Najčešći tip misli koje ometaju našu molitvu jesu različita lutanja naše mašte. Naša mašta je u neprekidnom pokretu, u neprekidnom titranju. Stoga je obična utopija vjerovanje u mogućnost potpunog prekida tijeka misli. Kada se govori o unutarnjoj tišini, misli se samo na relativni stupanj tišine. Ta tišina prije svega znači unutarnji odmak od misli kojima vrvi naša svijest.

Zamislite da se nalazite na sedmom katu neke zgrade u centru grada, s otvorenim prozorima, pokušavajući razgovarati s nekim. Kroz prozor dopire buka prometa koji, dakako, ne možemo zaustaviti. Ukoliko izgubimo strpljenje i počnemo nervozno komentirati: “Zašto već jednom ne prestanu?”, ili, u goroj varijanti, siđemo na pločnik i počnemo urlati: “Dooostaaa! Ušutite bar načas!”, tako ćemo samo uspjeti prekinuti razgovor s prijateljem. Ako, naprotiv, nastavimo razgovor ignorirajući buku, malo po malo ćemo razviti sposobnost “isključenja” od nepoželjnih elemenata. To je bio i ostao najbolji put za kontroliranje i ušutkivanje mašte. Nametljiva struja misli će uvijek postojati, kao dio našeg unutarnjeg svijeta. Ako se on u potpunosti prihvati, misli će nestajati kao magla pred suncem.

Ponekad buka postaje nesnosna, decibeli rastu do neizdržljivosti. Potrebno je prihvatiti čak i takvo stanje. Ponekad nas od samog početka pa do kraja molitvenog časa proganjaju neobuzdani letovi i trabunjanja misli. To ne znači da naša molitva nije bila dobra ili da nismo okusili ništa od unutarnje tišine. Ako ustrajemo, polako ćemo razviti nove navike i nove sposobnosti, od kojih je najvažnija sposobnost boravljenja na dvjema razinama svijesti. Tako možemo čuti sva vanjska i unutarnja mrmorenja i istovremeno biti svjesni jedne dublje razine svijesti, koju je teško definirati, ali koja nesumnjivo postoji.

Uskoro ćemo početi osjećati blagodati ovakva pristupa, sposobnost izgradnje neke vrste bedema koji štiti unutarnju tišinu od vanjske buke. Ako se buka prihvati, jedva ćemo je i primjećivati. Ako joj se usprotivimo, ili ako prežarko želimo da nestane, naći ćemo se zaglušeni sve dosadnijim šumovima. Činjenica je da mnoge obitelji koje žive tik uz željezničku prugu ne obraćaju pažnju na periodične proboje jake buke nailazećih vlakova. Jednostavno načas prekinu konverzaciju, da bi je nakon prolaza vlaka mirno nastavili.

Potrebno je, naravno, osigurati bar minimum uvjeta za molitvu: izdvojiti neki mirniji trenutak dana, udaljiti se od telefona i od drugih mogućih izvora uznemirivanja. Treba bar pokušati poslušati Isusov savjet kada nam kaže da molimo svoga Oca u tajnosti. Ali ispod našeg prozora upravo jure brojna urlajuća djeca, to može biti malo kompliciranije. Stoga je za mnoge jedino donekle mirno mjesto u stanu — kupaonica. Neki šumovi, kao što su kosilica za travu ili daleki zvuk zrakoplova, mogu, kao što smo već rekli, biti integrirani u molitvu, ali smetnje koje privlače našu pažnju i naš intelekt, kao što je glasan razgovor u susjednoj sobi, mnogo teže su savladive.

Možemo zaključiti kako je najbolji odgovor na uobičajene rastresenosti i struju misli jednostavno neobraćanje pozornosti; svakako bez nervoze i tjeskobe, u stavu prihvaćanja i mira. Svaki odgovor koji dajemo Gospodinu mora započeti s potpunim prihvaćanjem realnosti, koja se očituje upravo u datom trenutku.

Kroz čitavo vrijeme koliko traje molitva tišine mi naizmjence poniremo i izlazimo iz carstva tišine, klizimo i uklizavamo u nj. Naša pozornost podsjeća na dječji balon koji se približava mirnoj površini jezera. Upravo kada balon treba dotaknuti površinu vode odnekud zapuše vjetar i balon se opet diže u visinu.

Na sličan način i u molitvi tišine postoje trenuci kada nam se čini da konačno uplovljavamo u carstvo mira i predanosti, a upravo tada se pojavljuje nekakva sasvim banalna, ali nametljiva, misao. Potrebna je velika strpljivost da bi se prihvatila ta nepovoljnost i da bi se izbjegla razočaranost nad neuspjehom. Molitva je milost, uza sve naše napore. Moramo jednostavno početi iznova. Ovo stalno započinjanje, sa strpljivošću, s mirom i sa stavom prihvaćanja, postupno nas uvježbava u prihvaćanju cjelokupne nepredvidljivosti života. Priprema nas za akciju. Prije nego se odlučimo na djelo, nužan je ovaj stav pomirenosti.

Kontemplativna molitva nas osposobljava za sasvim drugačiji odnos prema vlastitim osjećajima. Mnogi pretjerano snažni osjećaji proizlaze iz temeljne nesigurnosti, osobito kada se osjećamo ugroženima. Kada se osjetimo zaista ohrabreni u Božjoj prisutnosti unutar tihe molitve, bitno se smanjuje strah od poniženja ili od protivština. Tako se može postati dovoljno poniznim ili bar smirenim i naučiti štogod od neugoda i poniženja kojima smo neizbježno izloženi, ne bivajući pritom poplavljeni osjećajima obeshrabrenosti ili željom za osvetom. Negativni osjećaji koje pothranjujemo, u nama polako postaju prevladavajućima u našoj kulturi, koja se temelji na niskom vrednovanju nas samih. To vjerojatno proistječe iz takmičarskog karaktera te iste kulture. U takvom okružju onaj tko ne pobjeđuje, ne osjeća se vrijednim, dok u tišini duboke molitve tih parametara jednostavno nema. Tamo postajemo konačno nama samima.

***

Često čujem pitanja pospješuje li post molitvu — pitanja učestala za vrijeme korizmenog perioda. Preskačući zasad iznimno teološko značenje posta, primjer Isusa i apostolâ, zaustavit ću se na praktičnoj razini. Intenzitet i vrsta posta ovise o osobnim mogućnostima. Važno je naglasiti da ne treba pokušavati s molitvom tišine dok je želudac prepun. Ova vrsta molitve usporava metabolizam. Kao posljedicu vuče za sobom i usporavanje procesa probave. Potrebno je pričekati bar sat, ili sat i pol. Nije preporučljivo ni potpuno prepuštanje tišini neposredno prije lijeganja u krevet. Može se dogoditi da nas preplavi takav val volje za životom i energije koji nas potom satima drži budnima.

Molitva tišine razvija u nama neku vrstu sposobnosti koja se može nazvati duhovnom pozornošću. Radi se o pozornosti koja je svjesna vanjskih događaja, ali oni ne proizvode nikakvu vrstu učinka, jer je ona usmjerena prema unutarnjem misteriju, veoma slično razgovoru dvoje zaljubljenika. Možda ne govore ništa posebno, ali zato su potpuno udubljeni jedno u drugo. Ako se nalaze u nekom restoranu, konobari mogu dolaziti i odlaziti; oni su toliko udubljeni u razgovor ili kontemplaciju drugoga da i ne primjećuju ništa od konobarova posla. Ne primjećuju ni račun, ni već praznu salu, ni kasne sate…

Kontemplativna molitva teži za oslobađanjem čovjeka, prema razvoju njegove sposobnosti da ljubi. Radi se o ljubavi koja se mora neprekidno pročišćavati i uzdizati i koja u svojim najvećim dometima zadržava samo blijedo sjećanje na ono što mi poznajemo kao ljubav, onaj osjećaj ograničen i egoističan, koji nam ipak služi kao polazišna točka.

Jedno od najljepših lica takve ljubavi jest njezina univerzalnost. Osjetiti se jedno s Gospodinom, s Onim koji jest, nimalo ne ograničava ljubav pojedinca; to ga otvara prema beskrajnim perspektivama, uvodeći ga u ljubav prema svim stvorenjima. Glasovito je duhovno svjedočanstvo sv. Franje Asiškoga, ili sv. Ivana od Križa, koji je rekao: “Moj Ljubljeni… planine, doline… otoci… rijeke… zrak… noć… zora… tiha glazba, zvučna tišina…”, ne upadajući pritom u opasnost panteizma.

Ova kozmička svijest usmjerava ideal molitelja prema idealu sjedinjenja s ljudskom zajednicom, s kojom je povezan na razini općega spasenjskoga plana. Činjenica da se ne spašavamo sami jest realnost koje postajemo svjesni u dubokoj molitvi. Čovjek postaje svjestan da i najmanja uvreda ili šteta počinjena drugome, zajednici, svemiru u svojoj bîti predstavlja manjak ljubavi prema sebi. On tada shvaća kako se najuzvišeniji osjećaj jednoga života sastoji u polaganom pretvaranju svoga bića u kanal-provodnik Božje ljubavi prema njegovim stvorenjima. Služba je to koja se vrši u duhu potpunog posvećenja i poslušnosti. Na takav način može se cijeniti i ono što postoji u strukturama svijeta, a što je u sebi dobro, zdravo i autentično; od političkih sustava, razvoja znanstvene misli, itd. Sve ono što može poslužiti ostvarenju najvišeg ideala, univerzalne ljubavi, ili, koristeći primjer najljepše molitve, ono što može ostvariti želju: “Dođi kraljevstvo Tvoje…”.

Ovakve upute mogu ostaviti dojam neke vrsti navođenja vjernika na život usamljenog asketa ili kakvoga mističnog bića udaljenog od realnosti života. Ne smijemo zaboraviti kako kontemplativna molitva nastoji integrirati čovjeka u taj realni svijet, iako, u samom početku, zahtijeva rad na razvijanju čovjekovih zakržljalih “duševnih organa”. Kada je njegovo otvaranje prema Bogu uznapredovalo, kada su njegove sposobnosti, nekada rahitične i konfuzne, postale jasnijima i snažnije usmjerenima Bogu, u tom trenutku vjernik zadobiva osobnost koja je nesklona napetostima i poludjelom aktivizmu i koja uspijeva ozračiti svoju okolinu unutarnjom snagom. Čovjek na taj način uspijeva preoblikovati svoj život, naći ono što zovu umjetnošću življenja. Uspijeva to podijeliti s drugima na radostan i spontan način. Oni koje nazivamo misticima daleko su od svake mizantropije i čudaštva.

Ponekad se mogu susresti osobe koje, pod izlikom traženja mističnih slojeva stvarnosti, zatvaraju sami sebe u duboko narcisoidna i društveno agresivna “utočišta”. Drugi, naprotiv, nakon prvih, čak i zadovoljavajućih, iskustava molitve pitaju u tjeskobi: “Čemu to sve služi u praktičnom životu?” Činjenica je da put kršćanske mistike ne naliči na tečaj marketinga, ali ni na iskustvo sa psihodeličnim drogama. To je put koji uvažava kako duh, tako i tijelo, kako društvenu, tako i osobnu dimenziju čovjekova života.

Važna osobina dubinske molitve jest njezina iskustvena dimenzija. Čitav unutarnji stav je usmjeren prema upoznavanju molitelja sa svijetom njegovih iskustava, njegovih neotkrivenih bogatstava i neočekivanih tajni. Ona nastoji biti iskustvom koje usklađuje sva druga, jer u to središnje iskustvo uviru sva druga. Misao je također samo jedno od iskustava, ali kontemplacija nije samo misao; nije ni samo osjećaj, niti snaga volje, ili tjelesna opuštenost. Ona je objedinjavajuće iskustvo u kojem se sve naše sposobnosti produbljuju, kako bismo mogli promatrati stvarnost onakvom kakva jest. Mnogo puta ovakvo cjelovito iskustvo nadilazi mogućnosti ljudskog izričaja. No ono što je zaista važno nije sposobnost njegova opisa, već njegova utjelovljenja u naš svakodnevni život.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Veritas – glasnik svetog Antuna Padovanskog. Bitno.net ga prenosi s dopuštenjem.