ISTINITA PRIČA IZ HRVATSKE

Djevojčica sa srećom u očima

Istinita priča koja se dogodila u jednoj srednjoj školi na hrvatskoj obali…

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Mirko je jedan od onih učitelja koji gotovo nikada nemaju poteškoća sa svojim učenicima, i to iz jednostavnog razloga što im se uvijek obraćaju s povjerenjem. Ne opravdaju li učenici njegovo povjerenje, to ga nimalo neće smesti da im se ponovno obrati s povjerenjem. Jer, po njemu, istinskom povjerenju naposljetku nitko ne može odoljeti.

Učenicima viših razreda svoje je povjerenje iskazivao i na jedan osobit način. Svatko od njih imao je pravo tijekom školske godine pripremiti neku temu, k tome i ne nužno vezanu uz nastavni program, i izložiti je u dijelu školskog sata. Bilo je dovoljno da mu se jave nekoliko dana ranije i saopće mu naslov svoje teme. O pojedinostima ih nikada nije ispitivao. Bio je spreman biti u ravnopravnom položaju s ostalim učenicima.

Jednoga dana poslije njegova školskog sata priđe mu učenica Roberta i reče da bi voljela sljedeći put govoriti o različitosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– O različitosti? – ponovi s neprikrivenim zanimanjem Mirko.

– Da, o različitosti – potvrdi Roberta.

– Dogovoreno – zaključi Mirko.

Mirko je na svom sljedećem školskom satu, nakon nekoliko dana, pozove pred ploču.

– Ovo je tvoje vrijeme – reče.

– Hvala Vam – odazove se Roberta i pođe do katedre.

– Mogu sjesti na tvoje mjesto? – upita je Mirko.

– Naravno – potvrdno će Roberta.

Pričeka trenutak da njezin učitelj zauzme njezino mjesto i da se razred smiri. Potom započne:

– Danas ću vam govoriti o različitosti…

Govorila je o različitostima koje se očituju u spolovima i dobi, u zanimanjima i društvenim položajima, o različitostima rasa i naroda… Govorila je o potrebi svakog čovjeka da bude svoj, osobit, da se izrazi i odluči na svoj način. Tumačila je da bez različitosti društveni život ne bi bio moguć, jer…

– …upravo je različitost prostor u kojemu otkrivamo sličnosti.

– No – nastavila je – ima ljudi koji se mogu truditi biti slični ili različiti, ali ima i onih koji, jednostavno, nisu u prilici birati…

Govorila je o djeci koja se rađaju s određenim poteškoćama, s određenim tjelesnim, umnim odnosno duševnim nedostacima koji će im nužno odrediti život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Primjerice, sigurno ste čuli za ljude, za djecu koju nazivaju mongoloidima. Stručno rečeno, radi se o osobama s Downovim sindromom. Lako ih je prepoznati. Imaju malenu glavu, okruglo lice, kose oči. Mentalno su zaostali, s bitno smanjenim kvocijentom inteligencije, često i sa srčanom greškom. Njihovo je školovanje moguće samo u određenoj mjeri, ne uspijevaju se osposobiti za samostalan život, bitno ovise o svojim roditeljima, odnosno o ustanovama u koje ih smještaju. Njihov je prosječni životni vijek značajno kraći od prosječnog životnog vijeka takozvanih zdravih ljudi…

Na trenutak je zastala i osmotrila učenike. Pažljivo su je slušali.

– Kao što mi nismo birali da se rodimo bez Downovog sindroma, tako ni oni ne biraju da se rode s Downovim sindromom…

– Ali njihovi roditelji su to mogli izabrati – uleti joj Anita u riječ.

Roberta je pogleda.

– Kako to misliš? – upita je.

– Pa jednostavno – reče Anita – Danas ima dovoljno pouzdanih načina da se utvrdi hoće li dijete koje će se roditi biti zdravo ili bolesno.

– Da – suglasi se Roberta – više ili manje pouzdanih načina. Ali što ako se utvrdi da je bolesno?

– Jednostavno, roditelji mogu odlučiti da ga neće roditi.

– Da ga neće roditi? – Roberta ponovi Anitine riječi. – I što onda?

– Pobacit će ga – Anitin je glas postao žešći. – Znam da nije ugodno, znam da nije lijepo, ali ako mogu birati hoće li se i oni i njihovo dijete sav život mučiti ili će barem oni biti u mogućnosti živjeti svoj život…

U razredu nastane silna rasprava. Učenici su uskakali jedni drugima u riječ… Mirko je upitno pogledavao Robertu, pa učenike, razmišljajući ne bi li i on trebao nešto reći. Roberta je strpljivo čekala da se žamor stiša.

– Čini se da ipak nije jednostavno zaključiti…

No, Anita se nije slagala s Robertinim mišljenjem.

– Upravo naprotiv. Po onome što sam čula, posve je jednostavno zaključiti…

Roberta pokretom ruke prekine njezinu misao.

– Oprosti – reče – meni se čini da svi mi ne znamo dovoljno. Zato sam i zamolila svoju sestričnu da dođe na ovaj sat. Ona o tome zna nešto više od nas…

Dok je to govorila, prišla je vratima učionice, otvorila ih i pokretom ruke pozvala nekoga tko je stajao u školskom hodniku.

U učionicu uđe jedna mlada žena, vedra i lijepo uređena. Za ruku je vodila… Za ruku je vodila jedno pomalo zbunjeno, ali nasmiješeno dijete. Svi u učionici odmah su znali: dijete sa Downovim sindromom.

Pokazujući na njih, Roberta reče:

– Evo, ovo je moja sestrična, a ovo njezina kći. Ona upravo danas slavi svoj peti rođendan. Htjela sam da ga proslavi s nama.

Učenici su bez riječi promatrali djevojčicu, a ona njih. Odjednom, ona iz džepa izvadi vrećicu bombona i pođe između klupa… upravo do Anite. Stane pred nju i ponudi je bez riječi.

Anita je znala: djevojčica je nije mogla čuti. A ako ju je i čula, nije je mogla razumjeti. Pa da ju je i razumjela, po čemu bi mogla znati da joj je upravo ona maloprije izrekla smrtnu osudu? Barem to predložila?

Anita je znala da ne bi htjela plakati. Da nikako ne bi htjela plakati. Ali suze su bile jače od nje i nezadrživo su se slijevale niz njezine obraze.

Djevojčica ju je gledala kako plače, a htjela joj je samo dati bombon. Zbunjeno se ogleda oko sebe i vidje da i drugi plaču. Da, svi su plakali. A ona je samo htjela svoj rođendan proslaviti s njima, iako ih nije poznavala.

Da, Anita je uzela bombon… I djevojčica je pošla od učenika do učenika dijeleći bombone. Njihove suze su se sabirale u osmijehe, osmijesi su im se razlijevali u suze, a ona je jednostavno išla od jednog do drugog.

I Mirkove su oči bile vlažne. On je, dakako, bolje od ostalih koji su sjedili u školskim klupama, razumio da je to što se zbiva među njima život, život u najboljem smislu te riječi.

I dok je promatrao dijete kako prolazi učionicom, do njega su dopirale Robertine riječi:

– …da, mi je svi jako volimo. I lijepo nam je s njom. Često idem s njom u šetnju. Ali bude mi teško vidjeti kad roditelji zaklanjaju lice svojoj djeci da je ne bi vidjeli. Kao da je ona…

Kad su učenici i njihov učitelj ostali sami, nije se više imalo što reći. I nitko nije imao potrebe ispravljati Robertu. Jer premda je najavila da će govoriti o različitosti, govorila je samo o sličnosti.

I to na najljepši način.

Stjepan Lice


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. lipnja 2016.

Možda vam se svidi