III. Slika čovjeka

1. Mjesto čovjeka u planu stvaranja

a) Čovjek kao most između duha i materije

U svojoj propovijedi povodom svećeničkih ređenja na Duhovski ponedjeljak 2005. g. u Bazilici sv. Petra (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 73f.) Benedikt XVI. je kroz dva oštra svjetla pojasnio veličinu čovjeka, od Boga pozvanoga na život. Ponajprije je prisjetio na izvještaj o stvaranju u drugom poglavlju Knjige Postanka (Post 2,7): «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života.» Pored tog citata Sveti je Otac naveo zapovijed poslanja Uskrsloga učenicima iz Evanđelja po Ivanu, gdje Gospodin kaže: «Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im» (Iv 20, 21-23).

Stvaranje i novo stvorenje ovdje stoje jedno pored drugog. Od svog podrijetla nadalje čovjek je «tajanstveno stvorenje koje potpuno potječe od zemlje, ali u kojeg je udahnut dah Božji». Da uskrsnuli Isus sada dahne u apostole, podsjeća na čin stvaranja, a ipak je više od njegova ponavljanja. Otkupitelj, koji je u smrti na križu nadvladao ponor između neba i zemlje, daruje apostole «još veličanstvenije – dahom Božjim. U čovjeku – a to se događa u krštenju i potvrdi – sada je unatoč svim njegovim granicama nešto apsolutno novo: dah Božji. Život Božji živi u nama» (Nr 168, str. 73f.).

Papa nam dakle ponajprije pred oči stavlja čudo čovjeka koji je proizašao iz Božje ruke, a potom i otkupljenog čovjeka. On pojašnjava da se pri tom ne radi jednostavno o jednom davno prošlom događanju, već o stvarnosti koja i danas najdublje određuje život svakog pojedinca, a prije svega krštenog kršćanina. U liturgiji se uvijek iznova događa ova stvarnost. Divljenje i zahvalnost nad time neusporedivo lijepo dolaze do izražaja u prikaznim molitvama tradicionalne Mise. Pri miješanju vina i vode moli se: «Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno sazdao i još čudesnije obnovio: daj nam da po otajstvu ove vode i vina sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se udostojao postati dionikom našega čovještva, Isusa Krista, Sina Tvoga, Gospodina našega.»

Čovjek je, prema tome, zadobio jedinstveno mjestu u stvaranju. U njemu – i samo u njemu – povezuju se duh i materija; u njemu time dolazi do vidjela jedinstvo stvaranja (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 76). On ima «zadaću…, da u sebi utjelovi duh i obrnuto, da materiju u sebi uzdigne do Boga – i tako pridonese velikoj simfoniji stvaranja» (Bog i svijet, str. 76). To je objašnjenje kardinala Ratzingera u jednom od dugih razgovora s novinarom Peterom Seewaldom (Bog i svijet).

Ovo posebno čovjekovo mjesto zapečaćeno je i uzdignuto na beskonačnu visinu u i kroz Krista. U Njemu se utjelovio Sin Božji. Razmislimo jedan trenutak što to znači! Bog postaje čovjekom: rođen od židovske majke, postaje Židovom. Ukorjenjuje se u narodu Izraelovom, u narodu Božjem, čijim se zakonima i običajima podvrgava. Na ovo konkretno povezivanje s kulturom Starog Zavjeta ranije je – i krajnje smisleno – Crkva podsjećala blagdanom Isusovog obrezanja (1. siječnja). Pored i prije svega drugoga Isus je hodio putovima pobožnog Židova. Tako se dao obrezati, dao je da ga Ivan krsti, iako je bio bez grijeha, i objasnio da nipošto nije došao ukinuti Zakon, već štoviše ispuniti ga (Mt 5, 17). Svojom žrtvom doveo je Zakon do njegova cilja i u svom uskrsnulom tijelu uzdigao Ocu Duhom prožetu i preobraženu materiju.

Od tada se iz temelja promijenila čovjekova situacija. Ostajemo doduše zarobljeni u ovom svijetu materije i time podvrgnuti promjenjivosti. Ali, u Kristovom uskrsnuću «vidimo da je čovjek nešto konačno, … istinski cilj postojanja. On je izuzet iz vrtloga nestajanja i nastajanja te stavljen u postojanost Božje stvaralačke ljubavi» (Bog i svijet, str. 83).

b) Čovjek kao sinteza svih slojeva života

U čovjeku se utjelovljuje jedinstvo stvorenja, rekao nam je Ratzinger. To se odvija tako što se u ljudskoj biti zajedno nalaze svi slojevi ili stupnjevi života. U jednostavnim oblicima život izlazi iz područja anorganskog i u čovjeku se razvija sve bogatije i tajanstvenije sve do stapanja duha s biološkim postojanjem (Bog i svijet, str. 230). U čovjeku život urasta u jednu novu dimenziju. Pri tome treba spomenuti i to da ova razvojna linija ne isključuje i ideje evolucije.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Kako se već gore naznačilo, Ratzinger nipošto ne smatra da je razvoj života završen povezivanjem duha i materije u čovjeku. U susretu s Kristom događa nam se štoviše jedna daljnja razina bitka – kojeg smo mogli naslutiti već u procesu čovjekove ljubavi. «Kada nas netko voli, dobivamo novi sloj koji ulazi u dinamiku duha.» Život prima svoj najviši stupanj kada postaje suživotom s Bogom, kaže Ratzinger. «Točno na tom mjestu počiva smionost čovjekove pustolovine. Čovjek može i treba biti sinteza svih tih stupnjeva prirode. On može i treba ući u živoga Boga i iznova mu dati ono što dolazi od Njega» (Bog i svijet, str. 230-231). «Čovjek ima Božji dah. On je sposoban za Boga, on se može uzdignuti iznad materijalnoga, iznad stvorene prirode. On je neponovljiv… S njim je novi dah, Božji element, doista doveden u prirodu» (Bog i svijet, str. 65).

Hoće li čovjek izvršiti ovo njemu namijenjeno, neponovljivo mjesto u kozmosu, ovisi svakako o njemu samom, o njegovom pristanku. Jer, dana mu je sloboda i time sloboda da slijedi ili odbije Božji plan. Ova sloboda ide tako daleko, «da čovjek može razoriti cijeli Božji projekt» (Bog i svijet, str. 231). Ratzingerov odgovor na naše bespomoćno pitanje zašto onda Bog čovjeka nije stvorio manje slobodnim, glasi: «Jer taj Bog je tako velik i do te mjere gospodar svega postojećega, on je po svojoj biti tako velika ljubav prema slobodi da može čovjekovu životu dati slobodnu volju» (Ibid.). Da ova slobodna volja može voditi i k samouništenju – znamo danas više nego ikada ranije.

c) Ljudski život kao cilj ima odnos

Do sada smo govorili o čovjeku u općenitoj jednini. Ali, čovjek konkretno postoji u obličju muškarca i žene. Oni su jedno biće, tako nam kazuje pripovijest o stvaranju Eve iz Knjige Postanka; u svoj svojoj različitosti oni su istovrijedni, tj. muškarac i žena imaju jedno te isto ljudsko dostojanstvo. Samo zajedno prikazuju cjelinu ljudskog bivstvovanja. Oni su upućeni jedno na drugo, ukazuju jedno na drugo. To se «pokazuje u rani koju imamo i koja nas vuče prema drugoj osobi» (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 68).

Ratzinger ukazuje na to da se slika o ranjavanju čovjeka provlači kroz cjelokupnu povijest religija. On navodi mit iz Platonovog Simpozija  koji govori o tome da su bogovi nekoć za kaznu raspolovili čovjeka. Od tada te su dvije polovice u potrazi jedna za drugom dok se ne nađu. Budući da prijevod riječi «rebro» nije posve siguran, Biblija možda želi izreći istom slikom to da se čovjek dijeli te da je svaka polovica načinjena za drugog čovjeka. Muškarac i žena «traže jedno drugo kako bi se dopunili» (Bog i svijet, str. 68) i pronašli ispunjenje u cijeloj ljudskoj biti.

Čovjek dakle nije stvoren da bude sam; za njega to nije dobro, kaže Bog prije stvaranja Eve. Da bi ostvario samoga sebe, svatko mora sebe tražiti i pronalaziti u drugome. Čovjek će napustiti oca i majku da bi sa ženom postao jedno tijelo, tako prorokuje Knjiga Postanka. I Ratzinger to sažima: «U tome je sadržana cijela drama privlačnosti spolova, upućenosti muškarca na ženu i obrnuto, drama ljubavi» (Bog i svijet, str. 69). Čovjek dakle ne može živjeti bez ljubavi i bez ljubavi ne može postati samim sobom.

U zahtjevu kojeg postavlja ljubav, formulira Ratzinger, «ja ne mogu ostati ja, nego se neprestano moram gubiti, dopuštati da me drugi oblikuje i da mi zadaje rane. Mislim da se upravo u tome zadavanju rana nalazi veličina, ljekovita moć ljubavi, koja mi pomaže da pokažem sve svoje mogućnosti. … Ljubav trebamo shvatiti kao muku» (Bog i svijet, str. 71). Trpljenje je dakle egzistencijalno povezano s ljubavlju, ono je dapače njen bitni izričaj. Tko traži život bez trpljenja, mimoići će put k smislu i ispunjenju.

U događaju ljubavi, kako smo čuli, možemo naslutiti život s Bogom. Prekoračivanje vlastitih granica prema drugome istovremeno je i prvi stupanj i odraz za prekoračivanje prema Bogu, koji je stvarni čovjekov cilj. Nutarnje nezadovoljstvo, stalna usamljenost koju ne može ukloniti niti najsretniji odnos, uvijek nas iznova tjera na put potrage. Tome su u našem vremenu jedan pokazatelj upravo mnoge veze koje se tako brzo raspadaju. Nemir srca uvijek gori u nama, dok se ne smiri u susretu s Bogom, tako je primjerice doživio Augustin. Čovjek je otpočetka stvoren za ovaj susret u kojemu počiva sva punina savršene sreće. Sam Bog je u naša srca stavio ovu neugasivu čežnju.

Onako kako u ljudskoj ljubavi trebam dati samoga sebe da bih pronašao ispunjeni život, tako moram naučiti spoznavati da Bog koji me strastveno voli, želi mene samoga, moje cijelo predanje. Ipak, Bog je drugačiji – stoga i ja sam moram postati drugačiji zbog savršenog predanja. Moram naučiti Božji način, da bih mogao živjeti s Njim. Njegova nesebična ljubav, Njegovo milosrđe, Njegova spremnost za trpljenje moraju postati mjerilima mojih vlastitih postupaka. Time shvaćamo što znači da nam je Bog darovao primjere u velikom broju svetaca. Papa Benedikt ih zove «tragovima Božjega svjetla, koje je On sam tijekom povijesti privukao i još uvijek privlači» (Vigilija na Marienfeldu, 20. kolovoza 2005., Nr. 169, str. 80-81).

U prva četiri izlaganja o Božjoj slici prepoznali smo Božju bit kao živu ljubav u odnosu tri Božanske Osobe jedne prema drugoj. Tako ni čovjek, kao odsjaj Trojedinog Boga, ne nalazi svoje određenje u samome sebi, u kruženju oko vlastitog Ja, već u dubokom odnosu prema jednom Ti. Ljubavno sjedinjenje muškarca i žene ne odražava samo nešto od unutarnjosti Božanskih odnosa. Ono je također na sličan način i plodonosno, jer iz njega proizlazi novi život. Stvaralačka ljubav muškarca i žene predstavlja sudioništvo sa Božjom stvaralačkom voljom.

Klikni like i pridruži nam se:

Nečuvena veličina čovjeka kao slike i kao voljenog i kao onog koji voli te onog koji stoji nasuprot svemogućem Bogu, svakako sadrži radikalni zahtjev. Želi li se čovjek ostvariti u svojoj veličini, to pretpostavlja i priznavanje njegove temeljne ovisnosti. Ono zahtijeva spremnost da se živi u stavu primaoca. Jedan takav zahtjev može se primiti samo u poniznosti i poslušnosti, za što nam je primjer Majka Božja. Ne slijediti vlastite predodžbe, već se prepustiti Božjem vodstvu znači vjerovati u to da On zna što je najbolje za mene, jer je dobar i onda kada Ga ne razumijem. No, poniznost i poslušnost nisu naša stvar! Mi želimo sami donositi sudove i odlučivati u slobodi, u krajnjem slučaju i protiv Boga

2. Ugroženost čovjeka

a) Temeljno nutarnje razaranje

U jednom od svojih razgovora s Peterom Seewaldom kardinal Ratzinger vrlo pažljivo ukazuje na temeljne nutarnje razaranje čovjeka, koje mu tako otežava da odgovori na Božji poziv. Već ga sveti Pavao slikovito prikazuje u pripovijesti o istočnom grijehu iz Knjige Postanka. «Od samoga je početka kod čovjeka bila prisutna oholost, vjerovao je da sam posjeduje ključ života, da ne mora umrijeti… Nakon udaljavanja od Boga slijedi skrivanje od Boga. Povjerljivost ljubavi odjednom se pretvara u strah od opasnoga i nadmoćnoga Boga» (Bog i svijet, str. 72).

Ratzinger definira oholost kao «želju za nepotrebitošću». Što je veće jedno duhovno biće, to više autarhije želi posjedovati, to više želi biti «neka vrsta Boga, kojemu nije potreban nitko drugi». «U duhovnom biću uvijek se krije kušnja. Ona postoji u nekoj vrsti obrata, naime, da se na ljubav gleda kao na ovisnost, a ne više kao dar koji me čini živim. Da se taj odnos više ne smatra temeljem života, nego ograničenjem vlastite neovisnosti» (Bog i svijet, str. 106).

b) Posljedice krivo shvaćene slobode

Danas trpimo od težnje za neograničenom slobodom koja vodi k svim stranputicama. Toliko se bavimo izviđanjem svijeta i nas samih da se čini da više ne trebamo Božju dobrotu za organiziranje naših života. Naša nas vlastita sposobnost zasljepljuje te nam zastire pogled na Njegovu svemoć. Što ne vidimo, ne postoji za nas. Danas polako primjećujemo da smo izgubili pregled te da više ne možemo ispravno dovesti u red i vrednovati niti nas same niti događanja oko nas. Gdje trebamo tražiti mjerila ako je naša sposobnost rasuđivanja u krivu?

Korištenje slobode koje je podvrgnuto samo našim sklonostima vodi nas «diktaturi relativizma, koja ništa ne priznaje konačnim i kojemu kao posljednje mjerilo vrijede samo vlastiti Ja i njegovi užici» (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 14). Tako glasi formulacija dekana kardinalskog zbora Josepha Ratzingera u propovijedi prije izbora novoga Pape, 18. travnja 2005. Ono što mi se sviđa, što mi se čini dobrim – to postaje mjerilom mog djelovanja koje teži za tim da postane mjerilom djelovanja drugih. To ne vrijedi samo za privatno područje pojedinca, već i za javnu ukupnost političkih grupa.

Sveti Otac označuje «sveukupnim programom» revolucija 20. stoljeća pojavu «da se više ne čeka na Boga, već da se stvari stanja svijeta posve uzimaju u svoje ruke». Pri tom se uvijek za apsolutno mjerilo uzima ljudsko, partijsko gledište. «Apsolutizam onoga što nije apsolutno, već je relativno», kaže Benedikt XVI, «zove se totalitarizam. On ne oslobađa čovjeka, već ga obeščašćuje i zarobljava» (Vigilija na Marienfeldu, 20. kolovoza 2005.).

Rastakanjem veze s Bogom čovjek gubi širinu vlastitog horizonta, gubi pogled na vječnost. Ako život konačno prestaje smrću, tada ga u svakom trenutku trebam potpuno iscrpiti. Kako inače trebam moći odgovoriti na urođenu duboku čežnju za srećom i ispunjenjem? Jer, potraga za ispunjenjem ucijepljena je u našu bit. Samo što su predodžbe onoga što se može nazvati istinskim ispunjenjem izgubljene s gubitkom vjere u život nakon smrti. Tek nam onostrano, kaže Ratzinger, «daje mjerila te sadašnjem život daje ozbiljnost i težinu kako ne bismo živjeli samo za trenutak, nego tako da taj život na kraju nešto vrijedi, ne samo za nas nego za sve» (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 34). Za Ratzingera cjelovitost prodire od uže okoline sve do u sudbinu kozmosa, tj. cijelog stvorenja. Narušavanje odnosa s Bogom posljedično se proteže i u ljudske odnose. To je Biblija «prikazala psihološki veličanstveno». Jer odmah nakon pada u grijeh Adam i Eva su u razgovoru s Bogom uzajamno prebacili krivicu jedan na drugoga. «Poremećeni odnos prema Bogu, dakle, odmah ih dovodi u sukob. Jer onaj tko je ustao protiv Boga, ustao je i protiv drugog čovjeka» (Bog i svijet, str. 74).

c) Promijenjeno ljudsko razumijevanje samoga sebe

Ovdje ne želimo razmatrati mnogostruke poteškoće u odnosu između muškaraca i žena, koje su svima nama dovoljno poznate i od kojih se mnogi trebaju liječiti, npr. kada partneri izgube povjerenje u trajnost međusobne povezanosti. Svoju pažnju štoviše želimo usmjeriti na izobličenje onoga o čemu smo prije izvještavali – jednakosti biti te jednog ljudskog dostojanstva kojeg je Bog Stvoritelj darovao oboma, muškarcu i ženi. Otpad od Boga ima duboke posljedice za ljudsko razumijevanje samoga sebe.

Ratzinger razlikuje dvije tendencije k izopačenosti. Jedna naglašava razliku između spolova u dužnostima te ženi poriče istu vrijednost. Ona počiva na tome da je žena biće ocrtano putenošću, kojemu je zatvoren viši svijet duha. Druga tendencija, koja u našoj današnjici sve više nalazi maha, apsolutizira jednakost spolova. Ona različitost muškarca i žene vidi samo kao malenu biološku razliku koja je u temelju nebitna. Bitan je samo duh, stoga su i muškarci i žene sposobni da na isti način ispunjavaju sve zadatke u društvu, kao i da se s oružjem bore u ratu ili rade na odvozu smeća ili izgradnji cesta. Slično je gledište uostalom zastupao i Platon u svom nacrtu idealne države. Ratzinger ovo gledište označava kao ideologiju koja prezire tijelo, dapače, «neku vrstu prezira tijela koja ne želi priznati da čovjek ima i tijelo» (Bog i svijet, str. 70). Time on podcrtava tjelesno-duhovno jedinstvo čovjeka, onako kako ona proizlazi iz stvaralačkog čina prikazanog u Knjizi Stvaranja.

Posve u suprotnosti s ovom predodžbom stoji moderno samoopažanje čovjeka. Navodno «nepristrano» istraživanje svijeta, tj. ono razriješeno ikakvih spona s transcendentnom instancom, čovjeka je dovelo do nacrta i slika samoga sebe koje su uvijek određeni posve materijalistički i sve više vode ka nijekanju samoga sebe.

d) Samovoljno oblikovanje svijeta

Tako je primjerice genetički inženjering u stanju da postavi u pitanje temeljnu neraspoloživost ljudskim životom. Ratzinger ukazuje na to da prekoračivanje zabranjenih granica obično započinje bezazleno i očito čovjekoljubivo (Bog i svijet, str. 116) te time stavlja prst na ranu. Jer, odavno su mogućnosti koje su otvorile prirodne znanosti preoblikovale društvenu svijest. Pod pozitivnim predznakom i sigurno s ozbiljnom željom da se pomogne paru bez djeteta, uvela se umjetna oplodnja. «… Ali ako čovjek ne prima dijete na dar, nego želi da mu ga naprave, on prekoračuje prag» (Bog i svijet, str. 116).

Početno dobro mišljeno pokazuje, sve više i više svoju lomljivost, što je tako često slučaj kod ljudskih planova i pothvata. Danas sve više postaje jasno da su neraspoloživost ljudskim životom i dostojanstvo čovjeka u opasnosti. S mogućnostima manipulacije samim sobom i drugoga sve do eugenike i usmrćivanja ljudskog života, čovjek se postavlja za gospodara nad životom i smrću, tj. konačno se stavlja na Božje mjesto. Ratzinger upozorava da će se time i odnosi ljudi jednih prema drugima te « konačno odnosi prema ljudskoj biti korak po korak mijenjati» (Bog i svijet, str. 117).

Svi smo mi već rođeni u svijetu narušenih odnosa, koje teologija opisuje pojmom istočni grijeh. Kroz oholu vlastitu volju čovjeka «prvotan, povjerljiv, živ odnos s Bogom koji ujedno liječi i odnos među ljudima, prekida se, poremećuje, Bog postaje mračan. Skrivamo se od njega i budući da smo tako dobro izgradili skrovišta, više ga ne vidimo» (Bog i svijet, str. 74). Bez sumnje se u ovom razvoju nalazimo na strmim tračnicama.

U svojoj propovijedi za uvođenje u službu 24. travnja 2005. g. Benedikt XVI ocrtao je pustinje u kojima lutaju ljudi našeg vremena: tu su pustinje siromaštva, gladi i žeđi; «pustinje napuštenosti, usamljenosti, uništene ljubavi», i konačno «pustinje Božjeg mraka, pražnjenja duša koje više ne znaju za dostojanstvo i put čovjeka. Vanjske pustinje rastu u svijetu jer su nutarnje pustinje postale tako velike. Stoga blaga zemlje ne služe više za izgradnju Božjeg vrta u kojemu svi možemo živjeti, već za izgradnju moći uništenja» (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 33).

Kako je ova mračna analiza današnjeg stanja svijeta daleko od blistave slike čovjeka, koju smo susreli u prvim dijelovima ovog izlaganja! Sjaj i bijeda okrutno stoje jedno pored drugog: sjaj stvorenja koje je proizašlo iz Božje ruke, otkupljenog čovjeka koji živi za Boga, te bijeda izgubljenog sina koji se slobodnom voljom udaljio od Oca da bi samovoljno išao svojim putem.

3. Sadašnjost Kraljevstva Božjeg

Ipak, bilo bi posve nekršćanski rezignirati naočigled ove tame. Ostaje činjenica da čovjek u sebi nosi božanski dah, dapače još i: da je svaki pojedinačni čovjek Božja misao. Odavde želja da se bude dobar; odavde čežnja za srećom i pitanje: tko sam ja? što trebam činiti? I nastojanje nešto posebno biti, činiti, izvršiti, živjeti. Ova nutarnja snaga, ovaj plamen iznova se rađa sa svakim čovjekom, nagon traženja lica Božjeg, istine na kojoj se mogu temeljiti život – te konačno i umiranje.

Činjenica je da je ovo novo stvorenje, Kraljevstvo Božje, odavno započelo. Ono se nalazi među nama! Svaki kršteni kršćanin u sebi nosi svetost, tj. ponovo uspostavljeni odnos sa Bogom. On ga samo treba razvijati u nasljedovanju Krista. Pogled na svece nam pokazuje kako u svakome od njih Božji plan dolazi do oblikovanja. Već sada sveci svijetle u našem mračnom svijetu kao «iskre u strnjici» (Mudr 3, 7).

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.