Neka se dobra kršćanka pojavila na nebeskim vratima. Bijaše jako uplašena. Sveti ju je Petar srdačno primio, ohrabrio je, ali i ozbiljno upozorio: “Za ulazak u nebo treba imati stotinu bodova.”

Žena je počela nabrajati: “Bila sam vjerna svomu mužu cijeloga života. Kršćanski sam odgojila svoju djecu – nije neki velik uspjeh, ali učinila sam sve što sam mogla. Dvadeset i dvije sam godine podučavala vjeronauk, radila sam u misijama kao volonterka i vodila župni karitas. Strpljivo sam podnosila osobe oko sebe, osobito župnika i svoje ukućane…”

Kad je zastala da predahne, sveti će joj Petar: “Dva i pol boda!” Žena je počela strepiti. Zatim je nastavila: “Ah da, dohranila sam svoje roditelje, oprostila sestri s kojom se bijah posvađala oko ostavštine. Zatim, nikada nisam propustila nedjeljnu misu, osim kad su mi se djeca rađala. Dolazila sam na korizmene propovijedi i na duhovne obnove, redovito molila jutarnje i večernje molitve, a u svibnju i krunicu…”

“To su tri boda!” – sveti će Petar.

Žena bijaše očajna. “Samo tri boda?! Kako se uopće može doći do stotine?”

Sa suzama u očima, drhtavim će glasom ona: “Ako je tako, onda me može spasiti jedino Božje milosrđe!”

“Sto bodova!” – poviče sveti Petar.

Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv…

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje…

Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.

Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.

(Ps 103)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.