*Povodom stogodišnjice ovog pisma, na poticaj Postulatora kauze bl. Ivana Merza p. Božidara Nagyja, ponovno objavljujemo njegov sadržaj. Sam p. Nagy nazvat će ga jednim od “najljepših, najduhovnijih i najdubljih njegovih pisama u kojemu otkriva svoju dušu, svoju pobožnost prema bl. Djevici Mariji i svoje duboke kršćanske poglede na trpljenje i njegovu apostolsku vrijednost kad se  prikazuje Bogu za druge”. 

Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji imala je veliku ulogu u duhovnomu životu Ivana Merza. Prve podatke o tome imamo u njegovu dnevniku koji vodi još od svojih gimnazijskih dana. Već na početku njegova mladenaštva čitamo u dnevniku kako spominje Mariju, upravljajući joj iskrene, dirljive molitve i zazive da ga čuva, štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnoga zla, da mu sačuva čistoću duše. Već u devetnaestoj godini Ivan zavjetuje čistoću do ženidbe. O tome bilježi u dnevniku 12. prosinca 1915.: “Neki sam dan (8. prosinca) zavjetovao Bl. Djevici čistoću do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti.” Osam godina kasnije na isti blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1923. g. Ivan zavjetuje vječnu čistoću i time se posvećuje božanskoj ljubavi, a kroz nju će se darovati tolikoj braći i sestrama u vjeri.

Merzova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji najviše je bila povezana s Gospom Lurdskom. Hodočastio je u Lurd još kao student iz Pariza. Taj će posjet Lurdu na njega ostaviti dubok dojam i bit će jedan od momenata koji su ga potpuno učvrstili u istinitost katoličke vjere pa će se od tada, kako sam piše, “sav njegov život kretati oko Krista Gospodina”. O tome što je za nj značio Lurd pisao je svojemu prijatelju ing. Draganu Maroševiću iz čega se također vidi kako je i sam prolazio kroz period sumnja u svojemu rastu u vjeri. Piše iz Pariza 1920. g.:

“Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je od sada drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvome fantomu moje mašte?! Molio sam dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni moment.”

Pariz, sv. Luka, dr. med., 18. X. 1921. – (24 g. i 10 mj.)

Pismo prijatelju Draganu Maroševiću – Susret s nadnaravnim svijetom

Ivan piše 18. listopada svome bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću s kojim je zajedno studirao u Beču. Premda su prošla već dva i po mjeseca od njegova hodočašća u Lurd, još uvijek su dojmovi veoma duboki, pogotovo pod vidom susreta s nadnaravnim svijetom.

Dragi Dragane,

Obradovao si me Tvojim brzim odgovorom. (…) Osobito mi je žao što Ti ne pisah iz Lurda tako da će biti sada prilično teško reproducirati svoje dojmove.

Jamačno se sjećaš onih scena iz Evanđelja kad je naš Spasitelj utjerao vraga u krmke, koji su poletjeli u jezero i utopili se. Ljudi se prepadoše i zamoliše Isusa da ode iz njihova kraja. Isto je ljude obuzeo strah kada je naš Gospodin izliječio jedinca. Taj fenomen kao da se uvijek pokazuje kada nadnaravna Sila stupa u krepost. (Na fronti se to često događa!)

Isto u Lurdu; samo te tamo ponajprije obuzme osjećaj da je tamo “Ona”, Majka Božja koja je veća i moćnija i ljepša i mirisavija i jača nego li svi oni pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati taj osjećaj da ona tamo jest. (…) Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje: Ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga – zamisli si Boga. (…) Dakle pred Tobom je Ona – to je jedan realan osjećaj kojega se ne može otresti, a tisuće vjernika, po noći svaki s upaljenom svijećom u ruci ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Maria. Svaka svijeća koja trepti to je jedna duša koja će danas, sutra ili za koju godinu k Njoj. (Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli, jer zaista tamo ima neki “predokus” Neba). – To je poetski dio.

Po danu stotine (više) bolesnika leži na nosilima, svijet raskriljenih ruku glasno moli krunicu, a Isus u Presv. Sakramentu ide od bolesnika do bolesnika, naginje se svakome posebice i blagoslivlje ga. Međutim jedan svećenik glasno viče: Gospodine, mi te ljubimo, Gospodine, mi ti se klanjamo, daj da progledam itd. Katkada netko povikne: “Ozdravio sam”…

Ja sam stigao dva dana nakon čuda i otputovao isto nekoliko dana prije novih čudesa. Ove godine je vrlo mnogo ljudi ozdravilo. U toj te atmosferi strah često obuzme kao one ljude iz Evanđelja. Da, u Lurdu sam naučio što je Krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj, da li se ja molim kakvome fantomu moje mašte!? Molio sam, dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od Katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle, Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni moment…

Sebe spominjem jer držim da je cijeli naš Pokret – a ja sam čedo toga pokreta, u vjerskom pogledu vrlo racionalističan. Za svaku najsitniju stvar treba im apologija da ih uvjeriš. Ne postoji onaj kontakt od srca k srcu i s Bl. Djevicom Marijom, ona slijepa djetinja ljubav koja vjeruje, a ne traži hiljadu argumenata za tu vjeru. Što Ti pišem, to je samo nabačeno, ali znam da rado meditiraš. Držim da ćeš ono što sam izostavio sam nadopuniti. Nijesi li i ti malo racionalističan? Čedo našega Pokreta?! Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo te su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističnim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da Ti trpiš za naš Pokret? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za Pokret? Katolicizam se neće u nas širiti ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš Pokret je stvorio do sad samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za Katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu – i vidim u našemu Pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života; trpjeti za druge. Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga je nositi. Svakako se moraš svim silama i nadalje moliti Bl. Djevici Mariji (po mogućnosti promeditiraj dnevno cijelo krunicu). Kod žalosnog otajstva »koji je za nas teški križ nosio« možeš promotriti cijeli Križni put i moraš joj nešto obećati: npr. da ćeš kroz cijeli život jednom dnevno izmoliti krunicu ili što drugo. U obećanju je glavno da ono bude jedna stvarna obveza da ćeš do konca života ostati u Njenoj službi. Možda Ona to upravo od Tebe traži jer misli da bi ti mogao postati kroz kraće vrijeme nehajan, a ovakva obveza poput kakve regule disciplinira čovjeka u vjerskome životu. To je moje mišljenje. Ne znam jesam li pravo pogodio Tvoje duševno stanje, ali držim da je redovita i konzekventna meditacija jedino sredstvo da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu i da se radosno iz dana u dan (budućnost to nije ništa spram vječnosti!) s Kristom raduje ili s Njime trpi. (…)

Tebe voli i za Te se Bogu moli

Tvoj Ivica

Došavši u Zagreb Ivan će postati velik širitelj pobožnosti prema Gospi Lurdskoj, ali i branitelj Lurda. Napisao je nekoliko članaka o Lurdu i jednu brošuru. Napose se ističe njegova stručna kritika Zolina romana Lurd, u kojoj je ozbiljno upozorio javnost na Zoline falsifikate i njegova iskrivljivanja objektivnih činjenica koje su povezane s Lurdom. Ivan je održavao brojna predavanja o Lurdu u Zagrebu i po Hrvatskoj. Lurd i sve ono što je s njime bilo povezano, ukazanja i čudesna ozdravljenja, Merza zanima najprije pod apologetskim vidom, ukoliko je sve to snažna obrana i dokaz za istinitost katoličke vjere. Pod tim vidom Ivan će najviše propagirati Lurd i pobožnost Gospi Lurdskoj. Dirljivi su njegovi opisi lurdskih svečanosti, procesija, čudesnih ozdravljenja. Zanosnim riječima opisuje te vidljive manifestacije vjere koje čovjeku približuju nadnaravne stvarnosti. Osim štovanja Gospe Lurdske, čiji je kip imao u kutu svoje sobe pred kojim je uvijek gorjelo malo svjetlo, Ivan je rado pohađao i druga Gospina svetišta u blizini Zagreba: Kamenita vrata, Remete, Mariju Bistricu. O Mariji Bistrici napisao je i jedan zanimljiv članak u kojemu iznosi sugestije kako bi bistričko svetište trebalo biti uređeno da potpuno zadovolji duhovne i umjetničke potrebe hodočasnika.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sabrana djela” (2. i 4.) Ivana Merza. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.