„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,10)

„Jer slava Božja – to je živi čovjek.“ – sv. Irenej, Protiv hereza

Crkva nam kaže da je svrha našega postojanja davati slavu Bogu. Vidimo da se to događa ponajviše u liturgiji svete mise, ali cijeli naš život postoji za liturgiju, hvalu i slavu koje dugujemo Stvoritelju. Taj cilj ili svrha nije u proturječju s našim najdubljim čežnjama ili osobnim ispunjenjem. Bog je naša sreća i on je proslavljen životom koji cvjeta u nama. Svečanost je ključni način na koji mi izražavamo radost, zahvalnost i sreću koje imamo od Boga. Ona oblikuje liturgiju našega života, u kojoj se okupljamo kako bismo slavili Boga druženjem, hranom i pićem, glazbom i molitvom.

Danas su naši životi odsječeni od te liturgije. Sekularizam predstavlja temeljnu prijetnju svečanosti, jer unutar sekularne kulture naši životi ne pokazuju na Boga, nego na nas. Ne nalazimo svoju radost u tome što smo Božja stvorenja, nego ga se bojimo kao prijetnje svojoj slobodi. U svojoj se tjeskobi povlačimo i okrećemo se opojnim sredstvima kako bismo prekrili tu tjeskobu. Ne možemo slaviti jer nemamo što slaviti, i zato stvaramo lažne, konzumerističke proslave i plitke zabave, koje nas odvlače od onoga što vrijedi slaviti. Božić je postao žarište kojemu se preklapaju istinska i lažna svečanost. Prva svečanost afirmira da imamo život vrijedan življenja i proslave jer je Bog postao čovjekom, a druga nas okreće sentimentalnosti izraženoj u površnim pripovijestima i zabavi.

U svome velikome djelu o svečanosti, „Usklađeni sa svijetom: teorija slavlja“ (In Tune with the World), Josef Pieper suprotstavlja istinsku kršćansku svečanost našoj današnjoj nesposobnosti da slavimo. Upućuje na artificijelnost naših sekularnih proslava: „Umjetni blagdan nije samo lažna proslava – on opasno graniči s protublagdanom, toliko da se može naglo preokrenuti u ‘antiproslavu’.“ Pieper postavlja izazov i našemu „istinskom egzistencijalnom siromaštvu […] gubitku moći da proslavu svečano slavimo“, što uključuje hranu, vino, pjevanje, ples, umjetnost i slavljenje Boga. Naša vlastita proslava postala je jednodimenzionalna, i ne nedostaje joj samo religiozna srž svečanosti, nego i istinska radost i veselje koji su obilježavali davne svečanosti.

Glavni razlog našega egzistencijalnoga siromaštva proizlazi iz odvajanja privremenoga od vječnoga. Naše proslave trebale bi biti znak neba, onaj anđeoski „svečani skup“ (Heb 12,22). Poveznica s vječnim oživljava našu sposobnost svečarskoga podizanja čaše, istinskoga radovanja u Bogu, dobroti Njegovih stvorenja, i Njegovu dolasku na ovaj svijet kako bi ga posvetio. Pieper tvrdi da „slaviti svečanost znači: proživjeti, u nekoj posebnoj prigodi i na neuobičajen način, univerzalni pristanak svijetu kao cjelini“. Taj pristanak svijetu, poput trenutka dokolice, sadržava u sebi istupanje iz svjetovnoga rituala koji nas sapinje. Otvara nas transcendentnome, tako da „svečano slaveći svečanosti, čovjek prelazi granice ovoga sadašnjega života na zemlji“ (43). Radost svečanosti, združivanje uspomena na zemaljske i božanske blagoslove, pokazuje na vječnu radost raja dajući nam malen, nesavršen bljesak vječne svečanosti.

Od svih ljudi koje je mogao citirati, Pieper citira Nietzschea, o našoj nesposobnosti da slavimo: „Ključ nije u tome da se organizira svečanost, nego da se pronađe nekoga tko u njoj može uživati.“ Nietzsche nas nema naučiti mnogočemu pozitivnome, ali može nam pomoći prepoznati problem. No za njega se problem nalazi u tome što je kršćanstvo svečanosti oduzelo njezinu na sebe usredotočenu afirmaciju. U svojemu djelu „Volja za moć“ on govori o svečanostima u odjeljku „Što je crkva uništila svojom zloporabom“ (br. 916).

„Svečanosti: Morali biste biti veoma sirovi kako ne biste osjećali prisutnost kršćana i kršćanskih vrijednosti kao ugnjetavanje koje uništava sve prave slavljeničke osjećaje. Svečanosti uključuju: oholost, pretjerivanje, neobuzdanost; izrugivanje svega ozbiljnoga i filistarskoga; božansku afirmaciju sebe usred životinjskoga izobilja i savršenstva – što su sve stanja koja jedan kršćanin ne može iskreno pozdraviti. Svečanost je poganstvo par excellence.”

Nietzsche nam daje posve suprotan pogled na svečanost – ne kao afirmaciju dobrote života koji nam je dao Stvoritelj, što bi bio čin zahvalnosti – nego kao na sebe usredotočeno pobožanstvenjenje, koje uzdiže sve ono što je u nama vulgarno.

Nietzsche se osvrnuo na kršćansku prošlost i vidio njezino navodno ispražnjavanje istinske svečanosti, ali mi se sada možemo osvrnuti na posljednjih stotinu ili više godina i procijeniti povratak poganske svečanosti usredotočenosti na sebe. Svečanost bi mogla biti ona prava dodirna točka koja izražava osnovne razlike između Grada čovjekova i Grada Božjega. Istinska svečanost cijeni život kao dar, a lažna svečanost u svojoj pohlepi za užicima iskrivljava život. Istinska svečanost otkriva radost u drugome, a lažna svečanost drugoga vidi kao smetnju i suparnika. Istinska svečanost sebe vidi kao sliku onoga što je onkraj – vječnosti, a lažna svečanost čini idola od sadašnjice.

Svečanost je pitanje života i smrti. Afirmiramo li dobrotu života što nam ga je dao Bog kako bismo ga mogli čuvati i sebe usmjeravati prema vječnome životu? Ili pak afirmiramo sebe i svoje želje, koje su odsječene od značenja, i izbor su koji u konačnici vodi do očaja? Razmotrite radosnu živost tradicionalnoga seoskoga plesa nasuprot zagušljive tame i izolacije današnjega noćnoga kluba ili čak srednjoškolskoga plesa. Kršćanska svečanost možda ima odgovor na problem u tome što ona afirmira svu istinsku dobrotu života, prihvaćajući čak i sekularno i uklapajući ga u liturgijski poredak.

No kako bi kršćanska svečanost trijumfirala, mora se dogoditi obraćenje. Nietzsche je možda bio u krivu što se tiče uzroka anti-svečanosti, ali bio je u pravu što se tiče naše nesposobnosti da slavimo. Svečanost se svodi na sposobnost iskusiti radost koju nam je Bog dao stvarajući nas na svoju sliku i otkupljujući nas. Ta se radost prelijeva u zajedničkoj proslavi: dijeljenju obroka, pjesmi i plesu, darivanju i nazdravljanju. Moraju se ukloniti prepreke: hedonizam koji se usredotočuje na tulumarenje i gubljenje sebe u užitku; utilitarizam koji se usredotočuje samo na to što se može zaraditi, i koji je blagdane pretvorio u biznis i stjecanje profita; amneziju koja ne prepoznaje vlastiti kulturni ili vjerski identitet i ne zna ni za što vrijedno slavljenja; i individualizam koji čovjeka drži zarobljenim u njegovom vlastitom horizontu, gdje on ne može vidjeti život kao dar koji se prima i daje. Naša nesposobnost slavljenja zapravo nije ništa manje od egzistencijalne krize.

Ponovno otkrivanje svečanosti je od krajnje nužnosti za našu kulturu. Bog nam je pokazao nužnost svečanosti time što je u svaki tjedan stavio dan dokolice i odmora, dan kada se prisjećamo stvaranja i ponovnoga stvaranja u Uskrsnuću. Gospodnji dan ne može se slaviti samo na svetoj misi, budući da se radi o svečarskome danu, a ne svečarskome satu. Kada je u Levitskom zakoniku Mojsiju govorio o šabatu, Bog je jasno povezao dan sa svečanošću, i govorio je da to mora ući u sam čovjekov dom: „Kaži Izraelcima i reci im: ‘Blagdani Jahvini koje imate sazivati jesu sveti zborovi. Ovo su moji blagdani: Šest dana neka se posao obavlja, a sedmi je dan subota – dan potpunog odmora, dan svetoga zbora, kad ne smijete raditi nikakva posla. Gdje god boravili, subota je Jahvina.“ (Lev 23,2-3) Bog nas oslobađa od ciklusa prikovanosti za posao i omogućava nam da iskusimo kako njegova svetost ulazi u vrijeme i oblikuje ga.

Taj tjedni ciklus svečanosti pokazuje stalnu potrebu za prisjećanjem, spominjanjem što je Bog učinio za nas i doživljavanjem plodova toga u našoj proslavi. Lev 23 nastavlja detaljno objašnjavati sve svečanosti koje oblikuju godinu kada „Mojsije objavi Izraelcima Jahvine blagdane“ (Lev 23,44). Godišnja obilježavanja uključivala su naravno, Pashu, kao i lutanje u pustinji, a uključivala su i proslavu prinošenja plodova žetve te proslavu okajanja grijeha. Liturgija mora ići onkraj uobičajenih svakodnevnih, pa čak i tjednih molitava prinesenih Bogu kako bi oblikovala kretanje vremena kroz godinu i važne događaje u kulturi i životu.

Dakle, svečanost produžuje liturgijsku proslavu i prenosi je u obiteljski i društveni život. Temelje kršćanske svečanosti vidimo u Djelima apostolskim: „Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda.“ (Dj 2,46-47) Svečanost produžuje liturgiju obrokom, koji postaje slikom Euharistije, hvaleći Boga hranom, pićem i druženjem. Glazba i ples nastavljaju molitvenu hvalu, i kada su prikladni, postaju izrazom nabujale radosti života izražene glasom i tijelom. Zdravica je najjasniji izraz afirmacije svečanosti, kada svatko diže čašu kako bi odao čast drugome i mnogim primljenim blagoslovima.

Nietzsche je mislio da su kršćani ubili svečanost, a zapravo su znali afirmirati dobrotu svijeta i života mnogo više od pogana. Kršćanska svečanost znala je prihvatiti sve elemente klasične svečanosti – iako bez pretjerivanja koje je grijeh – i povezati ih s još značajnijim usmjerenjem prema vječnome životu. U svojoj biografiji sv. Augustina povjesničar Peter Brown opisao je kako je izgledao blagdan u prvoj Crkvi:

„Blagdan mučenika bio je vrijeme bdjenja održanih uz svjetlo baklji u toplim ljetnim noćima. Bilo je to vrijeme slave, obilježeno obustavljanjem uobičajenoga – pjevanjem pjesama, dizanjem čaše dobroga vina, čak i ritmičnim plesom. […] Otići na proslavu blagdana mučenika značilo je nahraniti se dubokim, gotovo neverbalnim sudjelovanjem – uz ustreptalu gomilu ljudi, piće, glazbu i njihanje tijela – sve u proslavi mučenikove pobjede. Veliko veselje takve prigode, povezano sa svjetovnim sastojcima svake stare svečanosti, proslavljalo je zasljepljujući bljesak nadnaravne snage koji je donosio malo sjaja u monotonu, ograničenu egzistenciju prosječnoga kršćanina.”

Iako se Augustin na ovakvim proslavama osjećao pomalo nelagodno, i bojao se da bi mogle prijeći u pretjerivanje, drugi crkveni otac, koji je pisao pod Augustinovim imenom – pseudo-Augustin – potvrdio je nužnost podizanja čaše kako bi se odala čast Bogu, pišući pustinjacima: „Propisujem da barem nedjeljom i blagdanima pijete vino ili pivo.“ Vino i pivo tradicionalan su i nužan dio naše proslave, jer nam daju način da se povežemo jedni s drugima u zahvaljivanju Bogu.

U svojoj novoj knjizi The Beer Option: Brewing a Catholic Culture Yesterday & Today (“Pivska opcija: pivo u katoličkoj kulturi jučer i danas”) posebno sam istražio ulogu piva u oblikovanju naših svečanosti. Pivo je plod našega rada, u čijem se nastajanju koriste stvorena dobra – voda, ječam, hmelj i kvasac – koja mogu i trebaju doprinositi zdravome, sretnome i svetome načinu života. Umjerena konzumacija popravlja zdravlje i hranjiva je, a pivo nas i okuplja da kao prijatelji zajedno razgovaramo i slavimo. Trebalo bi također biti orijentirano prema Bogu kroz svoje korištenje u svečanostima za slavljenje i hvaljenje Boga. Redovnici, najbolji pivari na svijetu, dali su nam u tome primjer, jer su uklopili pivarstvo u svoj život molitve i rada. Oblikovali su liturgijsku kulturu, koja je oblikovala sve što su radili, uključujući njihovo jelo i pilo, svojim životom slavljenja.

I mi imamo priliku stvoriti novu, integriranu katoličku kulturu, koja uključuje umjereno korištenje alkohola, i koja želi stvoriti veselu, zdravu i obiteljsku proslavu života. Svaka nedjelja pruža odličnu priliku da se susretne druge uz piće, a još i više sada kada se okupljamo na ove velike blagdane: Božić, Novu godinu i Bogojavljenje. Na te dane naše će jelo i pilo proširiti euharistijsko zahvaljivanje svete mise u naš život. Naši zajednički obroci bit će sakramentali zahvaljivanja i zajedništva, i Gospodin će biti prisutan svagdje gdje su dvojica ili trojica okupljena u Njegovo ime. U ovome božićnom vremenu prisjetimo se zašto slavimo, i prikažimo hranu, darove, pjesme i obiteljsko zajedništvo Bogu kao izraz radosti koju imamo u Njemu i zahvale koju mu dugujemo. To će ograničenu zemaljsku proslavu pretvoriti u transcendentnu proslavu koja daje život, a sve na slavu Božju.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.