Čudesno obraćenje oholog svećenika – duhovna priča

Ovo je priča o jednom sasvim običnom kapelanu koji je i ne znajući, baš poput mnogih od nas, nosio na srcu koru oholosti koja mu je začahurila ljubav priječeći joj da poteče ususret Bogu i ljudima. No ukaza se prst Božji i kapelan Franjo bi ponižen. Nije kapelan mogao podnijeti istinu koja ga je u taj čas probola poput oštrice mača… Unesoše ga u župnu kuću i položiše na krevet. Pozvaše doktora. Dok tako ležaše u nesvijesti, u kapelanovoj nutrini izmjenjivahu se događaji koje je bio doživio toga dana; bijahu mu pred očima poput filma na platnu; udarahu ga te slike pune Božje milosti po okorjelu srcu. No, što da vam dalje kažem, čitajte priču…

Samoća

Doktor ne može pomoći

„Naš dobri i ponizni don Franjo“ odvajkada je narod za nj govorio, „svet čovjek i gotovo.“ Ipak, nije uvijek bilo tako. Pripovjedit ću vam što se s njim zbivalo jednog dalekog proljeća:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kapelan Franjo je već dva sata ležao ukočen i zabuljen u strop, samo bi kadikad zalamatao rukama silno se uznemirujući. Čelo mu se nagraškalo znojem. Unijeli su ga bili učetvero, uz škripu podnih dasaka, i polegli na postelju.

„Khm-hm“, kašljuckao je doktor mjereći mu puls, praćen zabrinutim don Nikovim pogledom. Sjajnocrna torba, rastvorena na krevetu, bazdila je na bolnicu.

„Ubrzani puls, anksioznost… khm-hm… Nije fizička bolest, velečasni, nego nekakva trauma — ajmo reć… vidjet ćemo večeras…“

„Poludio je i gotovo, Majčice Božja“, prošapta Marula, domaćica.

Nakon doktorova odlaska don Niko se ushodao po hodniku. Zar sam baš morao reći “vrag”, grizao se u sebi — Bože, Bože…

Kapelanu su oči bile otvorene — fiksirane — ali očito je bilo da njima nije ništa vidio; čuo je zvukove: govor, buku… no u svemu tome, za njega, nije bilo nikakva značenja.

Prva istina Franjina srca: prezir prema ljudima namjesto ljubavi

Iznenadno se mrak rascijepi, a on se nađe uronjen u nedavnu prošlost. Pred njim se pokaza polje, dole u daljini — i more. Nosnice mu ispuni proljetni uzduh; a iz borika se začuje udaljeni zvuk motorne pile. Uzdigavši glavu vidio je kako se nebom, ponad krajine, kotrljaju ogromni oblaci — podsjećali su ga na stepenice u nebesku slavu. Takve oblake čekao je već danima. Snimit će nekoliko umjetničkih fotografija, odlučio je. Na tu misao prože ga srh i naježi dlake na tijelu; iz grla mu se ote usklik. Jeka mu vrati njegov “ooooj!!!”, a on jurne nizbrdo stazom uzduž koje se naklanjala razbujala trava.

„Sinko, ništa ti od tih sliketina nema“, kreveljio se naglas karikirajući don Nikova česta upozorenja koja je svakodnevno slušao: „trgni se malo… slava je skrita u krotkosti i poniznosti, a ne na naslovnicama… zaviri malo u Evanđelje…“ Eh, don Niko i njegove pobožnosti, pomisli; staro zanovijetalo — ništa ne shvaća… hoće se danas talenta, veličine… tako se svijet pod noge baca, a ne njegove srednjovjekovne besmislice…

Već je bio u polju. Zabacivao je glavu ogledajući se za bijelim oblacima. „Aloo!!“ dozove seljake pognute među čokotima. Trebalo ih je samo namjestiti u dobar kadar i eto vrhunske fotografije.

„Faljen Isus! dragi naš kapelane, nanovo ste u velikom poslu, vidimo, hehe“, dovikne jedan.

„Ajde — namjestite se u kadar!“ odmah će on, „nemam cijeli dan! Treba mi dobar kadar: da se vidi drama, težakova muka, metafizika patnje i uzaludnosti — razumjete?!“

Ljudi su se smijali.

„Ha-ha, moj sinko, imamo mi posla i bez tvoje metal-fizike“,  pa nastave s radom ne obazirući se na nj. Mrzovolja mu zaledi dušu — obuze ga mrka šutnja. Okine par fotografija, naprečac, mijenjajući poziciju. „Primitivci“, reče odlazeći. Prože ga pravedan gnjev; najradije bi bio zgrabio motiku, iz ruku tih bezobraznika, i sve ih zatukao — seljačine…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da je on Bog, sine mu, zagrmio bi glasom s nebesa da bi se tim tupanima gaće zatresle: „Ovo je miljenik moj, njega sam izabrao…!“ sva šuma naklonila bi se na te riječi… umah bi se pokajali i pali mu pod noge: „Oprosti nam, preuzvišeni, nismo znali“, a on bi ih onda odgurnuo nogom u prsa… Ne, ne!, ipak bi im se smilovao — mora biti milosrdan!… poput Boga… da, — poput Boga… Svidje mu se ta fraza pa stane, na tren, ozarena lica, s pogledom uprtim negdje u beskraj mašte… „Ovaj put vam opraštam“, reče u sebi… i zaprijeti prstom…

Druga istina Franjina srca: sebeobožavanje namjesto ljubavi prema Bogu

Odjednomice se prizor prekine. Opet mrak…

Zatim, u hipu, nađe se u crkvi. Probijao se kroz silnu gužvu noseći ljestve; fotoaparat mu je visio o vratu. Zapahne ga ustajali, znojni zrak. Nad glavama je halabučila don Nikova propovijed — grstilo ga to. „Oprostite, sklonite se molim!“ Ljudi su se mrštili i negodovali.

„Ku’ćeš s tim ljestvama“, odgurne ga oznojni debeljko. No on se nije obazirao.

Zabljesnut će njegova fotografija kad tad s naslovnice, mislio je napredujući prema oltaru. Nije isključeno da ga i u Zagreb, u Glas Koncila, budu zvali. Kad bude odlazio, reći će biskupu: „Žao mi je, preuzvišeni, idem kuda me Bog zove, drugi put bolje gledajte.“ Biskup će ga tada u suzama moliti da ostane, ali on će se odlazeći samo okrenuti i reći: „Neka vam Bog prosvijetli pamet…“ Ne — ne zvuči dobro, bolje možda: „Neka vam moja zvijezda uvijek sja pred očima da možete sljedeći put prepoznati svjetlo Božje kad se pojavi…“ Da, baš tako će mu reći…

„Oprostite, samo malo!“ rastvorio je ljestve par metara ukoso od oltara i popeo se na njih. Zalizana crna kosa mu se sjajila. Don Niko je osupnut zašutao i netremice gledao u njega. Kapelan popravi ovratnik, ljevicom zagladi kosu iza uha, zatim usmjeri fotoaparat, zumirajući. U crkvi muk.

„K l i k !“

U isti čas zagrmi zajapureni don Niko, oči mu sjevnule:

„Gledajte, čak i dok se Riječ Božja propovijeda“, i upre prstom u njega, „vrag svoje radi!“ Začuo se uzdah. Sve su se glave okrenule prema njemu; a njega oblilo crvenilo, i slabost ga obuzela, pa je, hoteći nestati, zakoračio u prazno stropoštavši se niz prečke. Žene kriknuše…

I prizor se tu prekine; njime nanovo zavlada mrak…

I dok je tako ležao ukočen na krevetu ovakvi traumatski događaji cijedili su mu srce čitavog dana i noći.

Doktor je opet dolazio i govorio o duševnom slomu — i strpljenju. Marula je ostala uz bolesnika dok se župnik svu noć molio u kapelici. Tako prolažahu dugi sati.

Napokon Božja milost

Rano ujutro, još za mraka, kapelan Franjo najednom se uspravio na krevetu. Oči su mu gledale blago. Pored njega treperila je uljanica. Tamo preko puta, u starom fotelju, kunjala je Marula. Osjetio se lagan; razbistrilo se u njemu poput blistavo svježe zore; s njega kao da se nešto otkinulo, puklo — kao grana kad se odlomi; i sad je na tom mjestu žarila rana iz koje ga je zračila, nikad prije kušana, miloća…

„Mogu li dobiti šalicu čaja, molim vas?“ ljubazno se, po prvi puta u životu, nasmiješio Maruli. Ona se trgne izasna — preneražena: „Jesi li to ti dijete moje?“

„Ne brinite, sve će biti dobro… Bog je dobar…“, tiho je rekao kapelan Franjo i ponovno se nasmiješio. Osjećao je kako mu se licem spuštaju tople suze.

Petar Nodilo SJ

—————-X—————

Što je to uspjeh? Često se čuje: “On je uspio u životu.” Obično se to odnosi na neke novce, položaj ili priznanje u svijetu ili Crkvi… Što uopće znači uspjeti? Steći priznanje koje možeš svakoga dana izgubiti? Novce? Slavu? Moć? Ljepotu? — Novci se potroše, slava izblijedi, ljepota ugasne, moć ojalovi…

Redovito čitamo u novinama: „Posrnula diva!“, “Propali kralj rocka!“ i sl., a paparazzi trče uokolo ne bi li uslikali celulit na guzama nekoć vitkih “diva”… Isus često pita svoje slušatelje: Što je kraljevstvo Božje? Kako da ga prispodobim? U odgovorima koje je dao u svojim parabolama, kraljevstvo uvijek biva nešto skriveno: biser, blago na njivi, malo zrno gorušice, kvas u tijestu, izgubljena drahma… Treba nešto izgubiti, ostaviti, rasprodati, odlijepiti se od nečega — i eto kraljevstva. Naprosto, u nama mora nešto puknuti, kao grana kad se odlomi, kako kaže priča, i u rani koja nastane možda zažari miloća kraljevstva. Sreća i uspjeh uvijek su ono nešto drugo. Inače, kad ne bi bilo tako, “sretnima i uspješnima” ne bi trebao kokain, alkohol, ovisnost o shoppingu, pornografiji i slične stvari, da bi sačuvali sreću i uspjeh, zar ne? — Otprilike o tome govori priča.

Petar Nodilo SJ


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. veljače 2013.

Možda vam se svidi