Nietzsche je u svojemu djelu „S onu stranu dobra i zla” zlokobno ustvrdio: „Kada se zagledate u ponor, on se zagleda u vas.” Taj je njemački nihilist jako dobro shvatio kamo se to svijet bez Boga tako bezbrižno zaputio. Za njega nema uljepšavanja vrloga novog svijeta. Kada bi barem njegovi sljedbenici bili tako brutalno iskreni. Oni nemaju njegove teutonske oštrine, i sekularizam su utopili u pretjeranoj sentimentalnosti. Pošteni bi ljudi od toga zadrhtali – ili bi barem trebali. To nas pak dovodi do blistavoga genija slikara Caravaggija, koji nije poznavao beskrajne bezdane, nego samo veličanstvene nadnaravne horizonte.

Godine 1609. naslikana je posljednja velika oltarska pala na Siciliji. Njezin je autor bio renesansni genij, Michelangelo Merisi da Caravaggio, naraštajima poznat jednostavno kao – Caravaggio. Naslov remek-djela je „Poklonstvo pastira”. Radi se o neobičnoj slici, neobičnoj jer prikazuje poznati božićni prizor, ali bez anđela, bez truba, bez ljudskih počasti i bez nebeskoga svjetla. Sve što promatrač vidi jest Blažena Djevica Marija kao majka-izbjeglica, koja ne posjeduje ništa osim odjeće što je na njoj. U naručju čvrsto drži Dijete Isusa, jedva pokriveno nekim poderanim krpama. Djevica praznim pogledom zuri u nesigurnu budućnost, iscrpljena u polutami. Umorna je, pa se naslanja na korito iz kojega jedu životinje, dobro učvršćeno u ugaženu zemlju u ogoljenoj štali. Pastiri koji se klanjaju su trojica zbunjenih radnika, koji ne znaju točno što bi mislili o nadnaravnoj epizodi koja se odvija pred njihovim očima. Konačno, tu je sveti Josip, Djevičin ostarjeli muž, koji cijeli događaj promatra susprežući strah. Ovaj Caravaggijev božićni prizor je brutalan i grub, i to je sasvim prikladno. Prikladno je jer Krist dolazi u svijet koji je od čovječjih grijeha postao brutalno mračan i grub, svijet ostario od krajnosti pustoga samoljublja.

No majstorski potezi Caravaggijeva kista smještaju dijete Krista u središte slikareva platna, objavljujući svakome muškarcu i ženi koji će ikada oduševljeno promatrati ovu sliku da je jedina nada ovoga svijeta Krist, Mladi Kralj, rođen u Betlehemu. Bez njega čovjek trpi od strašne gladi, a nikada ne dolazi do kruha; od izluđujućih pitanja, ali nikada ne dolazi do utjehe odgovora; od mučne tjeskobe, a nikada ne dolazi do blagoslovljenoga mira; od hladne ispraznosti na ispraznost, a nikada ne dolazi barem do tračka istine.

Kada Betlehem izblijedi iz srca i duše ljudi, onda njihove izgladnjele duše bježe u besciljnu transcendenciju. Pogledajte samo našu kulturu bez Krista. Njezini muškarci i žene – a naročito mladi – nastoje iskoračiti iz svojega jednodimenzionalnoga svijeta uživljavajući se u svijet duhova i zombija, opsjednuti krajem svijeta i superjunacima iz crtića. U nezaboravnim stihovima T. S. Eliota iz pjesme Burnt Norton, „odvraćaju sebi pozornost od odvraćanja pozornosti odvraćanjem pozornosti”. Tisuću je tu razloga za žaljenje – jer je istinski Junak tako blizu – i čeka ih u blagome licu Božanskoga Djeteta.

Božić svakome katoliku nalaže jednu svečanu obavezu – reći svijetu da se naša radost, naš odgovor, naš mir i naš spas nalazi u poniznosti Betlehema. Moramo im reći da gledati igdje drugdje znači zagledati se u ponor.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.