Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje

Slavimo danas događaj i otajstvo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, o kojem je pisao ne samo sveti Marko čije izvješće uzimamo ove godine, nego su pisala i ostala trojica Evanđelista. Radi se dakle o važnom događaju u Gospodinovu životu, na što je i sam želio skrenuti pozornost. Kadgod je prije toga dolazio u Jeruzalem, dolazio je kao skromni hodočasnik, koji doduše nije mogao odoljeti da ne poučava svoj narod na tom svetom mjestu. No dolazeći ovom zgodom nije želio, kao u drugim prigodama, tek osobno hodočastiti, nego je svojim ulaskom htio ostaviti prepoznatljiv znak otkrivajući bit svoga mesijanskog poslanja. Došlo je bilo vrijeme da puk, koji je u neizvjesnosti čekao očitovanje Božjeg milosrđa i dolazak obećanog Davidova kraljevstva, napokon osjeti radost potpune Božje blizine i uspostave istoga. Zato on dolazi u grad Boga živoga kako bi u tom istom gradu gdje je David učvrstio židovsko kraljevstvo i sam mogao preuzeti vječno i neponovljivo kraljevstvo, koje će u isto vrijeme biti i Davidovo i Božje, i zemaljsko i nebesko.
Stoga je razumljivo da ga je narod oduševljeno pozdravljao potvrđujući svojim klicanjem kako ga je prepoznao kao Sina Davidova kojem je Gospodin Bog obećao vječno kraljevstvo: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi. Hosana u visinama! No oni nisu ni slutili kako će završiti ova njegova pustolovina započeta ulaskom u Jeruzalem na magarcu, dok je on jasno znao što ga čeka. Dok su oni priželjkivali Božji moćni zahvat, nisu ni slutili da će Bog svoju snagu iskazati u ljudskoj slabosti na križu. Dok su u njihovim poimanjima mesijanskog kraljevstva bile sadržane mnogo ljudske vizije, Isus je znao da dolazi isključivo u ime Gospodnje, a ne u ime ljudi i ljudskih interesa, ma kako ljudima to bilo teško razumljivo i prihvatljivo. On je bio nositelj Božjeg poslanja među ljudima, te je nastupao kao predstavnik samoga Boga u svome narodu u kojem je Bog već prije uspostavio Davidovo kraljevstvo koje je bilo slika ovoga koje će on uspostaviti svojom mukom i uskrsnućem.
Svečanim ulaskom u Jeruzalem započela je ceremonija njegova ustoličenja u Jeruzalemu u kojem je bio Božji hram, zemaljsko prijestolje Boga živoga. A ova svečana ceremonija završit će slavnim uzdignućem na prijestol križa s kojega ostaje trajno vladati kao slavodobitni pobjednik. Došavši u Jeruzalem kao kralj iz loze Davidove, ali isto tako kao Božji Sin, nije htio da ljudi poistovjete njegovo kraljevstvo sa zemaljskim kraljevstvom, niti njegov interes s ljudskim interesom. Jer Davidovo kraljevstvo u Izraelu trebalo je svjedočiti o uspostavi Božjih vrijednosti u narodu, što je bilo ne samo u Božjem interesu, nego se ticalo dobrobiti samoga naroda. Narod koji je želio život i budućnost nije mogao doći do ostvarenja ako nije primio od Boga dar njegova kraljevstva, koje se nije odlikovalo zemaljskim nego božanskim sadržajima. Zato je pravo Davidovo kraljevstvo mogao ostvariti samo onaj koji dolazi u ime Gospodnje, da Gospodnjim životom obdari sve one koji ne žele svoj život poistovjetiti sa zemaljskim kraljevstvom, nego ga žele uzdići u nebesko.
Ista zadaća stoji pred nama danas, a ona se ne sastoji u prihvaćanju jednog a odbacivanju drugog, jer svatko od nas živi u dva kraljevstva. I pred nama stoji isti izazov koji naraštaj onoga vremena nije dobro razumio, pa je zato i odbacio Sina Božjega ne želeći njegovo kraljevstvo. Prihvatiti nam je njega koji dolazi u ime Božje, da nas obogati Božjim darom, a ne potraživanjem. Upravo u njemu je sadržano sve Božje blago koje nam je Otac podario. On nije kao ljudski vlastodršci koji najavljuju oslobođenje prije nego dođu na vlast, a kad dođu onda pokazuju pravo lice svirepe beskrupuloznosti. Uspostavljajući kraljevstvo Davidovo s drveta križa posvjedočio je kako je pogrešno sanjati kraljevstvo po mjeri čovjeka, jer ono pravo kraljevstvo koje je naviještao i ostvario bilo je po mjeri Boga. Uzdigao je ljude da sanjaju i ostvaruju kraljevstvo pravde i dobrote, ljubavi i mira, obraćenja i oproštenja. Posvetio ih je i pripremio za ono vječno kraljevstvo, a ne da vječito snatre o onom zemaljskom u kojem nema spomenutih Božjih vrijednosti.
Zato Isus ostaje dosljedan ostvarenju takvog Božjeg kraljevstva. On ga i provodi kao Božji plan za zemlju, odbijajući sudjelovati u ljudskom projektu provođenja zemaljskog plana za Boga. Donoseći na zemlju kraljevstvo Božje kojemu nije cilj dokinuti ono ljudsko, nego ga osmisliti, obogaćuje i uzdiže ljudski rod prema nebeskom ostvarenju. Neka njegov svečani ulazak u Jeruzalem otvori i oči naše duše kako bismo otkrili da on ne dokida autonomiju našeg zemaljskog kraljevstva, nego ga ispunja sadržajima Duha i smislom života vječnoga. Neka nam podari odvažnost da, kao što on ne odbacuje naše kraljevstvo, i mi shvatimo kako je pogubno za nas ako dokidamo dar njegova kraljevstva među nama. Svojim javnim i svečanim ulaskom u Jeruzalem neka u nama učvrsti svijest kako je događaj njegova kraljevstva javan i sveopći, a ne privatan i sužen na samo poneke sfere života. Posvetimo sebe prihvaćajući Onoga koji dolazi u ime Božje, kako bi on nas prihvatio kad se pojavimo na vratima vječnog kraljevstva koje smo po njemu, u vjeri i nadi, primili u srce.

Dr. sc. don Ivan Bodrožić