UPOZNAJTE SVECA DANA

Bl. Charles de Foucauld – živio je s muslimanima i svjedočio im Isusa prijateljstvom i ljubavlju

“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.”

charles de-Foucauld

Foto: www.crisismagazine.com

Rođen je u Strasbourgu 1858. godine. Primio je vjerski život, ali se u sedamnaestoj godini – zaslijepljen francuskom kulturom obilježenom protureligoznošću – udaljio od vjere, ubrojivši Boga među stvari u koje valja duboko dvojiti, te kojima se zapravo uopće ne isplati baviti. No, zapravo je bio rastresen i prazan, te nije uspijevao pronaći ništa čemu bi posvetio pozornost.

Kada se napokon, 1876. g. odlučio za vojničku karijeru u čuvenoj školi Saint-Cyr, nije se rukovodio nikakvim idealima, već jednostavno nije znao što bi drugo. No, postao je nadasve loš vojnik: nije podnosio stegu pa su ga daleko više zanimali mondeni “pohodi” i “osvajanja” od onih vojničkih. Nerijetko bi – kad god bi mu se prohtjelo – napuštao vojarnu, kako bi s kojekakvim društvom (imao je i ljubavnicu Mimi) bančio u luksuzno namještenom stanu, kojega je bio pribavio novcem iz pozamašna nasljedstva.

Budući da ga prijekori i stroga izvješća nisu uspjela dovesti u red, vojska ga se odlučila riješiti. Napustio ju je bez žaljenja te se u potpunosti posvetio lagodnom i raskalašenom životu.

No, ova se”crna ovca” obitelji ipak donekle pribrala pročitavši kako se upravo njegova pukovnija nalazi u Alžiru, sa zadatkom gušenja pobune (tada su u tijeku bila kolonijalna osvajanja). Vrativši se u vojsku, pridružio se svojoj pukovniji u pratnji Mimi, koju je predstavio kao svoju suprugu.

Ovoga je puta uspio sve iznenaditi, ponašajući se kao nadasve odvažan i discipliniran vojnik. No, kada je zaključio kako je odradio svoje, ishodio je otpust i vratio se u Pariz. Vojničko ga je iskustvo donekle promijenilo, ali je prije svega zahvaljujući njemu upoznao Afriku, njeno stanovništvo, prekrasnu prirodu i neodoljiva obzorja. Nije bio prvi koji se zaljubio u taj “Crni kontinent”. Želio je naučiti više o njegovim tradicijama, običajima, ljudima. Pretvorio se u istraživača i geografa, te stao putovati uzduž i poprijeko Afrike, prerušen u Židova u pratnji rabina. Njegova putovanja nikako nisu bila beskorisna, jer je svojim bilješkama i otkrićima pridonio stvaranju preciznijega zemljovida sjeverne Afrike.

Charles de Foucauld, koji je u Parizu za svoja otkrića primio zlatnu medalju Zemljopisnoga društva, bio je već jedan posve drugi čovjek. Bio je zadovoljan, ali ne do kraja. Cesta nutarnja previranja pokazala su mu kako tak slijediti ono istinsko važno putovanje, koje će ga odvesti u potragu za samim sobom i za Bogom.
Odlučio se odvažiti na nj’.

Evo kako sam pripovijeda o tome koraku:

“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […..]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.”

Naposljetku je, uz pomoć vještog duhovnika, opata Huvelina, ipak uspio pronaći Boga: “Kada sam shvatio kako Bog postoji, shvatio sam ujedno i kako mi ne preostaje ništa drugo doli Njemu jedino služiti.”

Kako bi to ostvario, postao je monah 1. siječnja 1889.g., u trapističkome samostanu Majke Božje Sniježne u biskupiji Viviers. Proveo je ondje šest godina, ali nije pronašao ono sto je tražio. “Želeći, kako bih se još više suobličio Isusu, još dublje odricanje i još snažniji samoprijegor, pošao sam u Rim i od generala reda dobio dopuštenje poći sam u Nazaret, te ondje živjeti skromno kao radnik baveći se svakodnevnim poslovima.”

U Nazaretu je napokon pronašao svoje poslanje: “prigrliti poniznost, siromaštvo, odricanje, odbačenost, samoću, trpljenje Isusovo u jaslicama; nimalo ne cijeniti ljudsku veličinu, uznositost, poštovanje ljudi, već naprotiv jednako cijeniti i najsiromašnije i najbogatije. Za mene to znači uvijek tražiti posljednje mjesto, te živjeti kao posljednji, najprezreniji među ljudima.”

No, Nazaret je posvuda. Čak i u Sahari, gdje je, za svojih putovanja, susreo neke od najsiromašnijih ljudi svijeta. Upravo se ondje, u mjestu Beni-Abbes, na granici Alžira i Maroka, sada kao brat Karlo, preselio 1901.g., nakon što je zaređen za svećenika. Izgradio je maleno samotište “Kaua” (Bratstvo), te ondje provodio vrijeme u molitvi i radu, primajući svakoga tko bi ondje prolazio.

Godine 1905. preselio se u Tamanrasset, koji se sastoji od šačice koliba od blata na suhoj visoravni, u blizini zdenca kojima se koriste karavane, daleko od bilo kakvih drugih znakova života i civilizacije. Ondje je odlučio dijeliti bijedni život ondašnjega stanovništva, kako bi njima – muslimanima – naviještao Isusovo Evanđelje. No, on je Evanđelje želio prije svega živjeti, oslobođen svake slave, različitosti i povlastice te ga svjedočiti: bratstvom, prijateljstvom i ljubavlju. No, ondašnji su muslimani manje popustljivi prema kršćanima negoli drugdje. To, međutim, nije nikakva prepreka. “Nekršćani – govorio je – mogu kršćaninu biti neprijatelji, ali kršćanin je uvijek blizak prijatelj svakoga čovjeka””.

I tako se učinio prijateljem, bratom, manjim bratom, svekolikim bratom, svakoga tamošnjega stanovnika. Iako nije živio među njima, živio je zajedno s njima. Pozivao ih je u svoju kolibicu i ondje ugostio: pio je s njima zeleni čaj, poštivao njihove navike, slušao žene koje su pjevale plemenske pjesme i pripovijedale drevne priče. Upoznao je na taj način njihove probleme, želje, strahove. Nakon nekog vremena, stao je govoriti i razmisljati na njihovom jeziku. Nazivali su ga “Marabutto”, čovjek molitve te ga je veliki vođa plemena Hoggar, Musa Ag Amastan, počastio svojim prijateljstvom.

Preveo je Bibliju na tamošnji jezik, za koji je ujedno napisao i gramatiku, te rječnik. Ženama je nabavio pribor za pletivo, te se pobrinuo da sin plemenskoga vođe pođe na školovanje u Francusku. Bio je svugdje ondje gdje je bila potrebna pomoć. Njegovi su razgovori bili oslobođeni svakog prozelitizma, čiju je teoriju razvio jedan njegov prijatelj Louis Massignon, preteča sukoba između kršćana, muslimana i Židova.

No, taj dijalog nije donio netom vidljivih plodova: kada ga je, uslijed napetosti što ih je u Alžiru izazvala pojava kolonijalizma, slučajno ubio jedan mladi pripadnik tamošnjega plemena Tuarega 1. prosinca 1916.g., nije uspio nikoga “obratiti”, te čak nije uspio niti ostvariti monašku zajednicu, o kojoj je sanjao, te za koju je sastavio pravila nadahnuta radikalnim siromaštvom i dijeljenjem života sa siromašnima, što su neophodni uvjeti za stjecanje potpune slobode ljubiti Boga i častiti Ga u molitvi i razmatranju i ljubiti braću – druge. Ljubav: nitko poput brata Karla nije povratio dostojanstvo toj toliko zlorabljenoj riječi. Ljubiti znači dijeliti svoja dobra sa siromasima; živjeti i biti poput njih.

Nakon Prvog svjetskog rata, pronađene su njegove bilješke. Pročitavši ih, neki su ljudi odlučili slijediti njegov primjer te stali živjeti u njegovu duhu. Tako su rođena “Mala braća” i “Male Isusove sestre”, zajednica o kojoj je sanjao brat Karlo, danas raširena po čitavome svijetu.

Maleno zrno, koje je palo na zemlju, danas donosi obilati rod.

Brata Karla blaženim je, 13. studenoga 2005., proglasio papa Benedikt XVI.

Ime Charles, nama poznatije kao Karlo, (a koje bi preveli na Drago) jest germanskoga porijekla, a znači: slobodan čovjek.

Josip Antolović SJ

Molitva blaženoga oca Charles de Foucaulda

Oče, stavljam se u tvoje ruke,
čini sa mnom po svojoj volji
ma kakva ona bila,
zahvaljujem ti.
Spreman sam na sve,
prihvaćam sve,
samo da se u meni
i u svim stvorenjima
vrši tvoja volja.
Ne želim ništa drugo, Oče.
Predajem ti svoju dušu,
predajem ti je
sa svom ljubavi koju imam,
jer te ljubim
i osjećam potrebu da se darujem tebi,
da se predam u tvoje ruke
bez granica,
bez mjere,
s jednim bezgraničnim pouzdanjem,
jer si ti moj Otac.

Amen

Objavljeno: 1. prosinca 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi