Nakon dugo vremena naše obitelji su postale kućne Crkve, pune molitve i zahvaljivanja. Još uvijek kašljemo, jer se nije slegla prašina s naših Biblija, krunica i molitvenika, ali polako razabiremo izvor svjetlosti i nade.

Foto: cathopic.com

Ova godina zaista će biti posebna za svakog pojedinca. Sve novogodišnje odluke pale su u zaborav. Čitav svijet se zaustavio. Mnogi bi htjeli pritisnuti neki čudesni gumb i resetirati godinu kako bi zaboravili/izbrisali ovu pandemiju. S obzirom kako takvo što nije moguće, poduzete su brojne mjere kako bi se čitava situacija vratila u normalu, ali je li sve prije bilo normalno? Pitam samoga sebe dok sjedim u sobi i razmišljam kakva je to moja priprema za Uskrs u Jeruzalemu. Trebao je biti poseban, jer je prvi, trebao sam doživjeti radost svečanog ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu. Tamu Getsemanija, prostor Posljednje Večere, Kristov sprovod i mnoge druge stvari, a sada sam u svojoj sobi.

Jeruzalem je uistinu privilegirano mjesto slavlja otajstava Kristova života, jer tu se sve dogodilo. Krist je hodao ovom zemljom, tu se znojio krvavim znojem, prolio svoju krv pod udarcima bičeva. Naposljetku, tu je raspet Stvoritelj od vlastitog stvorenja. Razmišljajući o svemu tome, čovjek shvati kako je važna prisutnost na svakome od tih mjesta, ali ona nije presudna. Iz trenutne situacije, kada znaš kako si udaljen nekoliko stotina metara od svakog tog događaja, a ne možeš pristupiti tome mjestu, moraš si postaviti pitanje što je onda zapravo važno. Pišući i razmatrajući u isto vrijeme, dolazim do odgovora kako je važno shvatiti samo jednu stvar; Gospodin je umro, ali je i uskrsnuo. Činjenica njegova uskrsnuća briše svaku muku i tjeskobu, jer on dolazi i govori: “Mir vama!” (Iv 20,21).

Ne postoji magični gumb za resetiranje, ali mi smo resetirani na osnovu, na onaj sami izvor kućne Crkve. Apostoli su bili zbunjeni, uplašeni, zatvoreni, ali to nije bila prepreka Gospodinu da uđe kroz zatvorena vrata i donese im tako potreban mir (usp. Iv 20, 19-23). Jednako kao i apostoli, mnogi među nama su uplašeni, iza zatvorenih vrata, jer im se čini kako je Gospodin mrtav, dok neki naviještaju kako su ga vidjeli, susreli (usp. Iv 20,18). Kao i tada, Crkva je danas prisiljena zatvoriti vrata zbog drugih strahova, ali tko kaže da Gospodin ne dolazi ponovno u Crkvu pa čak i u ovim vremenima, možda još snažnije i glasnije nego prije? Možda nam je bila potrebna ova zatvorenost kako bi ponovno čuli Božji glas, ali i onaj šum s neba, kojeg smo zaboravili osluškivati (usp. Dj 2,2). Zaboravili smo se sami osamiti i slušati što nam Gospodin govori. Možda, ali samo možda nas je on poslao u ovu osamu (usp. Mk 6,31) kako bi njegov glas odjeknuo daleko. Odjeknuo jednako jako, kao kada je nakon poslanja učenika u osamu, nahranio pet tisuća ljudi (usp. Mk 6,34-44). Mnogi su jeli tada i nasitili se, ali nisu poslije nastavili hodati za Kristom, jednako kao što su mnogi u naše vrijeme, bili nasićeni kruhom nebeskim, ali nisu hodali za Kristom.

Sv. Toma je bio dio apostolskog zbora, ali nije bio prisutan kada se Krist ukazao, nalazio se izvan prostorije gdje je bila Crkva. Jednako kao i on, mnogi danas pokušavaju pronaći Krista van Crkve, jer smatraju kako je Petar naših dana kukavica. Kažu kako pametan čovjek uči na tuđim greškama, čvrsto vjerujem kako je došlo vrijeme da naučimo od sv. Tome kako živoga Krista možemo pronaći jedino unutar Crkve. Jedino u zajedništvu s Petrom možemo reći: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28), jer jedino u Crkvi možemo puninu istine.

Moj Uskrs u Jeruzalemu, drugačiji je od bilo kojeg do sada, ali ne zbog mjesta ili posebnosti liturgije. Ovaj Uskrs je drugačiji, jer mi Gospodin želi nešto poručiti. Previše sam puta slušao svoj glas i tražio Gospodina tamo gdje ga nije bilo. Tražio sam ga van Crkve, jednako kao i Toma. Nisam čuo njegove pozive za odlazak u osamu, zaboravio sam čuti njegov glas u buci svijeta. Stvoritelj poznaje svoje stvorenje, jednako kao što kipar zna svaku liniju na svojoj skulpturi, a koliko tek Otac mora poznavati svoje dijete? Koliko ga mora boljeti gledati traženje sigurnosti izvan vlastite kuće? Traženje sigurnosti u mojim riječima koje pripisujem Njemu?

Nakon dugo vremena naše obitelji su postale kućne Crkve, pune molitve i zahvaljivanja. Još uvijek kašljemo, jer se nije slegla prašina s naših Biblija, krunica i molitvenika, ali polako razabiremo izvor svjetlosti i nade. Naša karantena je postalo naše najjače oružje za budućnost. Napokon obitelj sjedi za stolom i moli, a nije nedjeljni ručak. Svatko je našao svoj kutak za molitvu i obrisao paučinu s kipića. Shvatili smo kako sv. Ante ne traži samo ključeve, nego je uistinu moćni zagovornik u svim nevoljama života.

Možemo li se radovati ovome virusu? Mnogi ne mogu, jer su podlegli svojim bolestima, nadam se da će naći mjesta u domu Očevu, ali imamo li se mi živi čemu radovati? Iskreno, na početku teksta ni sam se nisam radovao, ali pišući baš ove retke, vidim razlog radosti i nade. Moja nada se ne krije u nekom cjepivu, moja nada je prisutna, jer sam vidio prazan Grob. Onaj koji me ljubi do kraja (Iv 13,1) nije u grobu nego sjedi s desna Ocu. Moj Bog živi i sva je moja nada u tome. Radujem se ovome Uskrsu, prvome Uskrsu na mjestu zbivanja, ali ne u Jeruzalemu nego u meni. Nije se Bog promijenio, ali jesam ja. Zaustavljen, odvojen od buke svijeta, mogu čuti glas Uskrsloga. On viče, trči svoj zaručnici, a ja ga čujem jer moja se duša raduje tome glasu. On viče kako je zima prošla, led moga srca se topi i on može progovoriti glasnije nego ikad (usp. Pj 2,8-13).

Želim Ti sretan i blagoslovljen Uskrs, ali ne kako bi tvoj želudac bio pun, nego tvoje srce. Želim Ti da čuješ glas Zaručnika, uskrsloga Krista koji govori u tišini tvoga doma. Zamoli ga i On će ti dati srce od mesa. On je umro za Tebe, ali još važnije On je uskrsnuo kako bi mi bili opravdani i živjeli. Zazovi ga, pusti ga u svoj dom i dopusti da učini čudo. Zaključaj vrata ako te strah, njemu to ne predstavlja problem, ali samo ga nemoj tražiti izvan Crkve. Nemoj zatvoriti svoje srce misleći kako ne možeš ništa primiti ovih dana. On će doći i dat će Ti svoj mir, samo budi tu. Zaspali smo svi, ali vrijeme je da se oda sna prenemo. “Probudi se ti što spavaš i zasvijetlit će ti Krist” (Ef 5,14).

fra Vinko Brković

Pogledajte kako su franjevci iz Svete zemlje, među kojima su i naši fra Gabrijel i fra Vinko, čestitali Uskrs!

Les franciscains de Terre sainte ont déjà célébré la Résurrection du Christ, victoire sur toute mort. Nous n’étions pas nombreux à cause du confinement mais nous étions à peine plus que les disciples le matin de Pâques lorsqu'ils ont découvert le Tombeau vide du Seigneur. Vide la basilique comme vide le Tombeau ! Une vacuité qui remplit : toute l’Église était présente lors de cette célébration. Joyeuses Pâques à tous ! Surrexit Dominus vere, alleluia!

Objavljuje Frère Stephane Ofm u Subota, 11. travnja 2020.