boga koji vas ljubi: evo vam ga. Veliki duh koga ste tako olako zazivali, “gospodar strašnoga lica”, nalazi se među nama: ne ishlapjela dobrohotnost koja u svojoj tuposti hoće da budete sretni na svoj vlastiti način, ne hladno čovjekoljublje savjesna sudca niti skrb domaćina koji želi da se njegovi gosti osjećaju ugodno, već Sam proždirući oganj, Ljubav koja je stvorila svjetove, postojana kao što je postojana ljubav umjetnika prema svojemu djelu, despotska kao što je despotska čovjekova ljubav prema psu, brižna i dostojna poštovanja poput očeve ljubavi prema djetetu, ljubomorna, nesmiljena i zahtjevna poput ljubavi između muškarca i žene. Kako je to moguće, ja ne znam; kako to da ijedno stvorenje, da ne spominjem stvorenje kakvo je čovjek, može imati tako čudesnu vrijednost u očima svojega Stvoritelja – odgovor na ovo pitanje nadilazi mogućnosti ljudskoga razuma. Riječ je, sasvim sigurno, o teretu slave koji ne samo da nadilazi naše zasluge, već, osim u rijetkim trenutcima milosti, i naše želje; ljudi su, poput djevica u staroj drami, skloni omalovažiti Zeusovu ljubav. (Prometheus Vinctus, 887-900) Ali činjenice govore same za sebe. Bešćutni progovara kao da je osobno podnio muku, Onaj koji u sebi sadrži uzrok vlastitoga i svakoga drugog blaženstva progovara kao da je potrebit i kao da čezne. “Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega.”(Jr 31,20) “Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba.”(Hoš 11,8) “Jeruzaleme, Jeruzaleme… koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste.”(Mt 23,27)

Problem pomirenja ljudskoga trpljenja s opstojnošću Boga koji nas ljubi ostat će nerješiv sve dok riječi “ljubav” budemo pripisivali trivijalno značenje i dok na svijet budemo gledali kao da je čovjek njegovo središte. Čovjek nije središte. Bog ne postoji radi čovjeka. Čovjek ne postoji radi sebe. “Ti si stvorio sve: sve tvojoj volji duguje postojanje i stvaranje.” (Otk 4,11)

Mi ljudi nismo stvoreni u prvomu redu da bismo ljubili Boga (iako smo stvoreni i radi toga), već da bi Bog mogao ljubiti nas, da bismo mogli postati objekti u kojima Božanska ljubav može “zadovoljno” otpočinuti. Tražiti da Božja ljubav bude zadovoljna s nama onakvima kakvi jesmo znači tražiti od Boga da prestane biti Bog: budući da je on ono što jest, ljaga na našoj naravi, kakva je sada, mora, po naravi stvari, priječiti i odbijati njegovu ljubav, a budući da nas on već ljubi, mora se truditi da nas učini vrijednima ljubavi. Mi ne možemo čak ni htjeti, ni u svojim najboljim trenutcima, da se on pomiri s našom sadašnjom nečistoćom – kao što ni ona prosjakinja nije mogla htjeti da kralj Cophetua bude zadovoljan s njezinim prnjama i prljavštinom ili kao što pas, nakon što je jednom naučio voljeti čovjeka, ne može htjeti da čovjek u svojemu domu trpi divlje stvorenje iz čopora zaraženo klicama, koje ne prestaje škljocati zubima i zagađuje svaki kut. Ono što bismo mi sada i ovdje htjeli nazvati našom “srećom” nije svrha koju nam je Bog namijenio: sretni ćemo postati kada budemo onakvi da nas on može ljubiti bez ikakve zaprjeke.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Problem boli“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.