„Hvaljen Isus i Marija!“ pozdravio sam stariju časnu sestru ulazeći u samostan Kraljice sv. Krunice, dom svećenika reda propovjednika – dominikanaca. Mnogim dominikancima ova zgrada smještena u zagrebačkoj četvrti Borongaj bila je jedna od prvih stepenica na putu prema njihovom svećeništvu, putu kojim zadnjih godina korača sve više mladih.

Ta naoko paradoksalna situacija, veliki porast duhovnih zvanja u maloj zemlji na kontinentu koji se odrekao svog kršćanskog nasljeđa, dovela me do ovog samostana. Zanimalo me što mlade privlači u svećeništvo, u odricanje i borbu za duše, u vrijeme kada Crkva na Zapadu stari i umire jer nema zvanja i općenito mladih, kada se crkve prodaju i postaju hoteli ili nešto gore, a i sama crkvena hijerarhija ponegdje više nije sigurna u ispravnost Nauka. Dominikanci, red koji je u Hrvatskoj do prije tridesetak godina, tvrde neki, bio pred izumiranjem, gdje su svećenička ređenje bila više iznimka nego pravilo, danas je mlad i vitalan, a svake godine nekoliko novih mladića izabere ovaj put posvećenja.

Crkveno zdanje u kojem sam imao dogovoren razgovor sa svećenikom i dvojicom bogoslova izgrađeno je na Borongaju između 1925. i 1927., kao samostan sv. Dominika. Zadnjih godina u njemu vlada stanovita „gužva“. Nekoliko svećenika i više od 20 bogoslova doživljavaju ovaj prostor kao svoj dom, ispunjavajući ga smijehom, molitvom, radom, učenjem i poučavanjem.

„Rast svećeničkih zvanja u našoj provinciji traje sada već desetak godina“, govori mi pater Anto Bobaš, dominikanski svećenik sa „stažem“ duljim od 20 godina i pojašnjava:

„U moje vrijeme, prije 25 godina, bilo nas je dvoje u studentatu (studentat predstavlja šestogodišnju formaciju nakon koje se postaje svećenik, nešto poput bogoslovije op.a.), a gornji limit bilo je od 6 do 7 osoba. Danas imamo 22 bogoslova, 4 mladića u novicijatu te 3 u sjemeništu.“

Priča patera Bobaša sama po sebi je zanimljiva. Odrastajući u Središnjoj Bosni, krenuo je za svećenika još kao sjemeništarac, isprva misleći da će postati franjevac.

„Tijekom sjemenišnih dana kod fratara, malo sam razmišljao i zaključio da želim nešto drugo. Nosio sam narukvice, imao malo dužu kosu, moji prefekti su mi tada govorili kako neće to tako ići, kako to moram skinuti i ja sam se protivio tome. Taj mladenački bunt u meni je izazivao i nešto treće, konkretno tražio sam više slobode. Kod dominikanaca tu sam slobodu i našao.“

15922593300_d1b192c172_k-2

Foto: p. Anto Bobaš

Danas je o. Anto Bobaš ne samo svećenik nego i urednik glazbene emisije Rokajmo s Gospodinom na HKR-u te jedan od osnivača kršćanskog rock benda Glasnici nade. Upravo je propovijedanje preko novih medija, kako pater Bobaš smatra, jedan od razloga porasta broja zvanja među dominikancima:

„Prvo smo se redovito počeli moliti za nova duhovna zvanja u našem redu, a zatim smo započeli s propagandom, propovijedali smo po župama, preko novih medija, imali jumbo plakate.“

Jedan od tih plakata privukao je Ivana Dominika Iličića.

Vatra i oganj

„Mislio sam da mogu živjeti na dvije stolice“, započeo je svoju fascinantnu priču Ivan, simpatični 30-godišnji mladić iz Slavonije, crne kose, rijetke brade i ispijenog lica. Kako kaže, “prvu iskru obraćenja” doživio je u trećem razredu srednje, dok je bio u Međugorju.

“Bili smo u posjeti kod prijatelja, a tada nisam niti znao što je Međugorje. Ušao sam u crkvu, mislim za vrijeme krunice, te su mi krenule suze. Premda se tada nisam do kraja obratio znao sam da ću se kad-tad morati vratiti Bogu.“

Nakon što je nekoliko godina istovremeno odlazio na mise i vodio poročni život, svoje je srce u potpunosti otvorio 2007. na seminaru kod svećenika prof. Tomislava Ivančića.

„Sjećam se predstave koja je bila poslije predavanja, sadržavala je brojne kadrove obraćenja, a u njima sam prepoznavao sebe. Zadnja scena prikazivala je djevojku u kolicima koja dolazeći do kutije ustaje iz kolica te iz kutije vadi križ. U tom trenutku doživio sam susret s osobom, sa živim Bogom, osjetivši Njegovu prisutnost poput vatre i ognja.“

Ivan svjedoči kako ga je taj oganj pratio 6 mjeseci te ga doveo do prve ispovijedi nakon mnogo godina.

„Opet sam otišao u Međugorje, ali kao hodočasnik, tu sam se ispovjedio i polako se rodila ideja o pozivu.“

Nije odmah odgovorio na poziv, dapače duže vremena se nadao kako će moći istovremeno svoj život davati potpuno Bogu i imati obitelj. S druge strane, danas priznaje kako je dubinski poziv bio prisutan cijelo vrijeme te da je dobro da se nije ranije, za vrijeme obraćeničkog zanosa, odlučio otići za svećenika.

Ivan Dominik, kao i brojni drugi mladići iz tog samostana nije imao ranijih doticaja s dominikancima. Sam svjedoči kako je red propovjednika upoznao tek preko kapelice Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića. Tamo je također ugledao plakat koji mu je promijenio život.

„Kad sam dobio tu spremnost da idem u svećenike Bog je otvorio vrata za dominikance. U kapeli Ranjenog Isusa vidio sam plakat na kojem dva dominikanca oblače trećoj osobi dominikanski habit, a ispod je pisalo ‘Još uvijek tražiš? Dođi i vidi red propovjednika’. Plakat mi se urezao u srce.“

Plakat - dominikanci

Foto: plakat koji je Ivan Dominik Iličić ugledao u kapeli Ranjenog Isusa

Kasnije je Ivan, istražujući o redu na internetu, odlučio poslati mail o. Petru Galiću, promotoru za zvanja. Njihov susret predstavljat će kasnije konačnu potvrdu za mladog Iličića.

„Na dan kad sam rekao Bogu da ću dati konačnu odluku, tražio sam ga znak. Taj dan događale su se nevjerojatne stvari, bilo je dosta znakova, osobito u mome srcu. Dobio sam povratni mail od oca Galića u kojem je stajalo da je u Zagrebu i da se možemo naći isti dan. Prvi put sam, zajedno s o. Galićem, krenuo prema ovome samostanu, u kojem sad živim. Tada mi je o. Galić pokazao dugu, inače znak saveza Boga i čovjeka, koja se pojavila iznad samostana i rekao ‘evo ti znak’.“

Ivan svjedoči kako mu je pater Galić odgovorio na sva pitanja, a ušavši u samostan osjećao je nešto u srcu.

„Ne mogu reći da nisam i sam primijetio duboki mir koji okružuje ovo crkveno zdanje. Zanimljivo kako je i ovaj bogoslov spomenuo slobodu koju osjeća kod dominikanaca kao jedan od faktora pri svom odabiru svećeničkog reda te mogućnost iskorištavanja vlastitih talenata kako bi pronašao ‘nove načine propovijedanja, preko medija’.“

Božansko milosrđe i Marija

Priča njegova subrata, Domagoja Marije Duvnjaka, ponešto je drugačija. Domagoj je odrastao u religioznoj obitelji, koja je njegovala živu vjeru. Cijeli život bio je okružen franjevcima što ga je kasnije navelo na misao da bi i sam mogao postati jedan od njih, međutim Bog je imao drugačiji plan.

Domagoj je drugačija osobnost od Ivana. Dok je potonji komunikativan, veseo, znatiželjan, Domagoj je povučeniji, smireniji, kontemplativan. Ono što ih pak povezuje jest Međugorje kao mjesto ljubavi prema Gospi i mjesto gdje su prvi put osjetili poziv. Domagoj je iskustvo poziva doživio 2009. tijekom hodočašća u Međugorje kada mu je Bog „progovorio u molitvi“. Unatoč tom snažnom iskustvu, ni on nije odmah prihvatio da ga Otac zove, njegov plan bio je upisati građevinu premda je na kraju odabrao teologiju. Iako nije isprva prihvatio poziv, razmatrao je o njemu uz duhovno vodstvo dok jedan događaj nije prepoznao kao znak.

„Započeo sam jedne subote moliti devetnicu, ne znajući da završava na nedjelju Dobrog pastira, dan kada cijela Crkva moli za duhovna zvanja. Tu nedjelju bio sam na misi u crkvi sv. Mati Slobode i don Damir Stojić je držao propovijed o pozivu koja me dotakla.“

sdvsdsdfsgbfdb (1)

Foto: Domagoj Marija Duvnjak

Premda je nakon te nedjelje razmišljao isključivo o franjevcima, dva susreta u katedrali nagnala su ga da se priključi dominikancima.

„Jednom sam ušao u zagrebačku katedralu i iz mene je samo izašla rečenica, kao da me Duh Sveti nadahnuo: ‘Bože, gdje me ti hoćeš?’ Kasnije sam otišao do knjižnice Verbuma i sreo dominikanca. U sebi sam doživio eksploziju osjećaja.“

Ipak, konačnu potvrdu doživio je u drugoj katedrali, onoj sisačkoj.

„Bio je susret mladih, okupljanje ispred katedrale, a ja sam ušao unutra da se pomolim. Iz mene je opet izašlo isto pitanje: ‘Bože, gdje me ti hoćeš?’ te sam izlazeći iz katedrale primijetio svećenika kako oblači dominikanski habit.“

Odlučio je ući u novicijat gdje je vidio širu sliku, a posebno ga se dojmila i privukla tema Božjeg milosrđa u propovijedi sv. Dominika te uloga Marije u dominikanskom redu. Sam svjedoči kako je i prije ulaska u redovničku zajednicu njegovao obje pobožnosti što mu je pomoglo da prepozna dominikance kao svoj životni poziv.

Karakteri koji dijele Ivana i Domagoja očituju se i u njihovim razmišljanju o svom mjestu unutar reda. Dok Ivan Dominik razmišlja o propovijedanju pomoću novih medija, Domagoja Mariju više privlači osobniji pristup ili kako sam svjedoči: “Volio bih raditi s dušama, ispovijedati te imati duhovne razgovore“.

Oba mladića susrela su se s kušnjama tijekom svog redovničkog života. Domagoj tako kaže:

„Ne sumnjam u poziv, ali imam kušnje i osjećam ponekad da mi je teško, ali nikada nisam htio izaći.“

Ivan s druge strane svjedoči:

„Bio sam presiguran u svoj poziv, stoga sam kasnije i posumnjao, ali to mi je pomoglo da se ponovo, smjernije odlučim za njega.“ Pritom nadodaje kako „poziv ne treba odabrati u euforiji, već dublje promatrati i onda pokušati. Nema se što izgubiti, osoba uvijek ima pravo otići ako prepozna nešto drugo kao poziv“.

Collage1

Foto: Ivan Dominik Iličić prije obraćenja i za vrijeme davanja zavjeta

‘Zvanja ne padaju s neba’

Prije razgovora s bogoslovima, pater Anto Bobaš poručio mi je kako „svećenika ima onoliko koliko narod treba”.

“Zvanja ne padaju s neba, nego su plod molitve i djelovanja”, kaže nam.

Iz velikog broja zvanja koja sada pune donedavno prazne samostanske sobe, može se zaključiti kako slijedi „obilna žetva“, da parafraziram našeg Gospodina, Isusa Krista. Ono što je svakako pozitivno u cijeloj priči jest činjenica da dominikanci u ovome nisu sami. Ali o tome ćemo pisati drugi put.

Nakon ugodnih sat i pol razgovora, napunjen snagom i vjerom koja izvire iz ovih mladih bogoslova, krenuo sam prema kući razmišljajući o velikom broju mladića koji tek trebaju vidjeti dugu iznad borongajskog samostana, kao i o velikom broju onih koji su je propustili. Sudeći po sadašnjem stanju, potonjih će biti sve manje.

Drugi dio niza pročitajte na linku:

PROCVAT REDOVNIČKIH ZVANJA U HRVATSKOJ (2): Salezijanci

Tino Krvavica

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Fotografije: privatni arhiv, Ivan Dominik Iličić i Domagoj Marija Duvnjak