Kako to da ljudi koji su očito oholi govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima?

Bojim se da takvi štuju krivoga Boga. Teorijski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da on posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholosti u svome stavu prema drugima.

Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kada je rekao da će neki govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali njima će on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakome trenutku života, može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Srećom, imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našega religioznog života jako dobri, čak bolji od drugih, mislim da možemo biti sigurni da nama ne upravlja Bog, nego đavao. Najbolja provjera da smo u Božjoj prisutnosti jest ako smo kadri potpuno zaboraviti na sebe ili se doživljavati malenima i nevrijednima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.