Poslije vjere i vjernosti, koja je konkretni izraz vjere, postoji još jedan bitni unutarnji stav kojega se trebaju držati svi koji žele ustrajati u molitvi. To je čistoća nakane. Isus nam je rekao: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Mt 5,8) Evanđelje nas uči da imati čisto srce ne znači biti bez grijeha. Čisto srce nema onaj tko sebi nikada nema ništa za predbaciti, nego onaj koga u svemu što čini vodi iskrena nakana da sebe zaboravi da bi bio Bogu ugodan. Čisto srce ima čovjek koji ne živi za sebe, nego za Boga. Za onoga tko želi ući u unutarnju molitvu, to je stav bez kojega se ne može. Ne molimo zato da bismo u molitvi našli sebe, ne molimo zato da bismo ugodili sebi, nego da bismo ugodili Bogu. Ako nije tako, nećemo moći ustrajati u molitvi. Tko traži sebe i svoje zadovoljstvo, odustat će od molitve čim ona postane teška i suha, čim mu prestane pružati zadovoljstvo i buditi osjećaje koje očekuje. Istinska je ljubav čista, u smislu da ne traži svoj interes, nego joj je jedini cilj radost ljubljene osobe. I tako, cilj unutarnje molitve nije zadovoljstvo ili korist, iako je ta korist neizmjerna. Molimo zato da bismo ugodili Bogu, zato što to Bog od nas traži. Ne molimo zato da bismo obradovali sebe, nego da bismo obradovali Boga.

Čistoća nakane je zahtjevna, ali donosi slobodu i mir. Tko traži samoga sebe, postat će malodušan i zabrinut čim molitva “zapne”. Tko ima čistu ljubav prema Bogu, ne da se uznemiriti. Ako njegova molitva postane naporna, ako u njoj ne nalazi nikakvo zadovoljstvo, od toga neće praviti nikakvu dramu, nego će ga tješiti pomisao da je jedino važno besplatno dati vrijeme Bogu na Njegovu radost!

Možemo reći da je lijepo imati tako čistu ljubav prema Bogu, no tko je za to sposoban? Čistoća nakane koju smo opisali, nužna je, ali se ne može u potpunosti postići na početku duhovnoga života. Od nas se traži samo da potpuno svjesno težimo za čistoćom nakane i da ju primjenjujemo najbolje što možemo onda kad ju treba primijeniti, a to su upravo trenuci suhoće. Svatko tko krene putem duhovnoga života, traži Boga, ali djelomično i samoga sebe. To je jasno, ali to nije problem ako ne prestajemo težiti za što čišćom ljubavlju prema Bogu.

Da bismo raskrinkali jednu zamku kojom se demon služi da bi nas zbunio i slomio, svakako valja reći i sljedeće: demon nam pokazuje koliko je naša ljubav prema Bogu nesavršena i slaba i optužuje nas za veliko sebeljublje samo kako bi nas obeshrabrio.

Nikako se ne dajmo uznemiriti ako imamo dojam da u molitvi još uvijek uvelike tražimo sebe, nego sasvim jednostavno recimo Bogu da ga želimo ljubiti čistom i nezainteresiranom ljubavlju. Predajmo mu se s potpunim povjerenjem i On će se sam pobrinuti da postanemo čisti. Pokušati postati čist svojim vlastitim snagama, razdvajati u sebi čisto od nečista i htjeti se osloboditi kukolja prije nego što za to dođe vrijeme, bila bi prava taština: s kukoljem bismo, naime, mogli iščupati i dobro sjeme. (Usp. Mt 13,20-34) Pustimo Božjoj milosti da djeluje. Neka nam bude dovoljno što ustrajemo u povjerenju te strpljivo podnosimo trenutke suhoće, koje će Bog sasvim sigurno dopustiti da bi pročistio našu ljubav.

Recimo nekoliko riječi o jednoj drugoj napasti na koju možemo naići. Rekli smo da se čistoća nakane sastoji u tome da ne tražimo svoje zadovoljstvo, nego da želimo Bogu omiljeti. Demon će nas katkada pokušati obeshrabrili ovim argumentom: Pogledaj samo svoju bijedu i svoje nedostatke… Kako možeš misliti da se tvoja molitva sviđa Bogu? Na to treba odgovoriti jednom istinom koja je samo srce Evanđelja, istinom na koju nas je, po Duhu Svetom, podsjetila Terezija od Djeteta Isusa: Čovjek nije Bogu mio zbog svojih vrlina i zasluga, nego zbog neograničena povjerenja koje polaže u Božje milosrđe.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Vrijeme za Boga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.