Najprije je zahvalio školi i njezinu predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometano vanjskim utjecajima, sve što Bog stvori savršeno je. Ali moj sin Siniša nije mogao naučiti sve što mogu druga djeca. Nije bio u stanju razumjeti i napraviti sve što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari?

Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog sina, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode javi i pokaže sama, i to u obliku odnosa drugih ljudi prema tom djetetu.“

Potom je nastavio:

„Siniša i njegov otac šetali su pored igrališta gdje su neki dječaci koje je Siniša poznavao igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

‒ Što misliš, tata, bi li me pustili da igram s njima?

Otac je dobro znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Siniše igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako dobro znao koliko bi njegovu sinu značilo da mu dopuste zaigrati s njima. Znao je da bi mu to dalo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovu hendikepu.

Zato je prišao jednome od dječaka i upitao ga, ne očekujući previše, može li Siniša igrati malo s njima.

Iznenadio ga je dječakov odgovor:

‒ Znate što, gospodine, ionako gubimo 4:1, a već je blizu kraj utakmice… zašto ne, stavit ćemo ga na poziciju lijevog beka.

Dječaci su jasno mogli vidjeti kako je taj čovjek sretan dok gleda kako njegov sin ulazi u ekipu. Pred kraj utakmice, Sinišina je ekipa uspjela doći do rezultata 4:3. Uz to, u zadnjoj su minuti dobili priliku jedanaestercem rezultat izjednačiti. Dječaci su se dogovorili da ga izvede Siniša. Pa kako bude.

Kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je – shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jedinstvenog trenutka u Sinišinu životu – odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ušla u mrežu.

Naravno, Siniša je, iako nije mogao ni dobro zahvatiti loptu, uspio dati gol. A onda su se zaorili uzvici i klicanje:

‒ Bravooo, Siniša!

Radovali su se svi, uključujući i protivničke igrače. Siniša je bio heroj.

„Toga dana“, završava svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, „dječaci obiju ekipa unijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj sebični nehumani svijet.“

Siniša je umro još iste zime, nikada ne zaboravivši dan u kojem je ON bio heroj.

Prema priči nepoznatog autora

Bitno.net