U Hrvatskoj se sve više govori o tzv. “tradicionalistima”, o “katoličkoj tradiciji”, o “tradicionalnoj latinskoj misi” i o organizacijama i zajednicama u svijetu koje to promiču. Zasad je sve to još uvijek puno prisutnije na internetu, na raznim blogovima i forumima. Ipak, ni sada nije sve ograničeno samo na virtualnu sferu, a može se očekivati da će to u budućnosti još manje biti. I u nekim medijima, pa i u onima koji se predstavljaju kao katolički, počele su se pojavljivati netočne informacije.Kako većina naših vjernika nije nimalo upoznata o čemu se radi, nastojat ćemo ovim člankom pojasniti neke stvari, kako bi i neupućeni ovdje mogli razlikovati kukolj od pšenice. U prvom nastavku donijet ćemo kratak povijesni pregled događaja, a u drugom nastavku doktrinarna i načelna razjašnjenja s osvrtom na sadašnja događanja.

Drugi vatikanski koncil bio je 21. opći koncil u povijesti Crkve i održan je od 1962. do 1965. godine. Donio je 16 dokumenata koje je odobrio papa Pavao VI. Svi dokumenti su prevedeni i više puta izdani na hrvatskom jeziku. Promjena koja je većini vjernika bila najvidljivija je promjena u bogoslužju, izmjene u rimskom obredu koje je nakon Koncila uveo papa Pavao VI. U godinama nakon Koncila neki su bili u euforičnom raspoloženju, oduševljeni svim novostima koje su se pojavljivale, drugi su bili pomalo zbunjeni, a treći su bili zabrinuti mnogim događajima kojima su tada bili svjedoci.

Može li se govoriti o “pokoncilskoj krizi” u Crkvi? Ako se riječ “pokoncilska” shvati u vremenskom značenju, sigurno može: u to vrijeme javili su se brojni otpadi od vjere, napuštanja svećeništva i opadanje ukupnog broja svećenika, osporavanja istina vjere, zloupotrebe u bogoslužju. Ali ako se riječ “pokoncilska” shvati u uzročnom značenju, nikako ne može: nijedan od simptoma krize ne može se uzročno povezati s onim što piše u dokumentima Koncila. Oni koji su zagovarali radikalne promjene u životu i učenju Crkve pozivali su se u pravilu ne na “slovo” koncilskih dokumenata, nego na “duh Koncila“. Kako taj izraz ništa konkretno ne znači, svatko je pod tom izlikom mogao promicati što god je htio.

Kriza o kojoj govorimo bila je kriza vjere, na prvom mjestu kriza vjere u Crkvu (mnogi zaboravljaju da u Vjerovanju ispovijedamo ne samo vjeru u Boga nego i vjeru u Crkvu). Pokazala se najprije kao doktrinarna kriza: znatan je bio broj onih teologa koji su držali da su baš oni ti koji mogu znati bolje od Crkve što bi ona sada trebala vjerovati i činiti, a što bi iz “predkoncilske” baštine trebala napustiti ili promijeniti. Doktrinarna kriza imala je korijen u moralnoj krizi, bila je motivirana željom da se promijeni moralni nauk Crkve, u krajnjoj liniji da se suobliči ovome svijetu (usp. Rim 12,2), da se živi “kao i drugi ljudi”.

Pokoncilska kriza zbunila je mnoge, pa su neki počeli osporavati koncilske i pokoncilske promjene. Neki od njih su željeli samo zadržati stari “predkoncilski” obred, a drugi su išli dalje i osporavali sam Koncil i naučavanje papa

Broj takvih “liberalnih” teologa koji su osporavali učenje Crkve izgledao je puno veći nego što je stvarno bio, jer oni su uživali obilnu podršku nekatoličkih masovnih medija. Iza njih je stajao isti onaj duh koji je vodio brojne učenike koji su napustili Isusa i rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Doktrinarna kriza odrazila se i na pojavu zloupotreba u bogoslužju. Jasno, ako se prihvati pogrešno načelo da ne obazirući se na učenje Crkve svatko može vjerovati ono što se njemu čini prihvatljivim, nije čudo da su mnogi iz toga izveli jednako pogrešno načelo da svatko može i svetu misu i druge liturgijske čine služiti onako kako on ocijeni da je zgodno.

Pokoncilska kriza zbunila je i zabrinula mnoge, pa su neki počeli osporavati koncilske i pokoncilske promjene. Neki od njih su željeli samo zadržati stari “predkoncilski” obred, a drugi su išli dalje i osporavali sam Koncil i naučavanje papa koji su ga odobrili i provodili. Važno je uočiti da su ovi drugi pošli od istih pogrešnih polaznih pretpostavki kao i oni koji su “ispravljali” i odbacivali “predkoncilsko” učenje Crkve. I oni su prihvatili tezu da postoje dvije Crkve, jedna prije Koncila a druga nakon Koncila. I oni su zaboravili da u Vjerovanju ispovijedamo vjeru u jednu Crkvu, jednu ne samo u prostoru nego i u vremenu. I oni su držali da su baš oni pozvani  određivati što Crkva treba vjerovati i činiti danas, bez obzira na papu i Učiteljstvo Crkve. I oni su htjeli “ispravljati” učenje Crkve, samo ne ono “predkoncilsko” nego ono “koncilsko” i “postkoncilsko”.

Dakle, obje naizgled potpuno suprotstavljene skupine pošle su od istog načela: ja ću sam procijeniti i ocijeniti gdje je u svom naučavanju Crkva u pravu a gdje je “pogriješila”. To načelo je protestantsko načelo od kojega je pošao Luther, a njegov plod je da danas u svijetu ima oko 36.000 različitih protestantskih zajednica. Da je to načelo istinito, Crkva uopće ne bi bila ni potrebna, Isus je ne bi ni osnovao. Da sam ja (ili bilo koji pojedinac ili skupina) zadnje mjerilo, onda bi Crkva bila samo jedna skupina ljudi kao i druge, a ne Tijelo Kristovo (1 Kor 12,12-31) i “stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), kao što nas uči Riječ Božja. Možemo tu prepoznati odjek prvog grijeha naših praroditelja: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6) Dakle, Eva se pouzdala u ono što je ona sama “vidjela“, a ne u riječ Božju, i tada je – sagriješila.

Jedan od osporavatelja “koncilske” Crkve i “modernističkog Rima” bio je i umirovljeni francuski nadbiskup Marcel Lefebvre (1905.-1991.), koji je osobno sudjelovao u pripremnoj komisiji za Koncil i na samom Koncilu. On je 1970. osnovao organizaciju Društvo sv. Pija X. (koristit ćemo proširenu kraticu “SSPX” po engleskom nazivu: Society of Saint Pius X) i “tradicionalističko” sjemenište u mjestu Ecône u Švicarskoj. Društvo je osnovano kao “svećeničko bratstvo”, ali je ubrzo prošireno s redovnicima i redovnicama. Lefebvre nikad nije dobio trajno crkveno odobrenje za svoje Društvo, ali to ga nije spriječilo da nastavi školovati svećenike u svom duhu, rediti ih i širiti svoju organizaciju po raznim zemljama.

Svjestan da je na kraju života, Lefebvre je odlučio rediti biskupe koji bi mogli i nakon njegove smrti rediti nove svećenike za Društvo. Svi pokušaji svetog pape Ivana Pavla II. da ga odgovori od te namjere nisu urodili plodom. Lefebvre je čak 5. svibnja 1988. potpisao pisani sporazum s posebnim papinim  izaslanikom kardinalom Josephom Ratzingerom (kasnijim papom Benediktom XVI.), ali već sutradan se – predomislio. Ostao je gluh i na papino osobno pismo u kojem ga moli da ne nanosi nove rane Crkvi. Tako je 30. lipnja 1988. zaredio četiri svoja svećenika za biskupe.

U razgovorima Vatikana i Lefebvrovaca pokazalo se da nije problem ni tradicionalni obred svete mise, ni mogući kanonski status SSPX-a, nego da je u pitanju vjera, a tu naravno Sveta Stolica više nije mogla “popustiti”.

Nakon toga je papa objavio motu proprioEcclesia Dei u kojem je konstatirao da “takva neposlušnost – koja praktički uključuje odbacivanje rimskoga primata – predstavlja raskolnički čin“. Grupa svećenika i bogoslova se nakon raskola odvojila od SSPX-a i osnovala Svećeničko bratstvo svetog Petra koje je ispovijedilo potpunu poslušnost papi i potpuno prihvaćanje Učiteljstva Crkve. Tu je zajednicu Sveta Stolica ubrzo priznala kao zajednicu papinskog prava i ona je počela brzo rasti i širiti se. Sam Lefebvre je u raskolu ustrajao do smrti i nikad se nije pomirio s Crkvom.

Kasnije su i neke druge grupe i pojedinci napuštali SSPX i vraćali se u jedinstvo Crkve. Najdalekosežniji pokušaj da se cijeli SSPX vrati u jedinstvo Crkve poduzeo je papa Benedikt XVI. SSPX je papi postavio “prethodne uvjete” da bi uopće stupili u razgovore, a kad je papa sve njihove uvjete ispunio, počeli su razgovori “s Rimom” (SSPX izbjegava riječi “Sveti Otac” i “Sveta Stolica”). U razgovorima se pokazalo da nije problem ni tradicionalni obred svete mise, ni mogući kanonski status SSPX-a unutar Crkve, nego da je u pitanju vjera, a tu naravno Sveta Stolica više nije mogla “popustiti”. SSPX je odbio potpisati katoličku ispovijest vjere (“doktrinarnu preambulu”) koju im je s odobenjem Svetog Oca dala Kongregacija za nauk vjere. Time su sami jasno pokazali svoje odstupanje od vjere Crkve i sami potvrdili osnovanost optužbi da nisu samo raskolnici nego i krivovjerci.

Drugi dio teksta pročitajte OVDJE.

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net

Dr. sc. Ivan Zelić hrvatski je filozof i teolog. Filozofiju je diplomirao u Zadru, a magistrirao i doktorirao u Zagrebu. Teološki studij završio je u Splitu. Predavao je u gimnaziji “Vladimir Nazor” u Splitu, na Sveučilištu u Zadru i Visokoj teološkoj školi u Puli. Znanstvene radove objavljuje u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima. Prevodio je s engleskog, talijanskog i latinskog jezika. Osim filozofije i teologije, diplomirao je i ekonomiju i povijest. Oženjen je, otac četvero djece. Suradnik je portala Bitno.net.