Često puta, ogromne količine ljudskog napora koji se iscrpljuje u vjerovanju da će nam Bog dati ono za čime čeznemo, podsjeća me na „vjerovanje“ u svoje vlastite napore. Sjećam se da sam jednom odlučio nacrtati nevjerojatno precizan, idealan portret. Nažalost, nikako mi nije išlo od ruke pa sam stalno počinjao iznova, trudeći se svaki puta da se još više i bolje koncentriram i potrudim. Bio sam sav napet i nervozan jer sam htio odmah postići postavljeni cilj. Molio sam se sve jače što sam više sumnjao u to da ću štogod uspjeti. Molitva se miješala s ljutnjom i sumnjama. Nemojmo vjerovati na silu i nemojmo se protiviti sumnjama. One su tu i uvijek će se pojavljivati, ali nisu toliko bitne jer nije bitna moja vjera u vjeru, nego je bitna moja vjera u to da Bog može sve! Što sam se više živcirao i pokušavao što brže doći do cilja, bio sam neuspješniji. Usprkos sumnjama, pokušavao sam treći, četvrti i svaki idući put i nijedanput mi nije išlo za rukom onako kako sam ja to želio. U kratko vrijeme, pod je bio pokriven neuspjelim (po meni) i nedovršenim slikama, a ja sam bivao sve ljući, i što je najgore, u meni je rastao osjećaj nezadovoljstva i gubitka. U jednom trenutku pokucao je netko na vrata i uhvatio me – kako se činilo, u poslu bez ikakvog izgleda i rezultata. Nisam bio raspoložen za razgovor, ali na moje iznenađenje, ta osoba je podigla s poda jedan od crteža i počela ga stvarno s divljenjem gledati. Zamolila me za tu skicu i vidio sam da je zadovoljna njome. Zainteresiran, odjedanput, zagledao sam se malo bolje u svoje malo djelce i, gle čuda, nakon nekoliko trenutaka i meni se skica počela sviđati. Tada sam shvatio da uloženi napor ne mora uvijek odgovarati vlastitim očekivanjima. Može se pokazati dobar i spasom za nekoga drugoga. Tako bismo trebali biti usmjereni. Tako nam malo treba da odustanemo od idealnih zamisli, grčevitog držanja za svoje vizije. Treba nam više fleksibilnosti u načinu razmišljanja i micanje stereotipa koji su upravo kao smeće u našem umu i u stvarnosti nam ne dopuštaju ostvariti se u onome na čemu radimo.

Ovakav stav nezadovoljstva, kao naš unutarnji stav, koji se odnosi na naše projekcije, a tiče se milosti za koje molimo, može napraviti svaki put veliku štetu. Osobe koje su od Boga nešto tražile, a nisu dobile ono za što su molile, okreću se od Boga jer imaju dojam da im nedostaje vjera koju su trebale imati, ili da ih Bog ne voli onako kako voli druge kojima život prolazi sretno i mirno. Ako stvarno vjerujemo da je Bog sam „odgovoran“ za ishode naših molitava, možemo učiniti ono što je naša obveza a to znači i dalje moliti. Ostalo trebamo prepustiti Bogu!

„Ne mora se dogoditi onako kako diktira naša mašta, ali sigurno će biti onako kako Bog hoće i ono što Bog hoće je uvijek bolje od onoga što hoću ja.“ (Francis MacNutt)

Kada bacaš zrno u zemlju, nelogično i glupo bi bilo svako jutro odgrnuti zemlju i provjeravati koliko je korijen narastao. Treći dan korijen bi uvenuo jer bi bio nezaštićen i potkopan. Nemojmo provjeravati Boga! Kada moliš Boga za neku milost, ne budi slomljen ako se u idućim danima uopće ništa ne mijenja u tvome životu. Ljubav sigurno već leti u tvom smjeru kao komet s neba i vjeruj – točno zna adresu na koju treba stići. Sa svom sigurnošću „past će“ na tebe ali treba strpljivo čekati!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.