John-Pridmore

– Jeste li gledali “Goodfellas“, film Martina Scorsesea?

Da, da…Jesam.

– Sjećate se one scene na kraju filma kada glavni junak koji je svjedočio protiv dojučerašnjih mafijaških prijatelja i našao se u programu zaštite svjedoka govori u kameru kako sada živi dosadan život, a ne onaj uzbudljivi gangsterski?

Da, jadikuje jer nema više besplatnih stvari za njega. Sjećam se te scene. U njoj možda ima i elemenata istine jer takvim ljudima sigurno nedostaje ona moć koju su imali. Gangsterski život sam po sebi sigurno ne, jer on je prazan i očajan u emotivnom smislu. I ja nikada nisam plaćao za pića koja sam popio u pubovima ili jela koja sam pojeo u restoranima. Lik iz Goodfellas se nije promijenio, nije doživio iskustvo Boga i Njegove ljubavi, ostao je isti, ali sada je bio “niko i ništa”.

– Postavljam to pitanje zbog glorifikacije gangsterskog života i kriminala koje možemo danas naći u masovnim medijima i popularnoj kulturi, o čemu ste i sami pisali u knjizi.

Ističe se ta “moć” o kojoj pričam, ali nitko ne govori o praznini i prljavštini grijeha koju taj život donosi sa sobom. Sjećam se jednog klinca s kojim sam razgovarao, to je bilo nakon moga obraćenja. Rekao mi je: Siguran sam da bih bio dobar gangster. Pogledao sam u njega, klinac od 12 godina koji idealizira kriminalce. Pitao sam ga: Što misliš da te šef pošalje da utjeraš dug od recimo 100.000 funti, a tip nema novce, pa moraš prijetiti da ćeš napraviti nešto njegovom sedmogodišnjem sinu ako ne plati. Momak s kojim sam razgovarao rekao mi je: To je bolesno. Odgovorio sam: Ti sigurno ne bi bio dobar gangster.

Jer o tome je riječ. Kada si u tom svijetu, moraš biti nemilosrdan, dvostruko nemilosrdniji nego što su ljudi oko tebe. Inače, nema poštovanja za tebe i nema dobrih poslova. A sve te droge koje uzimaš čine te još paranoidnijim, plašiš se suparnika, plašiš se konkurencije, plašiš se policije. Ok, podmitili smo policajce, ali nikada nisi mogao znati nema li među njima neki pošten koji će ti se suprotstaviti.

– A neki ipak ulaze u taj svijet.

Da, privuče ih novac, moć….

– Što je vas privuklo? Niste dolazili iz siromašne obitelji pa da je za vas kriminal morao biti očajnički način preživljavanja?

Taj glamur, moć koja ide uz takav način života. Ulaziš u popularne restorane i klubove, dok drugi moraju čekati satima da uđu. Kada uđeš u prostoriju, svi zastaju, gledaju u tebe – znaju tko si, kakve “kontakte” imaš. Čeka te tvoj stol, najbolji u restoranu i šampanjac na njemu. Dolazim iz rastavljene obitelji, što je stvorilo u meni emocionalnu prazninu za koju sam mislio da će je ta moć ispuniti. Mislio sam da će me novac i lijepe žene s kojima sam bio ispuniti. A što sam više dobivao, bio sam sve prazniji. I onda tražiš sve više, počinješ uzimati sve teže droge, spavati sa sve više žena, a praznina u tebi je istodobno sve veća.

Znate li za pse labradore? Toliko su pohlepni da će jesti do iznemoglosti. Prejedat će se dok ne umru. I to je ta ista pohlepa koju sam ja imao u sebi, pohlepa za drogom, novcem, seksom i koja me je ubijala. Sjećate li se priče o razbludnom sinu iz Biblije koji čezne za hranom za svinje? A pa ja sam upravo jeo tu hranu za svinje, tu prljavštinu sastavljenu od materijalnih požuda. Često kažem kako je za mene razbludni sin svetac, jer on tu hranu nije jeo, a ja sam bio na njoj godinama.

– I kako je onda u svemu tome došlo do obraćenja?

Sve je bilo povezano sa situacijom kada sam radio kao izbacivač u jednom klubu. Udario sam čovjeka bokserom u glavu, on je pao i udario lubanjom o pločnik. Glava mu je pukla, bio sam siguran da je mrtav. Bilo je to prvi put da sam suočio s činjenicom da sam ubio nekoga. A bio sam tako agresivan prema tom čovjeku jer je tu noć u klubu bio i moj “mentor”, čovjek kojeg smo zvali Bulldog i htio sam mu pokazati kako sam “opasan”. Zanimljvo, kasnije mi je prigovarao što sam to napravio, da nije bilo uopće potrebno da tako reagiram. Pobjegli smo zajedno iz toga kluba, on mi je u automobilu pričao kako moram pobjeći iz zemlje jer sam ubio čovjeka. A mene nije bilo briga. Bilo mi je potpuno svejedno što sam ubio čovjeka, jedino čega sam se plašio bio je mogući zatvor. Pitao sam se: Što se to događa sa mnom? Kako sam postao tako bezosjećajan?

Moja mama molila je devetnicu sv. Judi Tadeju, zaštitniku beznadnih slučajeva. Isti dan kada ju je završila, ja sam susreo Boga

Tjedan ili dva morao sam se skrivati i imao sam dovoljno vremena da se suočim sa sobom. Shvatio sam tada da sam duboko nesretan, da ništa od onoga što imam ne može učiniti da budem sretan. I dalje sam se drogirao, ali upao sam u potpunu depresiju, htio sam se ubiti. Kasnije sam saznao da je čovjek kojeg sam udario ipak preživio, ali to mi nije pomoglo. Jedne noći sjedio sam u svom stanu i odjednom sam čuo glas koji mi je govorio u srcu. Sve one grozne stvari koje sam napravio, neke od njih nisam imao hrabrosti niti opisati u knjizi. Osjetio sam da taj glas dolazi od moje savjesti, od Boga. Osjetio sam kako umirem, kako posljednji dah izlazi iz mene. Znao sam dvije stvari – da s tim glasom nema rasprave i da idem u pakao i da sam to zaslužio.

– Ali, ipak ste zavapili za oproštenje?

Da. Ne zbog toga što mi je bilo žao, nego iz instinkta za preživljavanje. Osjetio sam se bolje, izašao sam iz stana i tada izrekao svoju prvu molitvu. I osjetio sam kako na mene silazi Duh Sveti, Božja ljubav. I htio sam toga još. Jedina osoba za koju sam znao da je vjernik bila je moja mama. U to sam je vrijeme rijetko viđao, tu i tamo bih je posjetio s nekim skupim poklonom da bih smirio savjest. Otišao sam kod nje i rekao joj što se dogodilo. Odgovorila mi je kako se molila za mene svaki dan, te kako je upravo taj dan završila devetnicu sv. Judi Tadeju koju je molila za mene. Sv. Juda Tadej, zaštitnik izgubljenih slučajeva, siguran sam da me je on spasio. Mamina molitva i snaga sakramenta krštenja koji sam imao, sigurno. Nakon toga otišao sam na duhovnu obnovu i otkrio svoj osobni odnos s Bogom. Išao sam na ispovijed prvi put u životu, a svećenik koji me ispovjedio bio je pokojni fra Slavko Barbarić iz Međugorja, koji je tada boravio u Britaniji, zajedno s vidiocima. Ispovijed je trajala sat vremena.

– Znači, na prvoj ispovijedi, ispovijedao vas je hrvatski svećenik?

Da. Kada sam završio pogledao sam ga, plakao je. Shvatio sam da me ne osuđuje, u tom trenutku on je za mene predstavljao Isusa. Kasnije smo postali dobri prijatelji i jednom sam ga upitao: Fra Slavko, sjećate li se moje prve ispovijedi? Odgovorio je: Johne, inače sve ispovijedi odmah zaboravim. Ali, ove tvoje se jako dobro sjećam (smijeh). Smijao se kada je to govorio.

– U knjizi ‘Ispovijest londonskoga gangstera‘ opisujete kako su i nakon obraćenja trajale borbe s vašim slabostima i grijesima. S bludnošću, s agresivnošću…

Bio sam čovjek koji je bio jako promiskuitetan. I nije lako preći iz toga do čistoće. Uvijek sam se borio sa svojim slabostima. Takvom vrstom sadržajima na internetu ili televiziji, napasti koju sam imao u kontaktu sa ženama, grijehom masturbacije. I zato volim milost koja postoji u sakramentu ispovijedi, ona mi donosi čistoću u odnosu s Bogom. Što smo ponizniji u svojem priznanju grijeha i njihovu ispovijedanju, pa čak i ako je riječ o stalno istim grijesima, Bog nas postupno sve više čisti kroz sakrament. Dok ne dosegnemo milost koja će nas potpuno osloboditi od grešnih navika. Potrebno je biti iskren i potrebno je redovito se ispovijedati.

Stvar je u tome da je čistoća danas nešto što je ismijavano. U medijima, u društvu… Sjećam se jednog razgovora s afričkim kardinalom kojeg sam gledao na televiziji. Bila je riječ o AIDS-u i kardinal je rekao kako su oni koji su apstinirali izbjegli tu bolest. Novinar je odgovorio: Ali, ne možemo očekivati da ljudi žive bez seksa. A kardinal je reagirao: Zašto ne? Ljudi nisu psi, oni su Božja djeca. Suvremeni mediji čovjeku nameću seksualnu potrebu kao nešto apsolutno, a to je laž. Ljudi apstiniraju od seksa, neki od njih su u braku, a apstiniraju. Mislim da čistoća čovjeka podiže na višu razinu, može ga naučiti toliko o žrtvi.

Kada je moja mama pročitala knjigu o gangsterskim danima rekla mi je: Moj jadni sin. Nije vidjela ono loše što sam napravio nego moju patnju. Mislim da nas i Gospa tako voli

– Kako ste se duhovno nosili sa spoznajom da postoji toliko ljudi koje ste povrijedili fizički ili psihički kada ste bili kriminalac. Kako ste nadvladavali te “tamne mrlje prošlosti”?

Bilo je teško. Čak i kada mi je Bog oprostio kroz sakrament ispovijedi, ja sam imao problem oprostiti sam sebi. Svi ti ljudi koje sam povrijedio i stvari koje sam napravio. Teško mi je bilo razdvojiti te dvije stvari – oprost koji sam dobio od Boga i potrebu da sam sebi oprostim. Ali, reći ću ti što mi je pomoglo. Mislim da one riječi Isusa na križu: Majko, evo ti sina i Sine, evo ti majke – nisu nimalo slučajne. Kada pogledamo na našu prošlost onako kako naše majke gledaju na nas, e baš tada možemo započeti proces pomirenja s time što smo napravili. Kada je objavljena moja knjiga, moja majka je čitala njezin drugi dio, onaj u kojem opisujem svoj život nakon obraćenja. Ali, nije željela čitati prvi dio – onaj u kojem sam pisao o životu kriminalca. Nedavno sam putovao u Englesku i čuo sam se s bratom prije toga. Rekao mi je: Usput, mama je pročitala i prvi dio knjige. Pomislio sam: O, Bože. Došao sam kući i nakon nekog vremena odvažio se upitati: Mama, što misliš o tom dijelu knjige. Zaplakala je i rekla: Moj jadni ranjeni mali dječak. Nije vidjela ništa od onih užasa koje sam napravio i o kojima sam pisao, vidjela je samo svog malog sina koji je bio povrijeđen kada je bio mali. I mislim da je to refleksija onoga kako nas vidi Gospa – bez osude i s milosrđem. Kada sam posvetio svoje srce Mariji, tada sam doista započeo voljeti samoga sebe i započeo si opraštati. Mislim da je to strašno važno za naš duhovni razvoj – posvetiti se Mariji. I zato volim što sam katolik.

– Sada živite u Irskoj, ali kako je bilo biti obraćenim katolikom u većinski protestantskoj Engleskoj?

Katolici su u mojoj zemlji predani vjernici. Možda zbog toga što nisu većina, nego manjina, to je jedna specifična situacija. Ali, mislim da protestanti u Engleskoj na nas gledaju s jednim poštovanjem, možda čak i divljenjem, jer doista se čvrsto držimo svoje vjere. Većina protestanata koje znam u Engleskoj misle da su se njihove crkve “prodale”, odustale od svojih učenja radi svijeta. Moja vjera je uvijek bila jako marijanska i kada susretnem nekog brata protestanta koji bi imao problem s time uvijek mu objašnjavam u što mi katolici doista vjerujemo – da je Marija put prema Isusu, da je mi ne obožavamo nego štujemo, pokušavam im objasniti kakvu važnu ulogu ona ima za nas. Da je štujemo na onaj isti način kako oni štuju nekoga tko je važan u njihovoj obitelji, a za nas je važna jer je dijelom Svete obitelji. Pokušavam im objasniti kako će svaki sin koji voli svoju majku iskreno i bezuvjetno učiniti sve da je usreći. I zato Isus neće odbiti ništa što ga molimo u Marijino ime. Isus je to rekao i sv. Gertrudi – sve što zatražite od mene u ime moje majke, neću vam odbiti.

U drugom dijelu John Pridmore će govoriti o tome kako pomaže mladima upoznati Božju ljubav, o svećenicima i Katoličkoj Crkvi, o svom temperamentu i pacifizmu, o Međugorju i o tome kako je poslao svoju knjigu Željki Markić…

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net