Nedavno sam slavio sprovodnu misu za jednu gospođu iz moje župe, koja je posljednje dvije godine svojega života patila od demencije. Bilo je to mučno vrijeme za nju, a pogotovo za njezinu obitelj, dok su gledali kako im majka polako gubi sposobnost prisjećanja, sve dok na kraju nije mogla prepoznati svoju vlastitu djecu.

Jedna od dojmljivih stvari koje sam zamijetio u tome kako se njezina obitelj brinula za nju i olakšavala joj njezin gubitak pamćenja jest način na koji su oni neprestano govorili i činili stvari da je podsjete tko je ona. Za to je trebalo mnogo strpljivosti i požrtvovnosti, ali bilo je uspješno, jer su je oni tako podsjećali na njezino dostojanstvo kao ljudskoga bića i djeteta Božjega. Podsjećali su je da je ona njihova majka, da je svi oni vole, i da nikada nije sama. Kada su došli njezini posljednji dani i sami sprovod, Crkva je ponovno podsjetila njezinu obitelj na te temeljne istine. Zahvaljujući posljednjim sakramentima i sprovodnoj liturgiji, njezina obitelj i župna zajednica nisu trebali nimalo sumnjati u to da je ta žena bila ljubljeno Očevo dijete, izabrana učenica Kristova, stvorena za vječni život.

To me potaknulo na razmišljanje o evangelizaciji, i tome kako se nju može shvatiti kao podsjećanje na istine koje često zaboravljamo. Drugim riječima, kako nas Radosna vijest vraća na najvažnije pitanje od sviju: Tko je Bog? Tko sam ja? Koji je smisao i svrha mojega života? Gdje je moja sudbina? Krist nam je sigurno dao odgovore na ta pitanja, ali zbog naše krhke sposobnosti pamćenja i naše sklonosti zaboravljanju treba nas se neprestano podsjećati na njih. Ovo također vrijedi i za one posve osnovne stvari. Na primjer, mi lako zaboravimo reći „molim te” i „oprosti”; zaboravimo reći „hvala” za nečiju ljubaznost; kada smo grubi prema drugima, zaboravljamo da smo i mi grešnici, kojima je potrebno milosrđe. Dakle: mi jesmo blagoslovljeni čudesnim darom pamćenja, ali to je ograničen dar, kojemu treba neprestano poticanje i vraćanje na istine koje se može lako zaboraviti ili ignorirati. Kako je C. S. Lewis napisao u svojemu djelu „Elementarno kršćanstvo”: „Mora nas se neprestano podsjećati na ono što vjerujemo. Ni to vjerovanje, a niti bilo koje drugo, neće automatski ostati živim u umu. Njega se mora hraniti.”

U Starome zavjetu je izraelska proslava Pashe bila subverzivno prisjećanje na spasiteljska Božja djela u prošlosti, ali tako da se zajednicu podsjećalo da se spasiteljsko djelovanje Božje događa i u sadašnjosti. Ta neprestana potreba da se Božji izabrani narod podsjeća na njihov poziv na vjernost bila je zadatkom proroka. U poznatome odlomku iz knjige proroka Izaije, Božje pamćenje koje nikada ne zakazuje suprotstavljeno je našoj sklonosti da zaboravljamo: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Iz 49,15)

Pozvani ste na više od toga. Vi možete bolje.

U Novome zavjetu Isus podsjeća mnoštvo da je i Zakej „sin Abrahamov”, kada su se oni rugali dotičnome (Lk 19,9). Podsjetio je one koji su htjeli kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu na njihov vlastiti grijeh (Iv 8,1-11). Kada nam je u Posljednjoj večeri ostavio Euharistiju, zatražio je od kršćana svih vremena: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). Učinio je to jer je znao kako će im biti lako zaboraviti njegove spasiteljske riječi i djela. Pri istoj toj večeri obećao nam je Duha Svetoga, da nas podsjeća na sve što nas je Isus naučio: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Iv 14,26)

To prisjećanje nastavlja se u liturgiji Crkve, naročito u Euharistiji. Priča se ponovno pripovijeda, i spasonosna otajstva ponovno se – sakramentalno – predstavljaju. Dakle, što se tiče evangelizacijskoga djelovanja koje proizlazi iz Euharistije, zadatak svakoga kršćanina jest podsjećati same sebe i druge tko je Bog, i kime nas je on prozvao.

Posljedica izostanka evangelizacije jest epidemija duhovne demencije – čitave vojske krštenih katolika, koji su zaboravili tko je Bog i tko su oni. Neizbježna posljedica jest reduciranje toga tko je Bog, ali i našega vlastitoga identiteta. To vidimo posvuda u suvremenoj kulturi. U svojoj knjizi Back to Virtue („Povratak ka kreposti”), filozof Peter Kreeft to je ovako sažeo: „Same sebe sveli smo na životinje što traže zadovoljstvo […] jer smo implicitni materijalisti.” Prisutna je materijalistička redukcija ljudske osobe na životinju svjesnu same sebe. 

Kao komentar na ovaj Kreeftov uvid, moj kolega suradnik na projektu Word on Fire Fredric Heidemann napisao je: „Nasjeli smo na redukcionistički materijalizam ‘bez sentimenta’: ljudska osoba nije ništa doli majmun u hlačama; seksualna želja nije ništa doli životinjski nagon; prelijepe umjetničke slike nisu ništa doli mrlje boje na platnu; moral nije ništa doli profinjeni instinkt gomile; a čitava stvarnost nije ništa doli niz nakupina tvari, koje možemo okusiti, dotaknuti, pomirisati, vidjeti i čuti.”

Kada se sve ovo zbroji i oduzme, radi se o masovnome poricanju ljudskoga dostojanstva i svođenju ljudske osobe na nešto što on ili ona nisu. Tu se nalazi korijen mnogih duhovnih i moralnih kriza našega vremena.

U svjetlu tih spoznaja evangelizacija postavlja izazov ovom redukcionizmu, i objavljuje da je poziv sviju ljudskih bića daleko plemenitiji i uzvišeniji. Tu se radi o međusobnome podsjećanju da su Božji planovi za sve nas mnogo pustolovniji i veći od naših, i da se sve što kažemo i radimo mora slagati sa svetačkim dostojanstvom koje nam je Bog udijelio. Tako, na primjer, u razgovorima s prijateljima i članovima obitelji koji pate od ove duhovne demencije, koji su se udaljili od prakticiranja vjere, ili u dijalogu sa skepticima ili s nevjernicima, izazov za svakoga evangelizatora nije toliko u tome da ih uvjeri da su u krivu, nego da ih podsjeti uz ohrabrujuće riječi poput: „Pozvani ste na više od toga. Vi možete bolje.”

Riječima o. Blakea Brittona: „Katolička apologetika ne počinje s time da nekoga uvjerimo da smo mi u pravu, nego s time da ih uvjerimo da postoji nešto više. Ona nije u tome da nekome prenesemo koliko su njegova djela pogrešna, nego u sposobnosti da prepoznamo dobrotu za kojom oni čeznu, i koja se može ostvariti jedino u Isusu.”

Evo kako ja smatram da se učinkoviti evangelizatori sprijatelje s onima koje evangeliziraju: neprestano ih podsjećaju na to tko ih je Bog pozvao da budu, i poučavaju ih kako živjeti u skladu s time. U tome je smislu veliki pothvat evangelizacije lijek za epidemiju duhovne demencije našega vremena, kada zaboravljamo Boga i njegovu milosrdnu ljubav, pa i sami završimo u krizi identiteta. Poput obitelji žene koja je patila od demencije, naš zadatak kao evangelizatorske Crkve jest svoju braću i sestre podsjećati na njihovo božansko podrijetlo, dostojanstvo, i sudbinu vječnoga zajedništva s Bogom ljubavi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.