Mistika, isto kao i psihologija, slažu se da pogled unutra, u nutrinu, čini prijelomnu i oslobađajuću promjenu u čovjeku, promjenu koja ozdravlja i pročišćava. Ulazak u samoga sebe može nas „malo“ protresti jer, naglo otkrijemo da nismo onakvi kakvi bismo željeli biti, prvenstveno u očima drugih! Može se odjednom pokazati da naša skromnost uopće nije vrsta pokore, nego strah od gubitka, te da u biti označava distancu koja nas dijeli od istinskog zajedništva s ljudima, a samim time postaje i skrivana oholost koja se boji poraza i gubitka. Pokora i skromnost koju glumimo ponekad je samo krhki sistem osiguranja koji uporno njegujemo. Pogled u nutrinu može nas iznenaditi jer naglo uvidimo i spoznamo stvari koje će izgledati ne baš najsjajnije u svjetlu istine pa postaju otkrićem koje nas jako posramljuje.

Kada sam imao dvanaest ili trinaest godina, moja majka je bila u bolnici. Nakon nekoliko dana sam je posjetio. Jako se obradovala, no, ja sam čekao samo onaj trenutak kad će mi zahvaliti na posjeti. Uopće nisam slušao ono što je govorila o svojoj bolesti, boli i trpljenju. Meni je to bilo dosadno i samo sam se pretvarao da suosjećam s njom. Čekao sam zapravo da izvadi novčanik i da mi dā dvadeset zlota, jer sam si jako želio kupiti jednu knjigu. Njezina radost zbog moje posjete meni uopće nije bila važna, nije mi bilo važno ni to što je trpjela. Išao sam tamo jer mi je samo knjiga bila važna. Bila je to čista računica, iako sam još bio dijete. Sada, kada sam odrastao muškarac, s velikom mukom se sjećam ove posjete svojoj majci. Sramim se svoje dječje „motivacije“. No, ipak, zahvaljujući upravo tome što sam se toga sjetio i sada pišem o tome događaju, doživljavam ozdravljenje i oprost. Bio sam još dijete, i makar je ovo ponašanje bilo bezdušno, moram u srcu oprostiti samome sebi takvu djetinjariju. Zrelost također znači odvažna sjećanja na naša nezrela ponašanja i postupke. No, događaju li se takvi, ne baš hvale vrijedni postupci, samo djeci? Jedna žena, koju sam ispovijedao i bio joj duhovnik, razboljela se i trebala je završiti u bolnici. Molio sam da to izbjegne. Uskoro sam dobio prosvjetljenje i shvatio koji su bili pravi motivi moje molitve. Vidio sam je kao ribu ispod površine vode. Došlo je do moje svijesti, da ne molim za njeno zdravlje samo zato što bih želio da ozdravi, nego to činim prvenstveno radi svog komoditeta. Da se ona kojim slučajem našla u bolnici i boravila tamo duže vrijeme, možda čak i umrla, ne bih imao dovoljno hrabrosti stati pokraj njena kreveta i gledati njeno trpljenje. Bojao sam se briga i problema koji bi mogli biti vezani uz njenu bolest. Bojao sam se da na vidjelo iziđu moj egoizam i pomanjkanje vjernosti u boravku uz nekoga tko pati. Nisam bio toliko odvažan, da vidim u sebi kako sam u stvari sposoban samo za bijeg i da bih je ostavio samu na bolničkoj postelji, bez da je ijedanput posjetim. Takvo svjetlo otkriva egoizam, oslobađa nas „uvjerenja“ da u našim žilama teče plemenita krv. Pomaže nam da spoznamo kako se u duhovnom području još uvijek pokazujemo kao nezrelo dijete i nalaže nam odvažno prihvatiti sebe kao običnog egocentrika i egoista. Često se iza plemenitih i herojskih maštanja, koje s takvim marom njegujemo u sebi o sebi, skrivaju jedino stvarno žalosni i ponižavajući motivi, koji nas posramljuju i od kojih zapravo želimo imati nekakvu korist. Netko možda misli o sebi da je skroman i da se zna podložiti. Može se jako iznenaditi i doživjeti pravi potres kada uvidi da se iza toga možda skriva prijezir prema drugim ljudima ili strah da ne ispadnemo smiješni.

Radeći u službi odgajatelja stekao sam određeno iskustvo i više ne „nasjedam“ tako lako nečijoj mirnoći i skromnosti. Nasuprot tome, netko tvrdi da je ambiciozan i ponosi se time da je u životu nešto postigao, dok se istovremeno, iza ovih veličanstvenih samohvalospjeva skriva destruktivna čežnja odmazde zbog nekoliko dvojki u osnovnoj školi. Susreo sam ženu koja je postala profesorica na fakultetu samo zato da bi mogla na ispitima ponižavati zgodne muškarce jer ju je u mladosti ostavio njezin voljeni. Usprkos svemu, ili baš zbog svega rečenog, poznavanje istine o sebi donosi vidljivu korist, čak i onda kada se prisjećamo ponižavajućih ranjavanja iz djetinjstva ili mladosti.

Kada sam imao osamnaest godina, išao sam, kao i moji vršnjaci u diskoteke koje su tada bile prilično popularne. Poslije jedne takve večeri pratio sam djevojku kući. Odjednom su se, odnekud, pojavila dva agresivna mladića s očitom namjerom da me „iscipelare“. Pobjegao sam, ostavivši prestrašenu djevojku samu nasred ulice. Njoj nisu učinili ništa. Tek prije nekoliko godina, Duh Sveti me u molitvi podsjetio na tu situaciju koje sam se sramio i nisam je se više želio sjetiti.

Evo dokaza mog kukavičluka – duboko gurnutog u podsvijest. Doživljavam poniženja zbog svih onih loših događaja u svome životu, a najviše zbog toga što u stvari nikoga u životi nisam volio, samo sam govorio da volim, ili izgovarao to glasno, kako bih sam čuo zvuk tih riječi. Gledajući film Stevena Spielberga Umjetna inteligencija, koji vjerojatno govori i o nečemu višem nego samo o odgovornosti osjećaja, taknule su me riječi upućene robotu Davidu, koje su otkrile egocentričnu ljubav njegove „majke“: „Ona te nije voljela, nego je voljela to što si joj davao.“ Buljeći u ekran, očima staklenim od suza, osjećao sam kako ove riječi optužuju – mene. Znao sam što znači iskorištavati nečije osjećaje. Znao sam što znači iznuđivati od drugih ljubav prema sebi. Manipulirao sam i podređivao sebi, činio ovisnim… ali ljubav je potpuno nešto drugo i nije slična onome što samo zovemo ljubavlju.

Dok nismo svjesni što skrivamo, postajemo slijepi kako izvana, tako i prema onome što se skriva unutar nas samih. Ništa ne možemo učiniti! Dakako – bojimo se „skinuti masku“, bojimo se odustati od maske, od bijelih mrlja koje nas zasljepljuju. Ali – na toj masci nema zjenica! (usp. Zah 2, 2). Imamo potpuno nefleksibilna uvjerenja o sebi i s velikim poteškoćama odlučujemo prekinuti s glumom. Netko trpi jer je usamljen ali istovremeno je zatvoren u sebi i glumi kao da je to neovisnost iako je, zapravo, začahuren kao Levi u carinarnici. Čezne za odnosima s drugim ljudima ali se boji učiniti iskorak prema drugima jer to boli i morao bi priznati da uopće nije tako neovisan, nego samo preplašen!

Svaki pokušaj gledanja u sebe rađa strah koji je samo refleks samoobrane našega licemjerja. Ukoliko želimo biti slobodni i želimo progledati, važno je zagledati se u svoju nutrinu, stati u istini i odvažno odgovoriti sebi na pitanje: kakav sam ja to čovjek? Pred tim (is)korakom zaustavlja nas prirodni otpor našega ponosa kojemu se može pridružiti i smrtni, egzistencijalni strah. To je umiranje – vidjeti sebe potpuno u naličju onoga što zovemo običnim jezikom: prevrtljivost, licemjerje, često duboko skriveno u nama i spremno za skok čim se pojavi prva moguća prilika. „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, varajući sami sebe. Jer ako tko sluša riječ, a ne vrši je, on je kao čovjek koji gleda naravno svoje lice u ogledalu. On se je ogledao pa otišao i odmah je zaboravio kakav je“ (Jak 1,22-24). Otpor izrasta iz volje i potrebe da se zadrži status quo. No, kada već shvatiš da je neophodno da pogledaš u svoju savjest i vidiš istinu – znaš da je to zadnji trenutak da promijeniš nešto u svome životu.

Taj isti otpor osjećali su vjerojatno i mistici kada su pokušavali ući u svoju nutrinu, ali Gospodin ih nije pustio samo gledati, nego je u njima učinio potpunu preobrazbu. U židovskoj mistici, među onima koji su nasljedovali put i djelo Merkave, nalazi se izuzetno djelo pod naslovom Veliki Hekhalot, koje govori o putovanju duše kroz sedam razina neba kako bi stigla do najvišeg prijestolja! Mistik se spremao postići ovaj podvig kroz četrdeset dana, prihvaćajući Ilijin „stav“, skrivanja glave među koljenima, recitirao je molitve, pjesme i himne. U njegovoj duši prostirao se širok put koji vodi kroz anđeoska vrata koja su nadomak Božjem prijestolju! Anđeli su se uporno borili s dušom mistika, braneći mu ulazak u Nebesku Slavu. Asketa se onda služio „propusnicama“: molitvama i tajnim zapisima. Kad su anđeli i demoni to vidjeli, bili su prisiljeni propustiti tog smionog čovjeka. On, putujući sve dublje unutar samoga sebe, stupajući na sljedeću, višu razinu neba, otkrivao je u sebi sve očajniju sliku straha, otpora, ljutnje, ravnodušnosti, iskušenja, laži…

Isti taj motiv, bolje razrađen i prilagođen kršćanskoj duhovnosti, susrećemo kod sv. Terezije, u njezinu djelu pod nazivom Zamak duše. Duša, prolazeći kroz sedam dvorana u kojima susreće pravu sliku svojih duhovnih degeneracija, na kraju dopire do dvorane tišine gdje staje pred Boga. Bog, kojega tamo susreće, ne otkriva se odmah pred njom sve dok se ne sjeti i ne prizna sve svoje zlo: degeneracije i neodgojenosti koje skriva u sebi i za koje je sama zaslužna. Što to konkretno znači za mene? Potrebno je ući u molitvu i pokajanje, dopustiti sebi vratiti se svim zaboravljenim sjećanjima, maknuti sjećanje i istinito pogledati na sebe i na sve motive, odluke, djelovanja i obećanja. Treba promijeniti način ocjene svojih postupaka, izvući na vidjelo strah, agresiju, otpor, egocentrizam i gledati iznad svega toga – Lice Božje. Samo takav napor, rad na samome sebi i na traženju odgovora na svoja pitanja, može donijeti neusporedivo olakšanje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.