Smrt

Sunce se sporo probijalo u kuću Šimuna farizeja dok je njih desetak sjedilo za stolom razmjenjujući uglavnom kratke komentare.

–         Neće to moći ovako dugo… – prekinuo je Hajfa dugu tišinu i nastavio gledati u pravcu vrata…

Hajfa je bio herodovac i u svim drugim okolnostima bilo bi nezamislivo da se nalazi u Šimunovoj kući, ali situacija je tako tražila. Ovaj put se pokazala vrlo točna stara robijaška parola da okolnosti stvaraju i prijatelje i neprijatelje. Donedavni smrtni protivnici sada su zajedno klimali glavama u šutnji pokušavajući domisliti kako dalje. Poslije će opet biti vremena za mržnju – čim srede bitne stvari…

Nekoliko mlađih učenika gledalo je kako se u Hajfinom oku polako gase i pale vatre. Ritmično svjetlo odbijalo se ponajprije od čela, pa onda brade da bi završilo zapleteno u izbrazdanom izrazu. Kroz njegovo lice svjetlo više nije prolazilo. Višegodišnja mržnja nabrala se ispod kože i noktiju kao neizbrisivo žutilo poslije duge bolesti. Ljuljao se polagano naprijed-nazad izazivajući nemir u svima oko stola…

–         Mudar je taj Isus, mudar… ali neće dugo… – govorio je kratko.

Štap u ruci počeo mu se polako tresti, što je u isto vrijeme izazivalo i nemir i strah. Njegova dob nije dopuštalo toliko prostora za napetosti i s jednakom sigurnošću se moglo pomisliti i da se raduje i da umire. Onda je odjednom ustao i zalomio po stolu koliko su oslabljeni zglobovi i skučene okolnosti dopuštale. Starac se nikada nije smijao, ali sada kao da je samozadovoljno gledao svoje zulufima uokvireno lice u zamišljenom ogledalu i tek se povremeno malo jače podsmjehnuo…

–         Diž’ se Šimune, devo stara, vrime je! – najednom je zajedljivo uzviknuo krećući prema vratima i bacajući pospanom Šimunu rimski denar koji je našao u džepu…

Mladić kojeg su tražili imao je običaj ujutro proći trgom pokraj Hrama. Neobična ad-hoc stranačka koalicija četiriju stranaka herodovaca, farizeja, saducejaca i pokojeg zelota, nehajno se okupila oko tog mjesta. Ovakva koalicija (inače smrtnih protivnika) politički je šarena otprilike ko’ proljetne kolekcije Donatelle Versace u fazi zaljubljenosti. Unatoč tome, ovaj put su se čvrsto držali povezani skupa samo jednim ciljem – Ukloniti i usmrtiti! Već je svima bilo dosta tog mladog „Rabija“ koji svaki put unese nered među narod i ustaljenu rutinu jeruzalemskog života. Još gori je bio onaj osjećaj kiselosti u stomaku koji se javljao svaki put kad bi govorili s njima. Grize te nešto, a ne znaš ni sam otkud dolazi…

–         Je li, momče, dođi der malo ‘vamo… – viknuo je Hajfa, pozivajući ga rukom bliže k sebi – …nešto se ja vako mislim, pa ne znam ni sam šta bi mislio… Već, deder ti meni reci kako ti sudiš: Je li dopušteno dat porez caru ili nije?

Podmukli smiješak gotovo nesvjesno se širio na licima sviju okupljenih. To je bilo to. Starac ga je konačno uhvatio u stupicu. Neki od okupljenih mladića polako su premještali opasač od mača da bude pri ruci. Iz ovoga sigurno neće vani jer – ili je protiv cara ili je protiv nas. A opet – i u jednom i drugom slučaju će susreti najprije upravitelja, a onda i Mojsija…

–         A on im reče prozirući njihovo licemjerje: “Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!”

Netko iz puka mu brzo dobaci nedavno iskovani novčić, koji se na suncu presijavao u sivkasto-plavim nijansama. Onaj mladić iz Nazareta uhvatio je novčić u desnu ruku i sve ih polako prešao pogledom važući polako težinu novčića. A onda je upitao i dalje kružeći pogledom po mnoštvu:

–         Čija je ovo slika i natpis?

–         Pa, carev… čiji bi bio – gledali su zbunjeno…

–         …A eto… pa onda caru podajte carevo, a Bogu Božje!

Većina se samo nasmijala i krenula dalje, vrebajući neku sljedeću priliku. Hajfa je pak sve jače stezao svoj štap gledajući u odbačeni novčić na podu. Slika okupatorskog cara na trenutak ga je podsjetila na njegovog sina. Paradoks sudbine bio je u tome što ga je taj isti car dao pogubiti zbog pobune, prije deset godina. Slika sinova lica u prašini ostala mu je jednako urezana u misli baš kao što se i ovo lice sada urezivalo u njegov povrijeđeni um. Svi su se polako razišli. Hajfa je ostao s jednim učenikom. Opet je šutio… Tisuće slika zabijale su se u njega kao igle u mekano tkivo. Jedna misao ga je razarala, ali joj se svejedno nije mogao oduprijeti: da su i jedan i drugi slika Boga… Boga, kojemu on godinama ne zna što dati…

–         Šta gledaš? Pokupi to… – dobacio je tiho nakon nekog vremena i krenuo kući…

don Damir Stojić, SDB