356 Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek “sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja”.[202] Čovjek je “jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio”,[203] on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu stvoren, i to je temeljni razlog njegova dostojanstva:

Koji te je razlog potakao da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno da kuša tvoju vječnu Dobrotu.[204]

357 Budući da je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajedništvo s drugim osobama; milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi, i taj odgovor ne može dati nitko drugi osim njega samoga.

358 Bog je sve stvorio za čovjeka,[205] a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje:

Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.[206]

359 “Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna”:[207]

Sveti nas Pavao uči da su dva čovjeka na početku ljudskoga roda: Adam i Krist(…) Prvi Adam, kaže on, stvoren je kao ljudsko biće koje je primilo život; posljednji je duhovno biće koje daje život. Prvi je stvoren od posljednjega od kojega je primio dušu koja ga oživljava (…) Drugi je Adam utisnuo svoju sliku u prvog Adama kad ga je oblikovao. Zato je kasnije uzeo njegovu narav i ime da ne dopusti da propadne ono što je on na svoju sliku načinio. Jest prvi Adam, jest posljednji Adam: prvi ima početak, posljednji nema svršetka. Upravo ovaj posljednji je uistinu prvi, kao što sam reče: “Ja sam Prvi i Posljednji”.[208]

360 Zbog zajedničkoga porijekla ljudski rod je jedinstven:Bog “od jednoga sazda cijeli ljudski rod” (Dj 17,26):[209]

Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova porijekla u Bogu (…); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravišta: zemlje koje dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za održavanje i razvoj života; u jedinstvu njegove nadnaravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju težiti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (…) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvršio.[210]

361 “Taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi”,[211] ne isključujući bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braća.

“Jedan tijelom i duhom”

362 Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je “Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.

363 Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život,[212] ili cijelu ljudsku osobu.[213] Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku[214]i što je u njemu najvrednije,[215] ono po čemu je posebno slika Božja: “duša” znači duhovno počelo u čovjeku.

364 Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu “slike Božje”: ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha:[216]

Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan.[217]

365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati “formom” tijela,[218] tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara,[219] da dušu ne “proizvode” roditelji i da je duša besmrtna.[220]Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.

367 Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše “cijelo biće – duh i duša i tijelo” – sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu.[221] “Duh” znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu,[222] i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom.[223]

368 Duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao “dubinu bića”,[224] gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga.[225]

“Muško i žensko stvori ih”

BOG JE HTIO JEDNAKOST I RAZLIČNOST

369 Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. “Biti muško” i “biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja.[226] Muškarac i žena s istovjetnim su dostojanstvom “na sliku Božju”. Svojim “biti muško” i “biti žensko” odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu.

370 Bog nije nikako na sliku čovječju: nije ni muško ni žensko. Bog je čisti duh, u kojem stoga nema razlike spolova. Ali “savršenstvo” muškog i ženskog odražavaju nešto od beskonačnoga Božjeg savršenstva, tj. nešto majčinskoga[227] ili očinskoga i supružničkoga.[228]

“JEDNO ZA DRUGO” – “JEDINSTVO UDVOJE”

371 Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Nijedna životinja ne može biti “naspram” čovjeku.[229] Žena koju Bog “oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23). Muškarac otkriva ženu kao drugo “ja” iste ljudskosti.

372 Muž i žena načinjeni su “jedno za drugo”: ne tako kao da bi ih Bog načinio “napola” ili “nepotpune”; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti “pomoć” drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki (“kost od mojih kostij”), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći “jedno tijelo” (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: “Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.[230]

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

373 U Božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji “upravitelji” “podlože” zemlju.[231] To vrhovništvo ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja “koji ljubi sva bića” (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio.

Čovjek u Raju

374 Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da će to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu.

375 Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje “svetosti i izvorne pravednosti”.[232] Ta milost izvorne svetosti bila je “sudioništvo na božanskom životu”.[233]

376 Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti[234] ni trpjeti.[235] Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene,[236]te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano “izvorna pravednost”.

377 “Vladanje” svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude[237] koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.

378 Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt.[238] On tu živi “da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15); tu rad nije muka,[239] nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta.

379 Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)