Krist uskrsnu! Još jednom nam je dano doživjeti ovaj Blagdan nad blagdanima i ovo Slavlje nad slavljima! Još jednom nam je dano da u sebe primimo Radost kojoj nema ravne na ovoj zemlji, da primimo Svjetlost koja se ni s čim usporediti ne može! Da osjetimo, da vidimo, da spoznamo ono što, po riječima Apostolovim, “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2, 9).

Krist uskrsnu! O kako već dugo ovaj svijet pokušava obezvrijediti tu potresnu vijest, obesmisliti taj pozdrav, to radosno klicanje! I ne samo da nam pokušavaju dokazati da Krist nije uskrsnuo, nego da Krist nije ni postojao, da je sve to samo izmišljotina, obmana i podvala. Međutim, sveti apostol Pavao govori: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša” (1 Kor 15, 17). Ako lišimo kršćanstvo te pashalne radosti, ako oduzmemo od kršćanstva Pashu – što će ostati? Zaista, gotovo ništa… Ostat će nekakva mutna uspomena na jednog neobičnog Učitelja, na njegove riječi o ljubavi i poniznosti će ostati samo tužna povijest o još jednom u nizu tragičnih neuspjeha. Ostat će samo cinična misao: što može učiniti ta propovijed ljubavi i bratstva u svijetu u kojem jednako trijumfiraju Pilati i Jude, farizeji i upravitelji, u kojem je sve i svagda sazdano isključivo na sili, isključivo na strahu, isključivo na prinudi? I istinu govoreći, upravo to i žele dokazati od najdavnijih vremena svi neprijatelji Krista i kršćanstva.

Već tada, pod križem, na kojem je On umirao u mukama, stajali su ti neprijatelji i s podsmijehom govorili: “Govorio si da si Sin Božji. Onda siđi s križa i mi ćemo povjerovati u Tebe. Uzdao si se u Boga, neka Ti onda On sada pomogne!” I Krist nije sišao s križa i Bog, očigledno, nije odgovorio na Njegov vapaj: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46). I ako tim vapajem, tim stradanjem, tom smrću završava kršćanstvo, onda je kršćanstvo zaista kraj svih nadanja i svih iluzija ljudskih. Zlo je pobijedilo, konačno i bezuvjetno.

Pred zlom kapituliraju svi: i slabi pokušaji Pilatovi da sačuva pravednost suđenja i ljubav učenika koji su se, ostavivši Krista, razbježali, i samilost i hrabrost sljedbenika… Onda ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti žalosnu logiku koja je već odavno našla svoj izraz u takozvanoj narodnoj mudrosti: “Bolje vrabac u ruci nego golub na grani”, “S kim si, takav si”…

I u svijetu se zakraljila takva neprozirna magla i čovjek više ništa ne želi osim da bilo kako proživi taj kratki život, uz stalne pokušaje da, što je češće to moguće, zaboravi na njegov jad i da pobjegne od njega. I onda ne preostaje ništa drugo osim da se povjeruje očajanju stiha Aleksandra Blocha:

“Budite zadovoljni životom svojim,
Tišim od vode i nižim od trave!
O, djeco, kad biste samo znali,
studen i tminu budućih dana.

Ali, evo, dolazi pashalna noć! Noć u kojoj nema nikakve lažne svjetlosti, kada je sve potisnuto u tamu i kada sve, čini se, odgovara onom mraku koji kraljuje na zemlji. I to se ponavlja svake godine, tijekom dvije tisuće godina, svaki put kada se sabiremo [u pashalnu noć] u hramu Božjem. I u hramu je, također, mračno. Na sredini hrama stoji grob s mrtvim Stradalnikom. I čuje se tiho pjevanje žalosnih pogrebnih pjesama. Nitko nam ništa ne govori i ne objašnjava: nema nikakve propagande, nema gromkih riječi, nema utjehe. Ali, mi i ne očekujemo nikakve ljudske riječi i dokaze, jer oni ionako nikada i ništa nisu dokazali. I izlazimo iz hrama sa svijećama u rukama. Kako je samo slaba, kako je treperava ta svjetlost! I kako je malo svjetlosti u tom, u tamu pogruženom, svijetu!

Ophodimo tri puta oko hrama i dolazimo do zatvorenih dveri. Isto tako su, jednom u davnini, žene mironositeljice došle do groba i pitale se: “Tko će nam odvaliti kamen s vrata grobnih?”, jer taj kamen “bijaše veoma velik”.

I pred nama danas stoji isti taj “kamen veliki veoma” – kamen nevjere, kamen “ovoga svijeta” koji ni u što ne vjeruje, koji živi od danas do sutra, svijeta u kojemu trijumfiraju samo nasilje i strah.

Kamen je navaljen na dveri, dveri su zatvorene i vjetar pokušava ugasiti treperave plamičke svijeća… Što mi uopće možemo protiv tog svemirskog mraka, svemirske pustoši, mi, malena zajednica ljudi koje nitko ne priznaje, nad čijom vjerom se ovaj svijet izruguje i podsmijeva?

Tko je doživio taj trenutak šutnje, sumnje i malovjerja, tu, pred zatvorenim dverima, pred tim vječnim kamenom, taj zna o čemu govorim. I, gle, glas staroga svećenika izgovara samo dvije riječi, iste riječi: “Krist uskrsnu!”

Samo dvije riječi! Ni objašnjenje, ni dokaz! Taj glas samo priopćuje i objavljuje: “Krist uskrsnu!” I zbiva se čudo, isto čudo, uvijek isto čudo! I čuje se radosni odgovor: “Doista uskrsnu!” I duša prima te dvije riječi i srce prima te dvije riječi i ono što je najdublje i najistinitije u nama prima te dvije riječi. I, gle, odstupaju od nas i ta noć i ta šutnja i dveri hrama se otvaraju i mi stupamo u slavljenje Pashe i spoznajemo spoznanjem nesumnjivim i neosporivim da se još jedanput, na naše oči, izvršila pobjeda. Pobjeda nad zlom, pobjeda nad tamom, pobjeda nad mržnjom, pobjeda nad strahom, pobjeda nad smrću.

” Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Uskrsnu Krist i život živi…”

Obmana, samoobmana, izmišljotina, legenda, psihoza? No, mogu li obmana i psihoza trajati dvije tisuće godina? Nije li čovjek suviše slab i ništavan da bi te dvije riječi mogle svagda iznova svečano odjekivati u njemu nad svom tom lavinom objašnjenja i napada na Krista i kršćanstvo, koja se survava na njega i zatrpava ga stoljećima?

“Krist uskrsnu!” – dvije riječi protiv kojih ovaj svijet mora mobilizirati sve raspoložive snage, da bi one bile suzbijene… I mi nemamo ničega drugog čime bismo se mogli suprotstaviti svoj toj zloći osim te pashalne radosti. Mi ništa ne možemo dokazati, niti objasniti – niti možemo, niti hoćemo. Ali, ako na zemlji postoji ikakav dokaz, onda je to upravo ova pashalna noć, pashalna radost, pashalna svjetlost.

“Krist uskrsnu od mrtvih,
smrću satre smrt,
onima u grobovima život darova.”

“Ne boj se, stado malo!
Krist uskrsnu!
Ne boj se, stado malo!”

Jer danas u crkvi pjevamo:

“Uskrsnuća je dan, prosvijetlimo se ljudi
i jedni druge zagrlimo i recimo: Braćo!”

Ne boj se, stado malo! Jer danas se objavljuje pobjeda svima slabima, svima malovjernima, svima onima koji su postili i koji nisu postili, koji su iščekivali i koji nisu iščekivali, koji su željeli tu pobjedu i koji je nisu čekali.

Svima su otvorene dveri, na sve se izlijeva ova svjetlost i ova radost: Krist uskrsnu!

Izvor: Pouke.org | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.