EVANĐEOSKI I LAŽNI PUTOVI

Augustyn Pelanowski: Ako se tvoj život urušio poput kule od karata, možda to i nije tako loše…

Činimo mnogo toga kako bismo se osjećali boljima od drugih. To je naše viđenje uspjeha. Pa ipak, nije to evanđeoski put, već opasna laž koja se čini istinom.

Foto: Shutterstock

Uvjeravamo se u brojne laži koje daju privid istine, kako ne bismo vidjeli što se skriva u našoj duši. Kako je, naime, moguće suočiti se s istinom da smo bolesno ljubomorni, osvetoljubivi ili pak prijetvorni? Najlakše je pretvarati se kako smo dobri, mili i otvoreni.

Shvatio sam to na vlastitoj koži. Puno sam puta igrao na kartu izmamiti priznanje. Puno se ljudi skriva čak od samih sebe iza sjajnih perjanica odlika koje si sami uobraze, a pod kojima se skriva zakorio sloj zločestoće ili jednostavno grešnosti. Religija je od stoljeća često bila iskorištavana kao paravan za pokvarene savjesti – Isus je to nazvao kvas farizejski.

Možemo nastojati zatomiti neke stvarnosti, no to ih neće iskorijeniti

Kada se pretvaram da sam produhovljen, odnosno religiozan, mogu zavesti ne samo druge, već i sama sebe. Škrtost je moguće nazvati štedljivošću, rasipnost širokogrudnošću, emocionalnu navezanost prijateljstvom, a taštinu odvažnošću. Moguće je čak i moliti samo zato kako bi se za nas reklo kako smo pobožni. Nekima, pak, polazi za rukom manipulirati opraštanjem kako bi ih se smatralo velikodušnima. Izigravaju žrtve kako bi se drugi osjećali krivima, a onda ih nakon toga obdare velikodušnim oprostom. Drugi se pak posvećuju kako bi druge obvezali na zahvalnost ili radi vlastitog osjećaja plemenitosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moguće se čak toliko udaljiti od svojih istinskih osjećaja i motivacija da ih se uopće više ni ne prepoznaje kao vlastite. Posebno tu mislim na zloću, nemogućnost praštanja, mržnju, uvrijeđenost, žaljenje, stid, poniženje, ali i taštinu, narcizam, egoizam, lakomost. Tko si je od nas u stanju sve to priznati? To što su nam možda nepoznati ti osjećaji ili motivacije ili ih nastojimo zatomiti, ne znači da one ne postoje. Možemo nastojati zatomiti neke stvarnosti, no to ih neće iskorijeniti. Netko će imati osobitu potrebu predstaviti se kao mila, ponizna i neobično simpatična osoba. Zahvaljujući tome zadobit će u društvu određeno priznanje i na njega će se gledati kao na vrlo vrijednu osobu. Sve će biti u redu dok se ne pojavi tkogod drugi tko se služi istom strategijom. Isti tren će doći do eksplozije.

Nekoliko puta u životu bio sam razotkriven. Bila su to prilično šokantna iskustva, ali ih sada iznimno cijenim jer sam spoznao istinu o sebi. Prepoznao sam svoju tendenciju tražiti emocionalnu povlasticu, koristiti određene talente i karizme kako bih izazvao divljenje – jednostavno opčaranost sobom. Osjećao sam se ponižen tim otkrićima i postiđen, no, u najmanju ruku oslobodio sam se zabluda. Nisam ni izbavitelj ni anđeo. Težnja pomoći nevoljnima kako bih se osjećao većim od drugih, velika je kušnja za duhovne osobe i vrlo ju je teško razlikovati od autentičnog posvećenja.

Apostolima su se nad glavama pojavili ognjeni jezici, a ne požar Duha Svetoga

Laž je duboko ukorijenjena u povijest čovječanstva. Susrećem se s ljudima koji strašno trpe i koji uistinu traže Isusovu pomoć, no i one koji vole, primjerice, izigravati
žrtvu. Uvijek se iznova vraćaju na stare rane ili čak izmišljaju nevjerojatne nepravde i nesreće koje su ih tobože snašle kako bi izazvali kod drugih sućut i brigu, možda čak i svojevrsno divljenje. Osjećaju se vredniji jer su mučenici. Preuveličavaju svoje trpljenje kako bi pobudili divljenje i izborili se za poseban tretman.

Drugi, pak, traže duhovnog vođu kako bi od njega učinili satelit njihova kukajućeg ega. No je li to uvijek izraz zdrave brige za svoj duhovni razvoj? Ima i onih koji trče od jednog do drugog svećenika tražeći molitvenu zaštitu. No, je li sigurno navlačiti na sebe oganj Duha Svetoga preko svake mjere? Apostolima su se nad glavama pojavili ognjeni jezici, a ne požar Duha Svetoga – inače bi sagorjeli. Takvim ljudima, nažalost, nije stalo do Isusa, već do toga da ostanu čim dulje u središtu pažnje. I poželjno bi bilo da ovaj duhovni akušer kruži oko njih neprestano s tucetom maramica, spreman satima slušati kruljenja u njihovom produhovljenom želucu.

Nažalost, s vremena na vrijeme, pojavi se netko takav. Jednom mi je jedna osoba napisala u pismu sljedeće: „Bilo bi divno kada biste bili moj duhovni otac. Mogla bih Vam se u svakom trenutku dana u svemu povjeriti, a Vi biste me uvijek razumjeli. Šaljem Vam svoj broj telefona kako bi me mogli svaki dan nazvati…“

Također, prije nekoliko godina, u samostansku sobu za razgovor došla je jedna produhovljena dama koja je priznala kako joj je ambicija imati samo glasovite ispovjednike, jer svoje duhovno blago ne može povjeriti običnom svećeniku. Na sva usta je citirala Malu Tereziju, i to na francuskom. Nabrajala je nazive autora knjiga koje je pročitala u svom duhovnom životu. Imenovala je redom, jednu za drugom, duhovne obnove koje je pohađala u centrima duhovne formacije, pohvalila se nekoliko prijateljstava s vrlo značajnim duhovnim vođama čija su lica često krasila naslovnice cijenjenih časopisa. Sve te riječi djelovale su poput ordena na grudima sovjetskog generala.

S visoka mi je iznijela svoj ideal dajući mi do znanja kako mi čini iznimnu čast. Gledala me je tražeći neki znak zahvalnosti i pokorne obveze. Razmišljao sam kako
bih je mogao „zadiviti“? Dubeći na glavi, priznanjem da nemam nikakvu titulu, zijevanjem ili grickajući nokte? Na koncu, bilo je dovoljno priznanje da apsolutno ne znam nijedan strani jezik. Sigurno je mislila da sam teški primitivac. Kojeg li olakšanja!

Kada se sve tvoje životne snage uruše poput kule od karata, možda to i nije tako loše!

Čak i religija, i sve što ona sa sobom nosi, može biti iskorištena za samohvalu ili kako bi se osjećali boljima nego što u stvarnosti jesmo. No, zar zato postoji religija,
kako bi same sebe ispunili izvanrednim samozadovoljstvom? Kako se dugo mogu pretvarati da sam poput oca Pija ili drugo utjelovljenje Faustine Kowalske? Godinu, dvije, deset?

Vjerojatna nijedna sfera ljudske aktivnosti nije tako izložena prijetvornosti, kao religija. Zablude isparavaju tek onda kada nas stigne nevolja, kada smo stjerani na
marginu, zanemareni, čak omalovažavani.

Postoji jedna zorna pouka o o. Antunu: O. Antun pripovijeda. Jednog dana sjeđasmo u o. Arfata. Dođe onamo djevica i reče: Oče, postila sam čak dvjesto tjedana za
vrijeme kojih sam jela samo šest puta. Upoznala sam Stari i Novi Zavjet. Što mi je još činiti? Starac je upita: Je li ti opomena na čast? Ona odgovori: Ne! Je li ti neuspjeh kao pobjeda, stranac kao obitelj, neimaština kao blago? Ona reče: Ne! Starac joj reče: Dakle, prevarila si samu sebe. Idi, radi, jer uopće nemaš ništa!

Kad me potjeraju s prvog kata bit ću sretan i s pogledom iz prizemlja. Kada sam doživio napuštenost, bez razloga sam bio čovjek bez nade; možda je bio samo slučaj da netko nije znao u meni pobuditi nadu? A možda se, evo, moram zamisliti gdje bih potražio nadu! Kada se sve moje životne snage uruše poput kule od karata, možda to i nije tako loše; možda tako bivam spašen od naivnog pouzdanja u sama sebe; možda je i dobro da je tako, jer sam tada pošteđen naivnog pouzdanja u ovom špilu?

Ne treba se s time pomiriti, niti se žaliti niti se osuđivati. Ne želim time reći da je potrebno psihološko prihvaćanje poraza, već da je potrebno otkriti jednu drugu
pobjedu – oslobođenje od zablude koja se skriva u uvjerenju da je zadovoljstvo postignutim ciljevima koje smo si zadali, cilj našeg života. Oslobođenje od vlastitih maštarija i prijevara. Ne treba sve ići onako kako poželimo. Najbolje je ako naše kršćansko zvanje uopće ne teče prema našim zamislima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Odlasci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. ožujka 2018.

Možda vam se svidi