Izraelova je Pasha bila i jest blagdan obitelji. Nije bio slavljen u hramu, nego u kući. Kuća se već u izvornoj povijesti Knjige Izlaska (12,1-14) pojavljuje kao prostor spasenja i utočišta u onoj tamnoj noći kojom korača anđeo smrti. Egipatska je noć bila slika za sile smrti, razaranja, kaosa, koje stalno nahrupljuju iz dubine svijeta i čovjeka, uništavaju dobrotu stvorenja, uvijek s prijetnjom da svijet pretvore u nenastanjivu divlju pustaru. U ovakvoj situaciji kuća štiti, obitelj štiti, drukčije rečeno: svijet treba neprekidno braniti od kaosa, stvorenje treba uvijek iznova štititi i stvarati. U kalendaru nomada, od kojih je Izrael preuzeo blagdan Pashe, Pasha je bila prvi dan nove godine, dakle dan u koji je iznova trebalo utemeljiti sve stvoreno i obraniti ga od ništavila koje se ustremljuje na nj. Kuća, obitelj, jest bedem života, mjesto gdje je zaštićenost, “šalom”, mir zajedništva koji omogućuje život i svijet drži na okupu.

I u Isusovo je vrijeme bilo tako da je Pasha, nakon klanja janjaca koje se obavljalo u hramu, slavljena u kućama, u obiteljima. Postojao je propis prema kojemu se u noći Pashe nije smjelo napustiti grad Jeruzalem. Čitav se grad pojavljivao kao prostor spasenja naspram kaotičnoj noći, a njegove zidine kao utvrda koja štiti stvorenje. Izrael je svake godine na blagdan Pashe morao hodočastiti u ovaj grad, da bi u njemu iznova pronašao svoje početke, da bi bio iznova stvoren, da bi ponovno primio svoje spasenje, oslobođenje i utemeljenje. Iza toga se krije sasvim dubok uvid. Narod je tijekom godine u stalnoj opasnosti da upadne ne samo u vanjsku, nego i u nutarnju rastresenost, da izgubi onaj temelj koji ga nosi. Potreban je povratak onomu što je njegov istinski temelj. Pasha je trebala biti ovaj godišnji Izraelov izlazak iz svih pogibelji onoga kaosa koji vreba u svakomu narodu, i povratak onomu što ga nosi i utemeljuje, njegova obrana i novo stvaranje, koje se stalno obnavlja polazeći od njegova ishodišta. I budući da je Izrael znao da nad njim stoji zvijezda izabranja, znao je i to da se njegovo spasenje ili propast odnosi i na čitav svijet, da je u njegovu odbijanju ili vjernosti na kocki bila i sudbina zemlje i stvorenja.

I Isus je slavio Pashu u skladu s ovim propisom: u kući sa svojom obitelji; to jest, s apostolima koji su postali njegova nova obitelj. Time je udovoljavao propisu koji je vrijedio u to vrijeme, prema kojemu su hodočasnici koji su se zapućivali u Jeruzalem mogli osnivati hodočasničke zajednice, takozvane chaburot, koje su u toj noći jedna drugoj bile obitelj, pashalna kuća. Na taj je način Pasha postala i blagdan kršćana. Mi smo njegova chaburah, njegova obitelj, koju je on osnovao od svojih drugova-hodočasnika, od prijatelja koji su s njime išli putem evanđelja kroz zemlju povijesti. Kao njegovi prijatelji-hodočasnici, mi smo njegova kuća; tako je Crkva nova obitelj i novi grad, koji je nama ono što je bio Jeruzalem – ona živa kuća koja odgoni sile kaosa i daje prostor mira, održava stvorenje i održava. Crkva je novi grad kao Isusova obitelj, kao živi Jeruzalem, a njezina je vjera bedem i zid protiv prijetećih sila kaosa koje hoće razoriti svijet. Njezin je zid osiguran krvlju pravoga Janjeta: Isusa Krista, to jest ljubavlju koja ide do kraja i koja nema kraja. Ova je ljubav istinska moć protiv svakoga kaosa, ona je stvaralačka moć koja uvijek iznova utemeljuje svijet, koja nanovo utemeljuje narode i obitelji, i time nama daje “šalom”, prostor mira u kojemu možemo živjeti jedni s drugima i jedni za druge. Mislim da postoje mnogi razlozi zbog kojih bi ove povezanosti trebalo iznova promisliti upravo u ovome času i dopustiti da nas oslove svojim pitanjima i zahtjevima. Mi danas iskušavamo, na dohvatljiv način, moć kaosa; zamjećujemo kako se usred napredna društva, koje misli da sve zna i sve može, podižu iskonske sile kaosa i obrušavaju upravo na ono što ono naziva svojim napretkom. Vidimo kako jedan narod, obdaren blagostanjem, tehničkim umijećem i znanstvenim ovladavanjem svijetom, može biti uništen iznutra, kako stvorenje može biti ugroženo silama kaosa koje vrebaju na dnu ljudskoga srca. Iskušavamo kako novac, tehnika i organizacijske sposobnosti sami po sebi ne mogu odagnati ovaj kaos. To može samo stvarni zid koji nam je dao Gospodin, samo nova obitelj koju je za nas stvorio. I mislim da zbog toga ovaj blagdan Pashe, koji je od nomada preko Izraela došao do nas zahvaljujući Kristu, u najdubljemu smislu ima i eminentno političko značenje. Kao narodu, ovdje u Europi, ponovno nam je potreban povratak našim duhovnim temeljima, ako se ne želimo izgubiti u samouništenju.

Ovaj bi blagdan i danas trebao biti blagdan obitelji, koja je istinski obrambeni zid stvorenja i ljudskosti. Pasha je hitan poziv svima nama da ponovno počnemo shvaćati i štititi obitelj kao živu kuću, u kojoj raste ljudskost, koja odgoni kaos i ništavilo. No, moramo dodati i to da obitelj može biti prostor ove ljudskosti i zaštita stvorenja samo ako sama stoji pod znakom janjeta, ako je zaštićena moću vjere koja priziva ljubav Isusa Krista. Pojedinačna obitelj ne može opstati, raspada se, ako ne nađe utočište u većoj obitelji koja joj daje postojanost i sigurnost. Stoga bi to morala biti noć u kojoj ćemo ponovno ići ovim dvama putovima, u kojoj ćemo poći putem prema novome gradu, novoj obitelji – Crkvi, i ponovno se u nju neopozivo upisati kao u istinski zavičaj srca. To mora biti i noć u kojoj ćemo od ove nove Kristove obitelji naučiti poznavati i ljudsku obitelj, a u njoj i ljudskost općenito, koja nas nosi i koja nas štiti.

Treba napomenuti još nešto. Izrael je ovaj blagdan preuzeo iz kulta i kulture nomada. Ondje je on bio svetkovanje proljeća, kada su se ponovno selili sa svojim stadima. Zbog toga su najprije oko svojih šatora pravili krugove od janjeće krvi. To je trebala biti gesta obrane od sila smrti s kojima su se tako često susretali u nepoznatu svijetu pustinje. Iz ovoga izvorišta dolazi i to da se u Izraelu ovaj dan provodio u hodočasničkoj odjeći, u stavu polaska na put, s hranom nomada: janjetom, gorkim zeljem (koji su zamjenjivali sol) i beskvasnim kruhom. Izrael je, dakle, iz ovoga nomadskog razdoblja preuzeo ove temeljne elemente i uvrstio ih u svoje blagdanske običaje; stoga se u dan Pashe mogao stalno sjećati vremena kada je bio narod bez kuće, narod na putu i bez zavičaja. Ovaj mu je blagdan uvijek iznova govorio: premda sada imamo kuću, i dalje smo putnici; kao ljudi u konačnici nikada nismo kod kuće, u konačnici nam ništa ne pripada, uvijek smo na putu. Ali upravo zbog toga što nam u konačnici ništa ne pripada, sve nam pripada kada ga uzajamno dijelimo i kada pripadamo jedni drugima. Stara je Crkva riječ “Pasha” prevodila s “prijelaz”, izričući time put Isusa Krista kroz područje smrti u novi život uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasnički blagdan; i nama ona kaže: samo smo gosti na zemlji, svi smo Božji gosti. Samo smo gosti na zemlji: Gospodin, koji je sam bio gost i putnik, poziva nas na otvorenost prema svima koji su u ovome svijetu bez zavičaja, poziva nas na otvorenost prema svima koji trpe, koji su zaboravljeni, zatvoreni i progonjeni: u svima njima je on. U Izraelovu zakonu su propisi za narod, koji je sada postao posjednik zemlje koju nastanjuje, popraćeni propisima koji nalažu da se štiti beskućnike, goste i putnike. Izraelu se stalno doziva u pamet: “Sjeti se da si i sam bio putnik i hodočasnik!” Mi smo putnici i hodočasnici. Tako bismo trebali shvaćati zemlju, svoj život, i u skladu s time ophoditi se jedni prema drugima. Samo smo gosti na zemlji – to nas podsjeća i na najveće hodočašće, na to da zemlja nije ono zadnje, da idemo prema novome svijetu i da ni stvari ove zemlje nisu ono zadnje i odlučujuće. Jedva se još usuđujemo to reći, jer nam se predbacuje da se kršćani zbog toga više ne brinu za zemaljske stvari, da su propustili izgraditi novi grad u ovome svijetu jer su uvijek imali utočište u nečemu drugomu. No, to nije istina. Tko se čvrsto priljubljuje uz ovaj svijet, komu je zemlja jedino nebo, zemlju pretvara u pakao, jer od nje čini ono što ona ne može biti. U njoj želi imati ono zadnje i time postavlja zahtjev koji se okreće protiv njega samoga, protiv istine i protiv drugoga. Ne, upravo zbog toga što znamo da smo putnici, postajemo slobodni od krajnje pohlepe za posjedovanjem, postajemo slobodni jedni za druge. Upravo je tada na nas stavljena odgovornost da zemlju oblikujemo tako da je jednom mognemo položiti u Božje ruke. Stoga ova noć prijelaza, koja nas podsjeća na Isusov zadnji put, treba za nas postati stalan poziv da razmišljamo i o svome zadnjem putu, da ne zaboravimo da ćemo jednom morati ostaviti sve što posjedujemo. Na kraju ne će biti važno što imamo, nego samo ono što jesmo. Na kraju ćemo morati položiti račun o tomu jesmo li u ovome svijetu, polazeći od vjere, bili jedni prema drugima ljudi koji daruju mir, zavičaj i obitelj, novi grad.

Pasha se slavila u kući. I Isus je tako činio. No on je nakon gozbe ustao i izišao van, prelazi granicu zakona prelazeći granicu potoka Cedrona, granicu Jeruzalema. Izišao je van u noć. Nije se uplašio kaosa, nije se skrivao i prikrivao pred njim, nego je ušao u nj sve do njegova najdubljega dna, do čeljusti smrti: “sišao u carstvo smrti” — kako molimo. Izišao je van i time se hoće reći: budući da je zid Crkve vjera i ljubav Isusa Krista, Crkva nije bunker ili zatvorena tvrđava, nego otvoren grad. Vjerovati uvijek znači: izlaziti van zajedno s Isusom Kristom, ne bojati se kaosa, jer je Isus uvijek jači. On je izišao van i mi idemo za njim onda kada činimo isto što i on. Vjerovati znači izlaziti izvan zidina i usred kaotičnoga svijeta, snagom Isusa Krista, graditi prostore vjere i prostore ljubavi. Gospodin je izišao van – to je znak njegove jakosti. Sišao je u noć Getsemanija, u noć križa i groba. Kao jači suprotstavio se jakome – smrti (Lk 11,21-23). Božja ljubav – njegova snaga – jača je od sila uništenja. Stoga je upravo u ovomu izlaženju van, na putu muke, na kojemu Isus prelazi granicu zida koji štiti grad, prisutna gesta njegove pobjede; već se u tajni Getsemanija krije misterij uskrsne radosti. Isus je “jači”. Više nema nikakve moći koja bi mu se mogla oduprijeti, ni mjesta gdje ne bi bio prisutan. On nas poziva da s njime idemo njegovim putem, jer gdje su vjera i ljubav, tu je on, tu je moć mira, koja nadvladava ništa vilo i smrt.

Na svršetku liturgije Velikoga četvrtka oponašat ćemo Isusov put. Iznijet ćemo Presveto iz katedrale u kapelu njegove osamljenosti i njegova smrtnoga straha. Slijedimo ga u času njegove napuštenosti, da ona više ne bude napuštenost. Ovaj put Velikoga četvrtka ne smije ostati samo liturgijska gesta. Mora nam postati zadaća da uvijek iznova ulazimo u Isusovu osamljenost, da njega zaboravljena i izrugana uvijek tražimo ondje gdje je osamljen, da budemo s njime ondje gdje ga ljudi ne žele upoznati. Želimo zamoliti Gospodina da upali svoje svjetlo u svim tminama ovoga svijeta, da ga i nama pokaže u časovima osamljenosti i tame. Želimo ga zamoliti da bude s nama usred noći ovoga svijeta i da po nama podigne novi grad, prostor svoga mira, novo stvorenje. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. “Gledati Probodenoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.