Nakon pada Bog nije prepustio ljudski rod grijehu i njegovim posljedicama; odmah nakon prvoga grijeha on obećava otkupljenje (usp. Post 3,15). Bog obećava da grijeh, zlo i smrt ne će imati posljednju riječ u svijetu. S postupnim otkrivanjem odnosa između Boga i ljudskoga roda u povijesti spasenja, koja svoj konkretan izraz nalazi u povijesti njegova izabranoga naroda, Izraela, Bog otkriva da se brine o onima koji su u tuzi, posebno onima koji su potonuli u najdublju tamu koju nazivamo depresijom. Bog uz to otkriva svoj uzvišeni plan kojim je naumio pobijediti i otkupiti i ovu tugu i tamu.

Najautentičniji primjer ove božanske brige za one koje je preplavila tuga i koji su potonuli u tamu jest onaj kada Bog vidi patnje svojega naroda i čuje Izraelov vapaj u egipatskome ropstvu (usp. Izl 3,7). Stari zavjet ne prestaje govoriti o tuzi i tjeskobi u proročkim spisima i psalmima. Uzmite, primjerice, proroka Jeremiju. On je dobio doista tešku zadaću, a njegovo nastojanje da je ispuni najčešće mu se činilo potpuno uzaludnim. U molitvi u kojoj očituje krajnju otvorenost i brutalnu iskrenost on govori Gospodinu točno ono što osjeća u svojemu nepodnošljivom stanju: “Ti me zavede, o Gospodine, i dadoh se zavesti. (…) A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. (…) Doista riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan” (Jr 20,7–8). Iako svjestan da mu je zadaću povjerio sam Bog, on daje oduška svojoj gorčini i ide toliko daleko da proklinje dan kada se rodio (usp. Jr 20,14–18). On vapi u krajnjoj ojađenosti jer izgleda da zlo uvijek iznova provodi svoje (usp. Jr 12,1).

Nade Izraelaca potpuno su uništene tijekom njihova dugotrajna progonstva, kada njihova unutarnja odvojenost od Gospodina poprima konkretan oblik u njihovu geografskome progonstvu iz obećane zemlje. Njihova kolektivna tuga izražena je ovako: “Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema” (Jr 31,15). Jeremijine tužaljke neprekidno su preispitivanje, izraženo molitvom ispunjenom tugom i tjeskobom. Psalmi su primjer božanskoga rječnika i gramatike kojima psalmist daje oduška ljudskoj tuzi i duševnoj patnji. O ovoj tjeskobi na posebno izražajan način svjedoče psalmi 22, 55, 89 i 102.

Ono što u Staromu zavjetu izbija na površinu jest ovo: postoji tuga koju Bog odobrava – to je tuga zbog počinjenoga grijeha koja grešnika potiče na pokajanje. Ovu tugu mogli bismo nazvati tugom ljubavi. Stari zavjet, međutim, poznaje i tugu koja uništava (usp. Izr 15,13; 17,22; 18,14). Ta je tuga posljedica grijeha.

Radost je, nasuprot tome, povezana s pokajanjem i spasenjem. Vjerne se poučava da se ne predaju prekomjernoj tuzi (usp. Sir 30,21–23; 38,18) jer ona može biti saveznik neprijatelju. Mudrosni spisi čak preporučuju vino (u umjerenoj količini, naravno) koje ublažava tugu (usp. Prop 9,7; 10,19). Ovaj savjet ukazuje na jedinstvo tijela i duše i kao da nas potiče na korištenje medicinskih lijekova koji pomažu u trenutcima prekomjerne tuge i pogubne tjeskobe.

Starozavjetno razumijevanje tuge doseže svoj vrhunac u Knjizi o Jobu, pravedniku koji pati ni kriv ni dužan, čija tuga i tjeskoba kao da ne poznaju granica. Job doživljava strahovit gubitak: najprije gubi imanje, zatim mu, u trenu, pomru sva djeca te napokon gubi svoje tjelesno zdravlje. Njegova žena i prijatelji ne razumiju ni njegovu patnju niti su kadri točno razabrati u kakvu je stanju njegov duh. Način na koji je prije shvaćao Boga i patnju ne govore mu više ništa. Prijatelji ga, potpuno pogrešno, uvjeravaju da su njegove patnje posljedica njegovih grijeha. Jobu se čini da Bog nije samo odsutan, već da je zapravo neprijatelj koji ga progoni (usp. Job 3,20; 9,15–18). Kao i Jeremija, i Job krajnjom iskrenošću daje oduška svojoj tuzi: “Ustima ja svojim stoga branit neću, (…) u gorčini duše ja ću zajecati” (Job 7,11). U tužaljci dužoj čak i od Jeremijine Job proklinje dan kada se rodio (usp. Job 3,1–19), žudi za smrću koja ne dolazi, osjeća se osamljenim i neshvaćenim (usp. Job 6,13), podnosi tjelesne muke (usp. Job 7,3) i izgovara rečenicu koja kida srce: “Duši [mi je] život omrznuo” (Job 10,1). Ni na kraju te knjige ne dobivamo zadovoljavajući odgovor koji bi nam pomogao u objašnjenju otajstva zla: Gospodin tek treba dati svoj potpun odgovor na Jobova pitanja o patnji, a dat će ga tek smrću svojega Sina na križu. Pa ipak, u susretu sa živim Bogom Job kaže da vidi nešto što ga nadilazi i on se podlaže toj tajni (usp. Job 42,2–6).

Uočljiva značajka starozavjetnoga pristupa tuzi sadržana je u činjenici da se on očituje u sklopu saveza, jedinstvena odnosa s Bogom. Tugu uvijek prate vjera, nada i ljubav, ma koliko neshvatljiva ona bila. Gospodin poučava Izrael da ne gubi nadu: “’Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam’ – riječ je Gospodnja – ‘naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu’” (Jr 29,11). Tuga, tjeskoba i duševna bol na kraju će biti pobijeđene (usp. Iz 35,10; 51,11).

Ovaj kratak i relativno površan pogled na Stari zavjet nuka nas na razmišljanje. Stari zavjet ne osporava niti poriče postojanje tjeskobe i duboke tuge u ljudskome životu, ali to ne znači da na tugu i tjeskobu treba gledati kao na nešto što je samo po sebi dobro. Tjeskoba i tuga su stvarne i treba ih razumjeti kao sastavni dio života u palomu svijetu s palom ljudskom naravi (usp. Izr 14,13; Prop 3,4). Vjernik nije pošteđen iskustva tjeskobe i tuge; nisu ih pošteđeni čak ni proroci kojima je povjerena božanska zadaća, kao ni oni koji ne znaju ni za kakav grijeh. Nadalje, dano nam je, da tako kažem, odobrenje da priznamo svoju tugu, iskažemo je riječima i unesemo je u naš odnos s Gospodinom i u otajstvo njegove prisutnosti i njegova plana. Trebali bismo se, međutim, ako ikako možemo, kloniti prevelika prepuštanja tuzi jer ono može biti saveznik neprijatelja.

Bog, sa svoje strane, priznaje tugu i zabrinut je zbog nje; Bog je i sam ražalošćen kada vidi ovu pukotinu i nagrđivanje njegova stvorenja, kada vidi da njegov narod ustrajava u grijehu. Ono što izbija na površinu jest to da je ova nevolja čak i u Staromu zavjetu postala dio povijesti spasenja što znači da Bog nešto čini u tomu pogledu. On računa s njom u svojemu planu – planu za budućnost ispunjenu nadom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.