Znam, da su danas uprte u me oči mnogih i mnogih, i da se u mnogim srcima, koja i plemenito misle, pokreću razna pitanja. Nije čudo! Sam osnivač Crkve usporedio ju je s gradom na gori, koji se ne može sakriti, a stupove njezine, na kojima počiva — apostole, naziva svjetlošću svijeta. Crkva i njezini predstavnici moraju ulaziti u sve faze i u sve sfere ljudskoga života. Mora ulaziti, ali ne kao stranac, tuđinac, nametnik, nego kao najpozvanija osoba, kao domaći čovjek, kao osoba, koja je zaista autohtona. Na dnu svega, što hoće da bude dostojno razumna stvora Božjeg, mora biti kao zlatni temelj — istina i moral, pravda i ljubav.

Ali, kao što su Kristu prigovarali i prijatelji i neprijatelji, s dobrom i zlom nakanom, tako je i s Crkvom. Neki joj zamjeraju, što u općem uzrujavanju ostaje mirna, što u općem vezanju s nekom uzmaknutošću i suzdržavanjem ljubomorno čuva svoju slobodu; jednom riječju: zamjeraju Crkvi, što se dovoljno ne upušta u vrtlog dnevnih događaja, što neće da se naprosto poistovjeti i stopi s dnevnim previranjem u svim njegovim mijenama. Baš tako su i Kristu zamjerali, što se nije htio vezati ni uz koju od tadašnjih struja u javnom životu izabranog naroda, što nije htio biti kraljem i političkim vođom svojega naroda.

Drugi opet prigovaraju Crkvi, da previše zalazi u zemaljske stvari, da se odviše plete u socijalne, narodne i međunarođne odnose. Baš su tako i Krista optuživali, da buni narod protiv tadašnjega poretka.

Ali Krist se nije obazirao na prigovore, dolazili oni s desna ili s lijeva. Na njemu se ispunjala ona riječ njegova učenika: ‘U svemu se preporučujemo kao sluge Božji: u čistoći, u znanju, u strpljivosti, u dobroti, u Duhu Svetome, u ljubavi, koja se ne pretvara, u riječi istinitoj, u sili Božjoj, s oružjem pravde na desno i na lijevo, slavom i sramotom, zlim glasom i dobrim glasom’.[1]

Jer on je dobro znao, da iznad prolaznih dobara, koja ljude rastavljaju, ima viših vrijednosti, koje ljude spajaju. Znao je, da u službi tih vrijednosti i sama smrt više koristi negoli život.

On je znao, da se u najskrovitijim dubinama ljudskih duša krije neutaživa čežnja i potreba za nekim i nečim, što će poput sjajne zvijezde mirno prosipati svjetlo iznad nemirnih valova ljudskih oprečnih nastojanja, pa čak i onda kad te duše razdiru oluje raspirenih strasti.

Znao je da će pojedinim staležima, pojedinim narodima i cijelom čovječanstvu uvijek biti potrebita ustanova, koja će tražiti od svojih predstavnika, da se otmu struji dana, koja bi ih htjela zahvatiti. Samo će tako, naime, s vječnih žala, onima koji se izmoriše rvući se s valovljem, neprestano jačati umorne mišice, dizati klonula srca, davati okrepe i mira, što ih svijet dati ne može. Zato je dao staležima, narodima i čovječanstvu predstavnike Crkve ljude — da se poslužim Lamartinovom riječju — ‘ljude koji nemaju obitelji, ali pripadaju obitelji cijeloga svijeta; koje svijet pozivlje kao svjedoke i savjetnike u svim svečanim zgodama građanskog života, bez kojih ne možemo na svijet doći ni umrijeti; koje nepoznati zovu svojim ocem, kojima ljudi otkrivaju svoje najdublje tajne, pred kojima liju najbolnije suze; koji znaju utješiti u svakom bolu duše i tijela; koji su šutljivi povjerenici bogatstva i siromaštva, jer oboje iz dana u dan kuca na njihovim vratima: bogati, da neopaženo ostave kod njih milostinju, a siromašni, da bez stida, što tjera rumenilo u obraze, ondje prime darak; ljude, koji nemaju posebnog društvenog položaja, nego pripadaju svim društvenim slojevima; koji sve znaju, što se oko njih zbiva, koji imaju pravo reći, kojih riječi padaju u srca svom težinom Božjega auktoriteta te paraju duše neukrotivom snagom vjere’.

Stoga se eto i Crkva poput Krista ne može obazirati na prigovore bilo s desna bilo s lijeva, ali vazda s površine, nego se materinski odazivlje samo onom glasu, što govori iz dubine najplementijega u čovjeku.

Stoga neće teško biti razumjeti ni ove posvete, koju je Crkva dala preko mojih ruku ovome velebnom domu Gospodarske sloge.

Nikada se taj uzvišeni čin nema tumačiti kao silaženje Crkve u arenu političkog rvanja, kao vezanje uz bilo kakve konkretne političke oblike, u kojima Crkva prepušta inicijativu i slobodu svjetovnjacima, nego samo kao polaganje zlatnog temelja istine i morala, ljubavi i pravde; kao očinski blagoslov, bez kojega nema napretka: ‘Benedictio patris firmat domos filiorum’, veli Sv. pismo [2] — kao očinski blagoslov jednom pozitivnom nastojanju na dobro onoga naroda, koji je Crkvi uvijek bio vjeran; onoga naroda, koji u svim svojim opravdanim težnjama smije, može i mora računati na potporu Crkve, koja je zaštitnica pravde i ljubavi te učiteljica istine i života.

Govor nadbiskupa Stepinca prigodom posvete doma Gospodarske sloge, Katolički list 90 (1939).

[1] 2 Kor 6, 4 sl.

[2] Sir 3, 11: Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci.