Bio je to veliki događaj za Bošonti. Ovdje nema novina, no o tom se je događaju govorilo već nekoliko tjedana prije, nego što se dvije junačke momčadi sastadoše da se potuku. I jesu se tukli, no srećom nije bilo mrtvih glava.

Na tu misao došli su naši učitelji. Misao se svidjela veleučenom gospodinu Binoju, bošontskom pisaru. On zna i čitati i pisati, no ta pisma mora sam čitati, jer u njima ima dosta znakova, koje samo on razumije. Osim toga, zna i nekoliko engleskih riječi, no na svoju muku, a i još veću muku onih koji ga slušaju, upotrebljava ih uvijek na krivome mjestu. Bilo kako bilo, sve je lijepo pripravio i sebe odredio za “umpire” – suca ove utakmice.

Bilo je kišno doba. Ujutro je kiša padala kao iz kabla. Cijelo igralište izgledalo je kao jedna velika bara, no to igrače nije ni najmanje smetalo. Oni igraju uvijek bosonogi, pa im se cipele neće smočiti. A ako se koji izvrne u vodu, uz indijsku vrućinu i sparinu to tek dobro rashladi.

Utakmica je počela više-manje na vrijeme. Čekali smo tek koji sat, jer se igrači nisu mogli odlučiti što će tko igrati. Na koncu su se složili, da će svaki nastojati biti tamo gdje je veća opasnost. Kako vidite, prava bratska ljubav.

Binoje Babu slomio se bodreći naše igrače, da pokažu svijetu i rodu što mogu i znadu; da junački ispruže svoje noge i da udaraju loptu što jače mogu. Nakon svoga govora potrča prema »centru«, da odanle zazviždi za početak utakmice. No kud će ruka nego u pekmez! Baš tamo je bila jedna lokva, i dragi se naš Binoje posklizne i ispruži koliko je dug i širok, a širok je prilično!

Oh, tužna godino, pomislim, slab je početak za Bošonti. I bio je. Čim su igrači iz Canninga dobili loptu, poletješe kao strijela prema bošontskom golu. Binoje vidi opasnost, maše rukama i viče iz svega grla: “Ofsajd!” Zviždaljka zviždi. Igrači stali, pa gledaju sada što će biti. “Ne smije se ovako brzo započeti!”, bio je kratak i jasan odgovor protivnicima Bošontija. A sa sucem se ne smije raspravljati. Publika se smije, no Bošonćani su za neko vrijeme bili spašeni.

Nakon nekoliko minuta opet opasnost. Jedan protivnički igrač majstorski proigra sve naše igrače. Sam je pred golom. Naš se golman od straha poskliznuo. Gol je bio prazan, kad li zviždaljka opet zazviždi s drugog kraja igrališta. “Penalty against Canning”, zagrmi “nepristrani” sudac Binoje. Pa još engleski! Prijatelji Canninga protestiraju, no Binoje im tumači kako je glavna stvar na utakmici slušati suca, jer će se inače igra pretvoriti u strančarstvo, pa će se o njoj i osobito o sucu svašta govoriti. Meni su od smijeha dolazile suze na oči.

Bošontski igrači pokušali su sve i sva da se približe golu Canninga, no uvijek bi zapeli negdje na sredini igrališta. Ili bi se učitelj Nikola izvrnuo, ili bi Pavao promašio loptu, ili Ivan naletio na kakvu lokvu. No ipak im se sreća jednom nasmijala: lopta se nekako otkoturala do protivnog gola, vratar se poskliznuo i urnebesni povik navijesti Bošontiju i svoj okolici, da je Bošonti zabio — gol! Canning ih je zabio već 5 ili 6, no vještinom “međunarodnog suca” Binoja svi su bili proglašeni “protuzakonitima”. No, u drugom poluvremenu igre dobi Bošonti 4 čista gola, tako čista, da im ni Binoje nije mogao naći nikakove pogreške.

Dakle, sve u svemu, nije bilo tako porazno, kako smo očekivali. Bilo je “samo” 4:1 za Canning.

Nakon utakmice dođoše naši igrači s Binojem Babu na čelu, da me u svojoj “poniznosti” upitaju, tko je najbolje igrao i najviše vrijedio na bošontskoj strani. “Bez sumnje Binoje Babu. On vam je spasio barem deset golova!”, odgovorim ja službeno. Binoje je bio veoma veseo zbog toga moga priznanja. Blaženo se smješkao, pa smo od toga dana postali i još veći prijatelji.

A sada da završim pozivom na vas. Ako koja momčad tamo od New Yorka do Californije misli da je dosta jaka, da se s nama ogleda »na megdanu«, neka nam na vrijeme pošalje vijest u Bošonti, pa ćemo sve pripraviti za utakmicu. No, pod jednom pogodbom: da “nepristrani” Binoje Babu bude sudac, i da mu se svatko pokorava. Pristajete li na ovu pogodbu???

Pozdravlja Vas počasni predsjednik bošontskog kluba “Tigers!”

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.