Voda

U Rimu se pripovijeda jedna anegdota o čovjeku koji imenom podsjeća na jednog od osnivača ovoga grada.

Dakle, Romoletto je živio uz obale rijeke Tibra, još u ono vrijeme kad nisu bili uređeni nasipi, pa je često poplava ugrožavala kuće i ljude. Tako je nakon obilatih proljetnih kiša Tibar ponovno zaprijetio i svi su ljudi uz obalu rijeke pozvani da što prije napuste kuće, jer voda je sve brže nadirala.

Romoletto je bio jako pobožan i imao pouzdanje u Boga, pa se počeo moliti: „Spasi me!“ I čuo je odgovor: „Ne boj se, ja mislim na tebe!“ Romoletto se smirio i nastavio svojim redovitim poslovima, ali je za nekoliko sati voda još više zaprijetila i čovjek se popne na gornji kat, uvjeren da će opasnost brzo proći. Zapaze ga spasitelji i pozovu da što prije napusti kuću, ali on odbije, tvrdeći da ima osiguranje s neba. Malo kasnije prođe kraj njegove kuće lađa koja je skupljala ugrožene, ali on odbije i tu pomoć govoreći kako ima sigurnog zaštitnika. O ponoći rijeka se počela opasno prelijevati i spasitelji su još jednom pokušali dozvati čovjeka da što prije napusti kuću. Uzalud. „Nije potrebno. Imam ja onoga koji će me spasiti.“ Malo  kasnije, voda preplavi kuću i Romoletto se utopi.

Čim je došao u raj, Romoletto nije uspio prikriti svoj bijes te javno prosvjedova: „Obećao si mi da ćeš misliti na mene. A umjesto toga, evo me među mrtvima.“ Gospodin ga blago pogleda i milo odgovori: „Ali, Romoletto, ja sam mislio na tebe! Tri puta sam ti poslao pomoć. A ti si je odbio.“

***

Neki ljudi doista naivno zamišljaju svoju vjeru, pa i pouzdanje u Boga. Kao neki siromah kojega život nije nimalo mazio. U nevolji stalno je molio: „Gospodine, daj mi da bar pobijedim na lutriji! To će me izvući iz svake nevolje. Ti to možeš, ja to vjerujem.“ No, stanje se sve više pogoršavalo, pa je sirotan pojačao svoje molitve: „Gospodine, pomozi mi, daj mi da dobijem zgoditak na lutriji!“ I tako se svakog dana njegova prošnja uzdizala do neba: „Gospodine, pruži mi ruku, ti možeš učiniti da dobijem na lutriji…“ Napokon, jedne noći u snu čovjeka probudi glas s neba: „Tražiš moju ruku, a nisi ni kupio srećku!“

Ufanje reče: „Nadam se u ono što ne poznam.“ Vjera pridoda: „A ja znam ono čemu se nadam.“ Ljubav pak zaključi: „Imam dvije prijateljice koje me prate na putu.“ (Job Sabba). Sve je povezano i ništa nije prepušteno sebi. Potrebna je suradnja, važna je akcija.

Lj. A. Maračić