ZORAN VUKMAN O PRIJEPORIMA OKO KURIKULARNE REFORME

Vjernik si, ideš u crkvu, podržao si ‘Hod za život’… – dakle, nisi podoban za sudjelovanje u kurikularnoj reformi!

Naše obrazovanje nikada nije bilo klerikalizirano niti Crkva kreira obrazovnu reformu. Problem obrazovanja u Hrvatskoj nije nastao zbog Crkve, on je dublji i seže u šuvarovsko vrijeme

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Ideolozi i organizatori nedavnih prosvjeda „za bolje obrazovanje“, a zapravo protiv Plenkovićeve Vlade i imenovanja novih članova ekspertne skupine za provedbu nacionalne kurikularne reforme, krenuli su od nekoliko krivih premisa, svjesno ili nesvjesno, tako da navodnih dvadesetak tisuća prosvjednika (prema napuhanim procjenama liberalnih medija) ni sami nisu razumjeli zašto prosvjeduju i koji su ciljevi njihova skupa osim politički napadi „ad hominem“. U mizansceni cijele priče, ponovno se smješkao Boris Jokić kao paradni Che Guevara kurikularne kontrarevolucije, mag koji ima rješenje za sve, i uskoro će se, valjda, tiskati majice s obrisima lika Borisa Che Jokića.

Prva kriva premisa od koje su krenuli prosvjednici i govornici je logički krivo postavljena, tako da je i kriva konkluzija. Njihovo paradiranje po kolodvoru i literarno parafraziranje „tramvaja zvanog čežnja“, dovodilo je u vezu loš obrazovni sustav i iseljavanje mladih u druge zemlje, primjerice Irsku koja je postala cro-imigrantska paradigma kao nekad Njemačka. Činjenica je da odlasci mladih u inozemstvo nemaju veze s obrazovanjem nego ekonomskom situacijom, a upravo glavni odljev koji nam se događa je odljev obrazovnog i stručnog kadra. Valjda je taj kadar netko u ovoj zemlji morao odškolovati? Odakle toliko naših uspješnih stručnjaka u inozemstvu? Zaključak da odlaze zbog lošeg obrazovnog sustava je totalno nelogičan. Hrvatska je u određenim granama stvarala stručne kadrove i stvara ih i danas, problem kurikularne reforme nije ni ideološki ni ekonomski, on je puno dublji i složeniji.

Druga kriva premisa je u glavama lijevo-liberalnih ideologa da je obrazovanje isključivo njihovo područje i da je ono scijentističkog karaktera. Ne kažem znanstvenog nego scijentističkog jer valja razlikovati ta dva pojma. Znanost kao znanost trebala bi biti dezideologizirano područje koje uključuje sve kritičke elemente i uvažava svaki kulturni svjetonazorski i stručni pristup. Scijentistički stav u znanosti vidi novu religiju, odnosno pseudoreligiju koja u Comteovu stilu isključuje svaki metafizički uvid, vjeru, religiju, duhovnost, a uspostavlja vlastiti sustav svjetovno-građanske pseudoreligioznosti. Otuda odijum prema svima stručnjacima koji dolaze iz vjerničkih krugova ili iz katoličkog nevladina sektora – njima se osporava pravo da ravnopravno sudjeluju u dijalogu o civilnom društvu s drugim udrugama koje sebi uzimaju za pravo biti jedini građanski glas odluke o tome kako ćemo živjeti i kakav nam obrazovni sustav treba. Lijevo-liberalna opcija ne pristaje na svegrađanski konsenzus upravo zbog svoje isključivosti prema vjerskoj stvarnosti i činjenici da je većina u društvu vjernička.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Treća kriva premisa koja se papagajski ponavlja je protiv štrebanja a za propitkivanje autoriteta. Hoće se reći da je naš obrazovni sustav toliko krut da ne dopušta nikakvo propitkivanje i kritičko mišljenje, što je jedna obična ideološka laž.

Četvrta kriva premisa, kao još jedan ideologizam je često spominjanje Crkve kao kočničara obrazovne reforme, što je ne samo prenapregnuta hipoteza nego i pomalo paranoična i kristijanofobična. Uporno se ponavlja mantra o klerikalizaciji kurikularne reforme, o klerikalizaciji školstva i društva iako za takvo što nema nikakvih ozbiljnih uporišta osim fatamorgane ekstremno lijevih i liberalnih skupina koje samu činjenicu vjeronauka u školama vide kao crvenu krpu na koju uporno jurišaju. Naše obrazovanje nikada nije bilo klerikalizirano niti Crkva kreira obrazovnu reformu. Problem obrazovanja u Hrvatskoj nije nastao zbog Crkve, on je dublji i seže u šuvarovsko vrijeme.

Od osamdesetih godina i Šuvarove reforme koja je zahvatila naraštaj potpisnika ovih redaka, lutalo se u reformama školstva, tragalo se za rješenjima i zaista je fanatično optuživati Katoličku Crkvu kao krivca za dubioze hrvatskog obrazovnog sustava, koje se na koncu i preuveličavaju. Istina je da su djeca opterećena viškom gradiva, da ne postoji njegova redistribucija prema izborima, afinitetima i potrebama društva i gospodarstva, da školstvo nije u nekim segmentima usklađeno s vizijom razvoja jer jednostavno dugoročne vizije nema, ali isto tako naši učenici u gimnazijama i nekim stručnim školama dobivaju veća znanja negoli njihovi vršnjaci u drugim zemljama. Problem je usmjerenja tog znanja, njegove svrhovitosti, i školovanja nekih kadrova za koje se zna da za njih neće biti mjesta u Hrvatskoj ili potrebe.

Problem kurikularne reforme je strukturalan, a tek onda sadržajan, sustavu su potrebne određene redukcije i redistribucije, metaforički rečeno jedan veliki glomazni brod trebalo bi pretvoriti u manju i brzu, učinkovitiju fregatu. No „kvaka 22“ u cijeloj ovoj priči je ideološki teren i fanatična borba protiv fantoma klerikalizacije. Ni u sustavu školstva kakvog imamo, nije nikakav problem kritičko mišljenje jer profesori koji imaju takav pristup imat će ga u ovom ili onom sustavu. Ideološko je podmetanje da ga sadašnji sustav onemogućava. Tko vam brani kritički misliti? Čak i osamdesetih godina, u šuvarovsko doba, tko je imao zrnce hrabrosti, mogao je u okviru ondašnjeg sustava kritički promišljati, makar između redaka, ako već nisi mogao dirati u nedodirljivost Kompartije. I u onom tzv. usmjerenom obrazovanju, uza sve manjkavosti mogao si upisati pristojan studij i steći potrebna znanja. Problem je danas, kao i onda, produkcija kadrova koji se na tržištu pokazuju suvišnima, no kakve sve to ima veze, molim vas lijepo, s Crkvom i klerikalizmom?

Klerikalizam je kao pojava danas više unutarnji problem Crkve nego što bi se reflektirao na društvo, jer suvremena, pogotovo zapadna društva ili su ravnodušna na vjeru ili agresivna prema vjeri i Crkvi. Upravo, pokušaj da se obrazovanje dememorira od svake pozitivne kršćanske baštine je udar na tradiciju i pravo da učenici saznaju istinu i povijest o vlastitoj baštini, kulturi i civilizaciji, a sama sofisticirana tehnologija njima je danas najmanji problem – to je gradivo koje svladavaju već i onkraj svake škole! U školi tehnološko obrazovanje neće biti nikakav problem jer kompjuterski sustavi i programi ulaze po inerciji već u sve pore života.

Dakle, dame i gospodo, protiv koga ili za što ste vi zapravo prosvjedovali, osim što je očito da biste diskriminirali katolički građanski sektor, pa tako tko je vjernik, tko ide u crkvu, tko je sudionik „Hoda za život“, tko je protiv pobačaja i rodne ideologije – nije podoban za sudjelovanje u kurikularnoj reformi?

Imenovanje gospođe Jasminke Buljan Culej na čelo Ekspertne skupine za provedbu Nacionalne kurikularne reforme umjesto slavnog Che Jokića, podiglo je prašinu u lijevo-liberalnim „mainstream“ medijima ne zato što bi imali argumenata da joj ospore stručnost, ili zato što formalno osporavaju proceduru njezina izbora, nego se iza zastora pozornice, odvija jedna sasvim druga drama u glavama kurikularnih kontrarevolucionara: gospođi Buljan Culej je najveći krimen, kako to navodi komentator „Jutarnjeg lista“ Boris Vlašić, činjenica da je, pazite, „povezana s crkvenim krugovima“ i da je „predavala na konferencijama udruge U ime obitelji“!

Njezina slika i Vlašićev agitatorski pamflet ispod nje složeni su tako da provociraju zgražanje „kakvi nam ljudi“ predvode reformu, ljudi koji su zaokruživali na referendumu da je brak zajednica muškarca i žene (zaista šokantno, kao i zbroj 1+1=2), dakle ljudi koje treba prokazati kao – fuj – mete za porugu, pljuvanje, otvoriti lov na njih, rušiti im dignitet posebnim psihološko-propagandnim djelovanjem ciljajući na afekte i nezadovoljstva ljudi.

Vlašić je nove ljude u kurikularnoj reformi metaforički usporedio čak s trgovcima bijelim robljem koji sakate djecu kako bi prosila za njih. Odurno, nisko, pa i utuživo. Argumenti takvih komentatora su svedeni na tako bijednu razinu logičkog mišljenja da se čovjek pita iz koje su oni škole izišli: „ovakvi ljudi“ nam vode reformi, upire prstom Vlašić. Na pitanje „a kakvi to?“ njegov tekst ima jedini odgovor: „pa ovakvi!“

Kako god bilo, nadajmo se da će nam kurikularna reforma podignuti i razinu pameti, kritičkog mišljenja i pismenosti i u samim medijima.

Zoran Vukman | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. lipnja 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi