UPOZNAJTE SVECA DANA

‘Dobri papa’ sv. Ivan XXIII.

Papa Dobri osvojio je cijeli svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor

Ivan XXIII

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenoga 1881. godine u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su imali njegovi roditelji Giovanni Battista i Mariana Roncalli. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa odlazi na institut sv. Apolinara u Rimu, gdje 10. kolovoza 1904. godine biva zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. godine služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.

Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi, te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli biva regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. godine za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio centrale dell’Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o sv. Karlu Boromejskom (Carlo Borromeo, 1538.-1584.), kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci Ambrosiana upoznao je kardinala Achillea Rattija. Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19.ožujka 1925. godine i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. godine Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno “pravoslavnoj braći”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. šalje ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenuje ga kardinalom i postavlja za patrijarha Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me s različitim narodima, religijama, ideologijama. I mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli. To je trebao biti častan umirovljenički položaj.

Papinska služba

U listopadu 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli. I napokon, 28. listopada 1958. godine, nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika sv. Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: Zvat ću se Ivan – Ioannes Vocabor, po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti. Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: …To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je sedamdeset sedam godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u to područje. Takvo se što do sada još nije dogodilo, i nisu svi time bili oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao kardinalski zbor. Ivan je imenovao kardinale iz cijelog svijeta.

Ivan xxiii

Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Što više, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Svim kršćanima je poručio: Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. godine izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su sovjeti započeli graditi berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana sa Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko radio Vatikana obratio sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papina osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka koncila Papa prvi put napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Asiz s nakanom za uspjeh koncila.

Ivan XXXIII.

Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine putem Eurovizije pratio je cijeli Svijet. U svečanoj povorci u baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih Crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred nebom i zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine. Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. godine Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman.

Kraj života

Papa Ivan XXIII. posljednji put se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963. godine kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir Balzam. Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: Moje se vrijeme na zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da sve budu jedno). Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti. Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak  3. lipnja 1963. godine u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u baziliku sv. Petra gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje njegove odvažnosti.

Papa Franjo proglasio ga je svetim 27. travnja 2014., prvu nedjelju nakon Uskrsa.

Ivan XXIII. napisao je Deset zapovijedi opuštenog mira. Svojom je jednostavnošću, dobrotom i smislom za humor osvojio mnoge: Anegdote iz života sv. Ivana XXIII.

Molitva svetom Ivanu XXIII.

Dragi papa Ivane, tvoja jednostavna i ponizna osobnost odavala je miris Boga i u srcu poticala želju za dobrotom.

Često si govorio o ljepoti obitelji okupljenoj oko stola da bi podijelila kruh i vjeru; moli za nas, da u našim domovima ponovno prebivaju prave obitelji.

Ti si široke ruke sijao nadu i poučavao si nas da osluškujemo Božji korak koji priprema novo čovječanstvo: pomozi nam da zdravim optimizmom dobrim pobijedimo zlo.

Ljubio si svijet s njegovim svjetlima i sjenama i vjerovao si da je mir moguć: pomozi nam da budemo oruđa mira u kućama i na ulicama.

Ti si očinskom ljubavlju potaknuo roditelje da pomiluju svoju djecu: tako si dirnuo svijet i podsjetio si nas da su nam ruke darovane ne da bismo udarali, nego da bismo grlili i brisali suze.

Moli za nas, da se ne ograničimo na oplakivanje mraka, nego da upalimo svjetlo, donoseći posvuda Isusa i moleći uvijek Mariju. Amen.

Sveci.net/Bitno.net

Objavljeno: 11. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi