Jedan župljanin, koji je inače redovito pohađao misu, prestao je ići u crkvu.

Nakon nekoliko tjedana župnik ga je odlučio posjetiti. Bila je to prohladna večer. Župnik je pronašao čovjeka samoga kod kuće, kako sjedi pred razgorjelom vatrom u kaminu.

Nagađajući što bi mogao biti razlog svećenikova posjeta, čovjek mu je poželio dobrodošlicu, odveo ga do velikoga naslonjača blizu kamina i čekao. Svećenik se ugodno smjestio, ali nije rekao ni riječi. U potpunoj tišini promatrao je kako se plamenovi igraju oko gorućih cjepanica.

Nakon nekoliko minuta svećenik je uzeo žarač, pažljivo podignuo jednu žarko razgorjelu žeravicu i smjestio je samu na jedan kraj ognjišta, a zatim opet sjeo u svoj naslonjač, i dalje ne govoreći ni riječi. Domaćin je sve to promatrao u nijemom divljenju.

Kada se plamen jedne usamljene žeravice smanjio, ona je na trenutak zablistala, a zatim je njezina plamena posve nestalo. Uskoro je bila hladna i mrtva.

Od pozdrava pri susretu nije izgovorena niti jedna riječ.

Upravo kada je svećenik namjeravao otići, podignuo je hladnu, mrtvu žeravicu i smjestio je ponovno usred vatre. Ona je odmah počela ponovno sjati svjetlom i toplinom užarenoga ugljena oko sebe.

Svećenik samo što nije izašao, a njegov je domaćin rekao: „Mnogo vam hvala za vaš posjet, a naročito za vatrenu propovijed. Sljedeće ću nedjelje sigurno biti u crkvi.”

John MacArthur

Izvor: Inspirational Archive