Danas ćemo ovih nekoliko misli okrstiti sa “bijeli Golub”. Zašto? Jer se Duh Sveti prvi put ukazao u slici bijeloga goluba. To je bilo kod krštenja Kristova, onda, kad još nitko ni naslutio nije da osim Oca Stvoritelja i Mesije koji mora izbaviti ljudski rod, postoji još i treća božanska osoba.

I on, još sasvim nepoznat, stao je u obliku goluba nad Kristovu glavu da potvrdi njegovo božansko poslanje i da objavi svoje božansko biće. Ali bijeli Golub bio je neprepoznat i trebat će još jako mnogo da ga i najbliži Kristovi učenici upoznaju i zavole.

Zašto se Duh Sveti ukazao upravo u obliku goluba? Zašto se sakrio u oblik te dobroćudne i mile ptice? Zašto se pokazao upravo u bijeloj boji?

Jer je Duh Sveti sama milina, sama slatkoća, sama blagost. On je, rekli smo, spoj Očeve i Sinovljeve ljubavi. On je ljubav sama.

A ljubav, prava ljubav, mila je i slatka i blaga. Prava, mirna, staložena ljubav uvijek je takva i na zemlji i među ljudima.

A kako su ta svojstva njezina tek divna na ljubavi koja je Duh Sveti. Jer to u konačnom i nisu svojstva, već sadržaj, bit ljubavi koja je Bog sam.

Golub je tih. I Duh Sveti se tiho i nečujno šulja u dušu.

Golub je miran. I Duh Sveti redovito nastupa mirno, jer je mir sam.

Golub je blag. I Duh Sveti je neizreciva dobrota i blagost.

Golub je mio. I Lice Duha Svetoga je neiskazana milina.

Golub je sladak. I Duh Sveti je sama slatkoća i ljupkost.

A od svih vrsti golubova, velikih i manjih, kitnjastih i glatkih, gradskih i poljskih, najljepši je ipak bijeli golub. Najljepši, najnježniji, najslađi. Takav je golub i Duh Sveti. Jer ne može nitko biti ljepši od Božje ljepote. I ne može nitko biti nježniji od Božjega srca. I ne može ništa biti slađe od Božje ljubavi.

Duh Sveti — bijeli Golub! Koliko smo puta gledali njegovu priliku u našim crkvama. Na oltarima uz Očev i Sinov lik. Na našim propovjedaonicama. Na ispovjedaonicama. A koliko smo ga puta gledali u dušama: u svojoj duši i u dušama drugih.

Jer on nije zadovoljan s drvenim ili kamenim oltarima. On traži oltar ljudskih duša.

Njemu nisu dosta ispovjedaonice ili propovjedaonice na koje ga je smjestila umjetnička ili majstorska ruka. On hoće ljudska srca da u njima kraljuje i vlada. On hoće u njima stalno prebivalište, stalan stan.

Pa kako je ulazio u naše duše? Zar nije njegov ulaz bio sličan ulazu bijeloga goluba? Pitomog, blagog, mirnog bijelog goluba. I mi smo odmah postali i mirni i pitomi. Ako smo bili uzrujani, naša se uzrujanost smirila.

Ako smo bili u afektu srdžbe, ona se brzo stišala. Ako smo bili nestrpljivi, nestrpljivost je za čas nestala. Ako smo bili žalosni, žalost se naglo raspršila.

Ali tako nije bilo samo onda kada je bijeli Golub prvi put ili ponovno ulazio u naše duše. Tako je bilo svaki put kad smo po sakramentima primali novu bujicu njegovih milosti ili kad smo bili sasvim svjesni daje bijeli Golub u nama.

On je u nama dok smo u stanju milosti iako mi na nj zaboravimo, ako u slušanju njegovih glasova nismo baš sasvim budni.

A kakav je tek sjaj njegove prisutnosti kad mislimo na nj, kad pratimo njegove pokrete u sebi, kad budno slušamo njegove glasove!

Što je on sve u nama učinio! Koliko jaruga zatrpao! Kolike klance prokopao! Kolike bregove snizio! Kolike putove očistio! Kolike guštike uklonio! Kolike krive izrasline izrezao! A koliko dobra posijao!

Sve što je u nama dobro i plemenito, sve je od bijelog Goluba. Dar njegove dobrote! Plod njegove miline! Treptaj njegovih krila!

Kako bismo bili sasvim drugačiji kada bismo uvijek mislili da je on – bijeli Golub u nama. Kako bi sva hrapavost naša iščezla! Sve slabosti naše nestale! Svi se nesavršeni pokreti naše naravi oplemenili.

Bijeli Golube, Duše Sveti, uđi u duše naše!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković “Dođi, Duše radosti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno