Božić: lekcija koju još uvijek treba naučiti

Predivne su riječi kojima Isus govori o otajstvu Oca, ali prava prispodoba je Isus: On nam je svojim životom opričao Boga.

Jaslice

Uistinu, Isus je najveće bogojavljenje (»Božje očitovanje«), pravi gorući grm koji gori pred očima ljudi. Postanimo, dakle, hodočasnici u Isusov život da se udivljenjem vjere opet zadivimo pred Božjim licem koje se na Njemu očituje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pođimo od zore utjelovljenja i potom zastanimo u podne Uskrsa i tako usvojimo riječi kojima Toma Ćelanski sažima život sv. Franje: »Trajno je razmatrao Gospodinove riječi i nikad nije gubio iz vida Njegova djela. Ali su se iznad svega poniznost utjelovljenja i ljubav muke tako duboko utisnule u njegovo sjećanje da mu je jedva uspijevalo misliti na nešto drugo« (Franjevački izvori, 467). Neka se i na nas mogne primijeniti ova slika asiškog siromaška!

Moramo iskreno priznati da je Isusovo rođenje jedno od kršćanskih otajstava koje je najviše izloženo opasnosti nerazumijevanja; uistinu, Bo­žić se danas slavi u posvjetovnjenom društvu, koje je izu­milo potrošački i hedonistički protu-Božić, a kršćani toga počesto nisu svjesni!

Toga je bio svjestan Curzio Malaparte, pisac koji je često koristio pero za podbadanje. Kršten je 8. lipnja 1957. godine, a 19. lipnja iste godine je umro držeći raspelo u rukama. Malaparte je tako umro u vjeri, pomiren s Kristom. No za to se oznojio. Godine 1954., tri godine prije smrti, napisao je veoma grubi tekst o Božiću. Donosim vam ga jer ga je vrijedno pročitati, premda je to tekst koji pršti uznemirenošću, nemirom i ogorčenjem; međutim, čitajući ga shvaćamo kako je u današnjem društvu teško kršćanski živjeti i kršćanski shvatiti Božić.

On piše: »Za nekoliko je dana Božić i ljudi se već pripremaju za najveće licemjerje. Zašto si nitko od nas nema hrabrosti reći da svijet nikad nije bio tako malo kršćanski kao ovih godina? Zašto se nitko od nas ne usuđuje priznati da slatkorječivost političara, velika parada evanđeoskih osjećaja, procesije lažnih pobožnika služe samo da sakriju ovu strašnu istinu: da ljudi više nisu kršćani, da je Krist umro u duši svojih sinova, da je licemjerje iz politike prešlo u sav društveni, obiteljski i osobni život? Onaj tko trpi ne znači nam ništa; ništa ne činimo da spriječimo trpljenje, bijedu, zlo, nasilje, pokolj; tihi smo i mirni i slavimo sveti Božić.« I dodaje: »Želio bih da nam na Božić božićni kolač postane tijelo koje trpi pod našim nožem, a vino da postane krv i da se svi na trenutak u ustima zgrozimo nad svijetom. Volio bih da nam se na Božić naša djeca iznenada prikažu onakva kakva će biti sutra, za nekoliko godina, ako se ne budemo odvažili pobuniti protiv zla koje nam prijeti. Jadna raskomadana tijela, napuštena u crvenom blatu nekog bojišta. Htio bih da se u božićnoj noći u svim crkvama svijeta podigne neki siromašni svećenik vičući: ‘Odlazite od ovih jaslica licemjeri, lažljivci, idite svojoj kući plakati nad kolijevkama svoje djece. Ako svijet trpi to je i zbog vašega grijeha što se ne usuđujete braniti pravdu i dobrotu, i bojite se biti kršćani dokraja. Odlazite od ovih jaslica, licemjeri. Ovo Dijete, rođeno da spasi svijet, zgraža se nad vama.’«

Dramatične su to riječi, ali sam ih stavio pred vas kako bih vam pokazao kako je lako umisliti da znademo što je Božić.

Kardinal Angelo Comastri (Tekst preuzet iz jedne od najčitanijih duhovnih knjiga „Bog je ljubav“ o kojoj možete više saznati na linku ovdje.)

 


Objavljeno: 22. prosinca 2011.

Možda vam se svidi