Kad je čudesnog viđenja nestalo, u njegovu srcu je ostao čudesan žar, a u njegovo tijelo ostadoše utisnuti čudesni biljezi znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku raspetoga čovjeka.

O tome je, među ostalim, riječ u knjizi “Dokazi nadnaravnoga” dvojice Poljaka, Grzegorza Gornyja i Janusza Rosikona, koji su proputovali svijet u potrazi za čudima i fenomenima za koje znanost nema objašnjenja.

U spomen na taj događaj 1337. godine ustanovljen je blagdan rana sv. Franje koji franjevci slave svakoga 17. rujna, a u bazilici sv. Klare u Asizu nezaobilazna je freska koja prikazuje primanje stigma sv. Franje. Njegove stigme vidio je velik broj svjedoka koju su ustvrdili da čavli u ranama nisu bili željezni predmeti, nego nešto poput tjelesnih izraslina koje su bojom i oblikom podsjećale na oruđe Isusove muke. Utemeljitelj franjevačkog reda skrivao je svoje rane pred ljudima, prekrivajući dlanove i stopala, baš kao i Padre Pio osam stoljeća nakon njega.

Kontroverzije oko stigmi

Stigme, taj potpuno novi duhovni fenomen u Crkvi, izazvao je velike kontroverzije i tadašnji su pape smatrali nužnim da se izjasne o njima. Prvo Grgur IX., a potom i Aleksandar IV. potvrdili su autentičnost pet stigma sv. Franje.

Procjenjuje se da se u idućim stoljećima pojavilo nekoliko stotina stigmatika. Zanimljivo je da među stigmatičarima ima čak osam puta više žena nego muškaraca!

Jedinstven slučaj u povijesti katoličke mistike predstavlja sv. Margareta Marija Alacoque kojoj je u viđenjima Krist naložio da proširi po svijetu pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu. Rođena je u Francuskoj 1747. godine. S nepune četiri godine se zavjetovala na doživotnu čistoću, a 20 godina kasnije ušla je u samostan Sestara od pohoda Marijina u Paray-le-Monialu. U tom je samostanu primila čudesne objave ali i nevidljive stigme koje su joj uzrokovale veliku bol.

Prvu je objavu primila 27. prosinca 1673. dok je bila u molitvi na klanjanju pred Presvetim sakramentom kad je ugledala Isusa. On joj se obratio, uzeo njeno srce i stavio ga u vlastito. Potom joj je vratio srce koje je gorjelo. Od tog trenutka redovnica je u svojoj nutrini osjećala kao da joj je srce probodeno. Od tada je u svojemu tijelu proživljavala smrtnu tjeskobu i muke raspeća, u početku jednom mjesečno, a potom svaki tjedan s četvrtka na petak. Svjedoci su pripovijedali da je osjećala bol kao da joj polažu trnovu krunu na glavu, bol bičevanja i na koncu pribijanja na križ. Umrla je 1690. u 43. godini.

Poznati francuski liječnik Antoine Imbert-Gourbeyre koji je u 19. stoljeću prikupio dokumentaciju o 323 slučaja stigmatizacije, napisao je: “Život stigmatika dugačak je niz boli i trpljenja koja započinju primanjem svetih stigma i završavaju tek nakon smrti.”

Najpoznatija stigmatičarka 20. stoljeća bila je Therese Neumann rođena u Bavarskoj. U 20. godini života doživjela je nesreću od koje je ostala paralizirana, a potom i slijepa. Stalno se molila za ozdravljenje po zagovoru preminule francuske karmelićanke sv. Terezije iz Lisieuxa poznate i kao Mala Terezija, koja tada još nije bila uzdignuta na čast oltara.

Dana 29. travnja 1923. na dan kad je Pio XI. u Rimu beatificirao Malu Tereziju, njezinoj se imenjakinji u Njemačkoj vratio vid, a dvije godine kasnije, kad je karmelićanka proglašena svetom, Therese je ponovno prohodala. Godinu dana poslije, u vrijeme korizme, primila je stigme. Otada je, idućih 36 godina, sve do smrti, svakoga petka u svojemu tijelu proživljavala Kristovu muku, sve zajedno 725 puta.

Njezinim su ekstazama svjedočili brojni ljudi. Dok je ležala u agoniji i strašnim mukama, nije krvarila samo iz rana koje su bile na istim mjestima kao i Isusove, nego je iz njezinih očiju, umjesto suza, kapala – krv! Njezina je soba svakog Velikog petka postajala mjesto molitve, a procjenjuje se da bi na taj dan kroz njezinu sobu prošlo oko 5000 ljudi.

Dobila je i dar govora na jezicima koje uopće nije poznavala. Posjedovala je brojne duhovne darove. Umrla je 1962., a u tijeku je njezin beatifikacijski proces. Pregledala su je brojna liječnička povjerenstva koja su ili priznala autentičnost njezinih stigma ili bi priznali da ih ne mogu znanstveno objasniti.

Crkvena suzdržanost

Svijetu je zanimljiva i Sirijka Myrna Nazzour, rođena 1964., koja je imala na desetke viđenja u kojima je primala poruke od Isusa i Marije. Na njezinim se rukama i licu pojavljivalo ulje, koje je imalo čudotvorna svojstva, jer su pomazani njime, brojni bolesnici ozdravili. Prvi su ozdravili oni koji su bolovali od paralize, a zabilježeni su slučajevi ozdravljenja od tumora, sljepoće, paralize i drugih bolesti, a dolazilo je i do naglih obraćenja.

Stigme je primila samo onih godina u Velikom tjednu kad je Uskrs padao na isti datum za sve kršćane, jer joj je Isus rekao da veoma trpi zbog podjela unutar kršćanstva. Pregledali su je brojni liječnici, među kojima i Reaganov kirurg Antoine Mansour. Sva su istraživanja pokazala da je riječ o pojavi pred kojom su liječnici nemoćni i nisu je u stanju objasniti. Stigme su se pojavljivale same od sebe, te su jednako tako i nestajale, ne ostavljajući nikakva traga.

Jedna od najpoznatijih stigmatičarki suvremenog doba bila je i Natuzza Evolo, rođena u Italiji 1924. godine. Obitelj je njena bila tako siromašna da Natuzza nije mogla ići u školu i nikada nije naučila ni čitati ni pisati. Već sa šest godina doživjela je prva viđenja Isusa i Marije, a poslije toga do kraja života imala je viđenja svetaca, anđela i duša u čistilištu.

Dok je bila tinejdžerica, jedne je korizme dobila stigme koje su posebno bile izražene i bolne na Veliki petak, što su potvrdili brojni svjedoci. Dobila je dar raspoznavanja bolesti kod drugih ljudi, predviđanja ishoda operacija te savjetovanja odgovarajućih lijekova. Ljudi iz cijeloga svijeta dolazili su k toj nepismenoj Talijanki kako bi od nje tražili savjet, pomoć i molitvu. Primala je i po stotinjak ljudi dnevno. Iako nikada nije učila ni jedan strani jezik, razgovarala je sa strancima bez prevoditelja.

Njezini biografi procjenjuju kako se tijekom šezdesetak godina susrela s gotovo milijun ljudi. Crkva je u početku bila skeptična prema njoj, a potom distancirana, ponajviše zbog stava dr. Agostina Gemellija, rektora Katoličkog sveučilišta u Milanu, koji je nikada nije ni vidio. Ali je svejedno njezino ponašanje nazvao simptomom histerije, pa joj je biskup predložio liječenje na psihijatriji. Provela je tamo dva mjeseca ali liječnici nisu mogli pronaći nikakvu naznaku psihičke bolesti.

Kad je umrla 1. studenog 2009. u dobi od 85 godina, mjesni je biskup Luigi Renzo rekao da nema nikakve sumnje da je mističarka na nebu. Na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu je služilo šest biskupa i više od stotinu svećenika. Godinu dana prije smrti, 2008. godine Natuzza je primila talijansku novinarsku nagradu zbog svoga utjecaja na medije u Italiji, iako je bila – nepismena!

Svećenik psihopat

Od Natuzzinih suvremenika najveći utjecaj na nju imao je Francesco Forgione, franjevac kapucin poznat kao Padre Pio. Redovito su kontaktirali, a ona je organizirala i hodočašća u San Giovanni Rotondo, u grad u kojem je živio taj nesumnjivo najpoznatiji stigmatik 20. stoljeća. I on je imao Isusove rane.

Rođen je 1887. godine u selu Pietrelcini, a kao dječak se odlučio zarediti, ušao u Red male braće kapucina i u 32. godini života, 1918. godine, primio je stigme. To ga je toliko prestravilo da je molio Boga da mu ih otkloni. Želio je trpjeti za Isusa, ali da se to ne vidi. Njegove su rane vidjele tisuće ljudi, a on je bio prvi svećenik u povijesti Crkve koji je dobio stigme.

Imao je razne nadnaravne darove, među kojima i dar ozdravljanja, proroštva, dar čitanja ljudskih srdaca i dar govora nepoznatim jezicima. I njegovim stigmama bavili su se brojni liječnici, među kojima je bio i Gemelli, kao jedan od najvećih medicinskih autoriteta u katoličkome svijetu, koji ni njegove stigme nije vidio, ali ga je svejedno optužio da je “psihopat koji pokazuje sva obilježja mentalne retardacije”. Zbog svega toga, Padru Piju je čak bilo zabranjeno javno vršiti svećeničku službu te nije smio s narodom slaviti misu niti ispovijedati, sve dok Pio XI. nije 1933. promijenio stav Crkve.

Nakon njegove smrti, rane Padre Pija su u potpunosti nestale, a ožiljaka nije bilo. Onima koji su ga optuživali da snagom volje umišlja rane na tijelu, Padre Pio je odgovorio: “Iziđite u polje i promotrite pažljivo bika. Usredotočite se na nj iz sve snage i vidite hoće li vam narasti rogovi na glavi!”

Najpoznatiji stigmatici

Najpoznatiji stigmatici nakon sv. Franje bili su sv. Klara iz Montefalca, sv. Katarina Sijenska, sv. Franciska Rimska, sv. Rita iz Cascije, sv. Margareta Ugarska, sv. Katarina Đenovska, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa, bl. Anna Katharina Emmerick i sv. Gemma Galgani.

Kod nekih su stigme bile nešto drukčije: kod većine su bile kružna oblika, ali primjerice bl. Kristina iz Stommelna nosila je stigme u obliku križa. Tek je nekolicina nosila i rane od trnove krune, poput Matilde iz Stansa ili Erzsebet Galgoczy. Dio ovih mistika nosio je unutarnje stigme, nevidljive oku, poput bl. Doroteje iz Montaua ili sv. Faustine Kowalske. Jedinstven je slučaj bl. Ozane iz Mantove na čijem su se tijelu stigme pojavile tek nakon njezine smrti.

Snježana Šetka | Bitno.net

Više o knjizi “Dokazi nadnaravnoga” možete pročitati OVDJE.

Tekst originalno objavljen na portalu Misija, prenesen uz ekskluzivno dopuštenje autorice.