DUH VREMENA

Mislili ste da je đavlov najbolji trik uvjeriti ljude da ne postoji? – prevarili ste se!

Francuski pjesnik Charles Baudelaire autor je maksime da je đavlov najbolji trik da te uvjeri da ne postoji. S poštovanjem, ne slažem se.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Aforizam je iz kratke priče “Velikodušni kockar”, ispričane u prvom licu. U njoj se pripovjedač prisjeća ugodne večeri što ju je s ocem laži proveo u igri na sreću u kojoj je izgubio svoju dušu. U ugodnom razgovoru đavao povjerava gostu “da se samo jednom pobojao za svoju moć”, kad je neki propovjednik rekao: “Ne zaboravite da je đavlov najbolji trik da vas uvjeri da ne postoji!”

Pri temeljitijoj analizi vidimo da se priča i ne slaže s maksimom. Pripovjedač kaže da je izgubio dušu ravnodušno i s dosadom, smatrajući je “beskorisnom i ponekad dosadnom stvari”. Zaključuje priču molitvom Bogu da đavao održi obećanje da će mu svejedno dati sva svjetska zadovoljstva koja je zatražio kad se kladio u svoju dušu.

Đavao očito nije uvjerio Baudelairevog pripovjedača da ne postoji, a čini se da nije ni trebao. Pripovjedač nije zaveden idejom da đavao ne postoji, nego privlačnim oslobođenjem od životne monotonije što ga je iskusio u đavlovom društvu i u njegovom obećanju apsolutne autonomije u užicima ovog svijeta.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U našem je postmodernom svijetu postalo moderno ne samo vjerovati u postojanje đavla, nego i uživati, kao i pripovjedač, “u dugom i dobrom prijateljstvu” s njim, i cijeniti ga kao promicatelja prosvijećenosti, napretka i “uništenja praznovjerja”. Đavla se slavi kao promicatelja slobode pojedinca, naročito od “ugnjetavanja” seksualnim moralom. Ikona ljevičarskog komunističkog aktivizma, Saul Alinsky, odao je počast đavlu u svom poznatom djelu Pravila za radikale.

I to je dobar trik, no mnogi koje je zavela ta slika đavla kao osloboditelja na kraju prozru varku, jer raskalašenost sa sobom donosi vlastito ropstvo i kaznu (Baudelaireov život u raspuštenosti, promiskuitetu i ovisnosti o drogi završio je teškim moždanim udarom i smrću u 46. godini). Mnoga su velika obraćenja proizašla iz takvih buđenja, i tako posvjedočila o preobražavajućoj snazi Božje milosti.

Veća je varka možda uvjeravati ljude da đavlovo postojanje nije važno jer je Bog tako milosrdan da neće nikoga poslati u pakao. To preuzetno pouzdanje u Božje milosrđe na prvi se pogled čini kao obrat đavlove prve varke u rajskom vrtu, kad je iskušavao Evu da ne vjeruje Bogu. Radi se i o istoj varci u drugoj ambalaži: ne vjerujte Bogu kad kaže da ćete umrijeti ako Mu budete neposlušni (Post 3,4).

Meni se čini da je đavlova najveća varka da ljudska bića uvjeri da to nisu. Ta im varka priječi da spoznaju svoju istinsku slobodu i pravo dostojanstvo kao Božje slike i njegove djece. To je najveća varka u koju su povjerovali naši praroditelji: đavao iskušava Evu govoreći joj da će joj neposluh otvoriti oči, da će biti “kao bogovi…” (Post 3,5). Adam i Eva ignorirali su činjenicu da su već slika Božja (Post 1,27) Odbijajući dar što su ga već primili i želeći biti moćni neovisno od Boga, pali su.

Đavao ponavlja tu varku, naročito danas. Znamo da je Isus Krist obnovio, čak i uzdignuo, ljudsko dostojanstvo, dajući nam svima moć da postanemo Božji sinovi i kćeri, no đavao i dalje pokušava ljude uvjeriti da nisu ono što jesu.

Umjesto da nas kuša da odmah odbacimo Boga, đavao je zadovoljan time da nas uvjeri da u Božjim očima nismo ništa posebno – ljudska bića nisu ništa više od iznimno evoluiranih organizama, različite razine, ali ne i različite vrste od drugih organizama. Poput svih drugih organizama, ljudsko je ponašanje pitanje biologije i okoliša. Ne postoji duhovna dimenzija, nego samo kemija mozga. Ne postoji slobodna volja, nego samo evolucijski nagoni. Mi nismo osobe, nego članovi klase, narodnosti, rase, seksualne orijentacije itd.

Sekularna progresivna opsesija “jednakošću” ishoda odražava to poricanje osobnosti isto kao što opravdava istrjebljenje milijuna nerođene djece u ime kontroliranja populacije i društvene “odgovornosti”. Ljudska su bića tu stoka kojom se upravlja, a ne osobe koje treba cijeniti.

Duh vremena mnogo govori o ideji ljudskog duha, ali u praksi se taj duh svodi na konzumerističko samopotvrđivanje, sebične emocije i praznu sentimentalnost. Dopušteni izrazi “slobode” zapravo su robovanja užicima tijela i opojnih tvari. Takva “sloboda”, a ne religija, je opijum masa.

Kriza našeg vremena nije toliko kriza teologije koliko kriza antropologije. Suvremeni mentalitet čovjeka svodi na običnu životinjsku vrstu, nevažnu Bogu i čovjeku samom. Zato u našem društvu vidimo toliko oblika iskorištavanja i ponižavanja. Od trgovine ljudima, silovanja na večernjim izlascima, tjelesnog i seksualnog zlostavljanja, seksa bez obveza, zajedničkog života prije braka, nezakonite djece i razvoda, naš etos autonomije i zadovoljavanja vlastitih potreba čini nas potrošačima drugih ljudskih bića u kulturi koju je papa Franjo nazvao kulturom odbacivanja.

A kultura samo sliježe ramenima: što drugo očekivati? Na kraju krajeva, mi smo samo životinje vođene nagonima i apetitima. Tako nam je ostao lažni moral “tolerancije” i “koegzistencije” – jer važno je biti pristojan. Baš kao što će naš vjerni ljubimac završiti u nekoj ugodnoj vječnosti, tako ćemo i mi. Prokletstvo, ako postoji, rezervirano je za one koji ovu ugodnu koegzistenciju remete mržnjom i netolerancijom, bilo svojom zlobom, bilo – što je još gore – inzistiranjem na postojanju objektivne Istine. Čovjek ima osjećaj da će pakao biti samo dugi boravak u logoru za preodgoj.

Zašto đavlu odgovara takva situacija? Zato što u tom viđenju ljudskog bića nema mjesta za ljubav. Tu se radi o anti-ljubavi, upravo zato što se radi o anti-slobodi. Bez slobode nema ljubavi, i tada ne odabiremo Boga. Bog poštuje našu slobodu. Njegov dar slobodne volje daje nam moć da volimo, i upravo je ta moć ono što nas čini najsličnijima Bogu. Ako slobodno ne odaberemo Boga u ljubavi, onda nećemo doživjeti ispunjenje kao ljudske osobe stvorene za zajedništvo s Bogom koji je ljubav. Za nas je upravo to pakao. Ako odbijemo ono što jesmo kao ljudska bića, gubimo Boga vlastitim odabirom, i Bog gubi nas. Što bi drugo đavla više usrećilo?

Michael Quinlan | IZVOR

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 19. siječnja 2016.

Možda vam se svidi